Prati nas

Aktivno starenje

"I ja mogu trenirati"

Otvorena je besplatna teretana za osobe s invaliditetom

‘Odlučili smo prijaviti taj projekt fitnessa i teretane za osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju jer smo ustanovili da je tako nešto iznimno potrebno. Naime, u Hrvatskoj oko 12 posto ljudi ima neki oblik invaliditeta.’

Objavljeno

|

foto: Body building centar Veli Jože

I dok sport na televiziji obožavaju, Hrvati baš i nisu toliko entuzijastični kad je u pitanju njihova vlastita tjelovježba. No stvari se pomalo mijenjaju, otvaraju se novi fitness centri, a oni postojeći prilagođavaju se potrebama svojih korisnika.

Zanimljiva vijest stiže iz Poreča gdje je pokrenut projekt “I ja mogu trenirati” koji ima za cilj tjelovježbu omogućiti i osobama s invaliditetom te djeci s posebnim potrebama. Projekt je nastao u organizaciji Body-building kluba “Veli Jože”, partneri su Grad Poreč, Sportska zajednica Grada Poreča i Društvo invalida Poreč, a za financiranje se pobrinuo Europski socijalni fond.


Zahvaljujući europskom novcu, otvoreno je prvo vježbalište za osobe s invaliditetom koje je svojim izgledom i dostupnošću potpuno prilagođeno osobama slabije pokretljivosti. Porazgovarali smo stoga s predsjednikom Body-building kluba “Veli Jože” Daliborom Jakovčićem koji nam je opisao put od ideje do realizacije projekta.

“Mi se bavimo fitnessom i body buildingom, a imamo i natjecateljski dio, tako da možemo reći da radimo i s profesionalcima i s amaterima. Kod nas dolaze i oni koji idu na natjecanja, ali i rekreativci, tako da pokrivamo doista sve segmente. Odlučili smo prijaviti taj projekt fitnessa i teretane za osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju jer smo ustanovili da je tako nešto iznimno potrebno. Naime, u Hrvatskoj oko 12 posto ljudi ima neki oblik invaliditeta, a nama je partner i Udruga osoba s invaliditetom grada Poreča. Oni broje nekakvih 400 članova. Tako da – brojka je tu!”

Projekt su za sufinanciranje prijavili u lipnju prošle godine na natječaj Europskog socijalnog fonda u sklopu programa 2014.-2025. Raspisali su ga Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku te Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva. “Od 250 projekata mi smo ušli u tih 25 koji su dobili potporu i tako je krenulo. Dobili smo maksimalan iznos od milijun i pol kuna. U tom je iznosu sama provedba projekta i ovaj dio infrastrukture i nabave posebne opreme. Također, imamo i vježbalište na otvorenom i vrlo uspješno smo počeli s provedbom”, kaže Jakovčić pa nastavlja da je provedba projekta bolja od očekivanog:

“Odradili smo sad već četvrti trening. Ovim projektom je predviđeno minimalno 32 ljudi, no mi smo već u ovih nekoliko treninga premašili tu brojku pa mislimo da će konačan broj na kraju biti 50 ili čak 60 osoba s invaliditetom koje kod nas vježbaju. Mi smo već sad odradili taj cilj, a tek smo krenuli s projektom. Treninzi se odvijaju dva puta tjedno po dva sata, termini su utorkom i četvrtkom od 18 do 20 sati.”

Da bi osobe s invaliditetom mogle vježbati, prostor i opremu je potrebno dosta prilagoditi, potvrđuje naš sugovornik. Oprema mora zadovoljiti pristup osobama s invaliditetom. Dakle, osoba u invalidskim kolicima mora moći doći do sprave. Radi se o udaljenostima među spravama od barem metar i pol i nagibima od najviše pet posto kod svake sprave. “To je taj dio na koji se, što se infrastrukture tiče, mora jako paziti da bi se invalidima olakšao pristup. No po svemu drugome, te sprave su istovjetne običnima, ali se moraju strogo poštovati udaljenosti među spravama i njihov raspored da bi se omogućio nesmetan pristup. Te udaljenosti se u većini fitness centara ne poštuju, no mi smo o tome posebno vodili računa.”

Također, osmišljen je i poseban program vježbanja, objašnjava Jakovčić. “Tipski radimo na osnovu dijagnoze koju nam donese korisnik od svojeg liječnika. Znači, program vježbanja sa svakom osobom kreira se individualno s obzirom na njezine potrebe i na dijagnozu od doktora. Sve se radi u suradnji s liječnicima. Korisnici nam točno opišu koji vid oštećenja imaju ili roditelji djeteta s teškoćama u razvoju točno opišu o čemu se radi, a mi prema tome kreiramo poseban program vježbi koji je potpuno individualiziran. Programe vježbi piše kineziolog uz stručnu pomoć fizioterapeuta i dva trenera koji na koncu i provode program vježbi. Za provedbu ovog projekta smo posebno zaposlili stručnjake, a u sve to skupa uključujemo i nutricioniste koji slažu poseban program prehrane. Nutricionisti usmjeravaju ljude i uče ih zdravoj prehrani, educiraju ih i uče o namirnicama.”

foto: Body building centar Veli Jože

Zanimljivo je da je za čak 70 posto osoba ovo prvi doticaj s teretanom. Ranije nisu vježbali, a sada ih se ne treba previše nagovarati. Pogotovo je jer program vježbanja za polaznike – potpuno besplatan. “To je sve pokriveno novcem koji smo dobili iz Europskog socijalnog fonda. Najmlađi vježbač ima 14 godina, a najstariji 75. Moram reći da doista ima puno osoba starije životne dobi, što nam je posebno drago. Preko 60 posto vježbača su seniori”, navodi Jakovčić pa nam kaže da je kvota popunjena, no poželi li netko vježbati u ovom programu – primit će i njega.

“Mogu nam se javiti direktno u naš fitness centar, nazvati nas, poslati mail ili nam se javiti putem Facebooka. Također, preko našeg partnera Društva invalida grada Poreča pronio se glas, oni su obavijestili svoje članove, tako da se ljudi prijavljuju i preko Društva. Oni imaju posebna druženja, okrugle stolove i slično pa i na taj način obavještavaju svoje članove koji bi mogli biti zainteresirani za vježbanje kod nas. Treninzi uglavnom počinju laganim zagrijavanjem pa se onda ide na konkretnije vježbe. No sve je prilagođeno potrebama korisnika, a kako će sam trening izgledati, određeno je bolestima korisnika.”

foto: Body building centar Veli Jože

Nakon uspješno pokrenutog projekta, planovi za budućnost još su ambiciozniji. “Cilj nam je osnovati sportsku udrugu osoba s invaliditetom tako da imamo i planova za dalje. No prvo moramo vidjeti kakvi su njihovi afiniteti i koji ih sportovi zanimanju. Za sada smo jako zadovoljno a, koliko vidimo, i naši korisnici”, kaže Dalibor Jakovčić.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

.

Aktivno starenje

‘Sad napokon imam vremena pa učim strani jezik!’

Mnogi umirovljenici nakon prestanka radnog odnosa napokon imaju vremena posvetiti se svojim interesima, pa mnogi odlučuju naučiti neki strani jezik. U ponudi je mnogo tečajeva za umirovljenike, a dobra je vijest što se jezik može naučiti i u zrelijoj životnoj dobi.

Objavljeno

|

“Što sam učila u školi? Joj, pa ja sam vam učila ruski. Bilo je to prije ohoho godina. Takvo je vrijeme bilo – ili ruski ili ništa. Ne moram ni reći da mi od tog ruskog na kraju nije ništa ostalo. A i ne putujem u Rusiju, ne treba mi baš ruski jezik. Ali engleski – to je posve druga stvar”, priča nam Olga Mišak, umirovljenica iz Zagreba.

“Odlučila sam se na engleski jer u današnje vrijeme svi znaju engleski. To je postao nekakva lingua franca, zajednički jezik na kojem se svi sporazumijevaju. Osim toga, ako hoćeš pročitati nekakav članak izvana, vidjeti što se događa po svijetu, moraš znati engleski. To je postalo posve normalno. A mi koji nismo engleski učili u školi i koji nismo odrasli uz kompjutore, nama engleski nije tako prirodan i normalan kao mlađima. Ja sam zato došla na tečaj”, govori dalje gospođa Olga.


“U današnje vrijeme svi znaju engleski. Moji unuci su znali engleski i prije nego su krenuli u školu. Tu su filmovi, igrice, glazba… Engleski im je ušao u uho i prije nego su ga počeli učiti u školi. Ali s nama starijima je drugačije. Mi engleski nismo ‘uhvatili’ u mladosti i danas je puno teže naučiti ga. Ja sam zato odlučila upisati tečaj. U mirovini sam, imam vremena i sad je vrijeme da nešto napravim za sebe – a to je učenje jezika”, objašnjava naša sugovornica.

Tečaj je, kaže, platila na rate. “Upisala sam početni tečaj da mi objasne sve lijepo ispočetka. Imam nastavu dva puta tjedno, utorkom i četvrtkom. Učiteljica nam je jako simpatična mlada djevojka. To koliko ona ima strpljenja s nama je nevjerojatno. Znate, mi stariji ne kopčamo baš tako brzo kao djeca i za neka nam stvari treba puno više vremena. Ali naša Ivana je jako strpljiva. Svaka joj čast”, kaže nam na kraju gospođa Olga pripremajući se za još jedan sat.

Učenje i druženje

Razna pučka otvorena učilišta, centri za kulturu i obrazovanje pa i privatne škole stranih jezika nude tečajeve jezika za umirovljenike. Oni nisu toliko popularni kao tečajevi jezika za mlade, no zainteresiranih se ipak nađe. Nekoliko pitanja postavili smo profesorici Ani Horvatović iz centra za jezike Poliglossa.

Razlikuje li se učenje jezika u starijoj dobi od učenja u mlađoj, kako je koncipiran tečaj i koje su specifičnosti učenja jezika kasnije u životu?

Imamo dosta učenika starije životne dobi koji dolaze iz privatnih razloga u smislu da sada napokon imaju vremena učiti jezike i žele savladati neki jezik za koji prije nisu imali vremena. Možda imaju neku rodbinu vani ili im djeca žive vani pa im treba jezik ili naprosto sada više putuju pa se žele moći sporazumjeti. Znači, treba im svakodnevna komunikacija, snalaženje u restoranima, u zračnoj luci i slično.

Je li nastava jezika za starije po nečemu specifična i razlikuje li se od nastave za mlađe osobe?

Prije svega, tečajevi za umirovljenike uglavnom su u prijepodnevnim satima kad umirovljenici imaju vremena jer ne rade i ne idu na posao. U to vrijeme i brže stignu do naše škole jer u prometu nije takva gužva kao kad bi na tečaj morali dolaziti poslijepodne kad su nam termini tečajeva za poslovne ljude ili učenike.

Što se same nastave tiče, i teme i način i ritam prezentiranja prilagođeni su starijim osobama i njihovim potrebama i dok poslovni ljudi više trebaju pisanu komunikaciju, umirovljenici uglavnom više trebaju usmenu komunikaciju pa je naglasak na konverzaciji, ponavljanju, igranju uloga i slično.

Posebno je i to što su na tečajevima jezika za umirovljenike naši polaznici okruženi osobama slične dobi i sličnih interesa, pa nema treme koja bi se možda pojavila da idu na tečaj s mlađima. Atmosfera na satovima je zato sjajna, opuštena, stvaraju se i prijateljstva koja često potraju i nakon što tečaj završi. Ljudi često poslije sata idu na kavu i druže se tako da je to jedna vrlo vrijedna posebnost tečaja za umirovljenike. Dakle, nije samo učenje jezika već i druženje.

Može li osoba u zrelim godinama doista savladati neki jezik i progovoriti ga kao da ga je počela učiti u mlađim godinama?

Starije osobe definitivno mogu naučiti jezik. Oni koji zaista dođu motivirani, čak i ako nemaju neko posebno predznanje, čak i ako nisu engleski ili koji drugi jezik nikada nisu učili, mogu ga savladati do razine koja im je potrebna. Godine tu nisu nikakva prepreka. Ako doista to žele, svi mogu naučiti strani jezik bez obzira na godine.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP