Prati nas

Mozaik

Nostalgija je lijepa, ali...

Je li prije bilo manje ubojstava i jesmo li zbog toga bili sigurniji?

Bilo da se radi tek o naizgled bezazlenoj nostalgiji ili serviranoj političkoj manipulaciji, uvijek potražite brojke iz vjerodostojnih izvora. I ne zaboravite da je vrijednost vašeg stava u snazi argumenata koji iza njega stoje, a ne u silini osjećaja.

Objavljeno

|

Metod Trobec (foto: MojeVrijeme/Pixabay)

“U Jugoslaviji smo mogli spavati po parkovima bez straha da će nas netko ubiti, a danas više nisi siguran ni u svojoj kući. Psihopati su svuda oko nas.” To je komentar koji nam, uz manje varijacije, redovito šalju čitatelji koji žele istaknuti neku bolju prošlost i pojačati lošu sadašnjost.

Nostalgija je, pisali smo o tome nekoliko puta, sklizak teren na kojem nas vlastiti um obmanjuje pa smo skloni, kako to psiholozi nazivaju, ružičastoj retrospekciji. U njoj je vrijeme iza nas lijepo, romantično i sigurno, a budućnost je opasna i neizvjesna. Zapravo, budućnost je uvijek neizvjesna i pomalo opasna, a svijet se cijelo vrijeme mijenja. Razlika je ta da smo danas više svjesniji toga. No što o početnoj tvrdnji govore brojke?


Iako je teško u online bazama pronaći provjerene podatke za Socijalističku republiku Hrvatsku, djelomični uvid u broj ubojstava po godinama nudi stručni rad Dražena Kovačevića “Epdemiologija suicida u Moslavini” koji je deponiran na Portalu hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa. U njemu, naime, pronalazimo i podatke o broju ubojstava za SRH i RH u vremenu od 1987. do 2001. godine.

Od “zlatnih” osamdesetih do danas brojke kažu da je broj ubojstava višestruko pao

1987. godine počinjeno je tako 120 ubojstava, 1988. je bilo 97. ubojstava. 1989. broj ubojstava porastao je na 107, a 1990. bilo ih je čak 136. U periodu nakon rata, od 1996. do 2001. godine, broj ubojstava je pao s 133 godišnje na 87.

Nadalje, prema podacima Eurostata, broj ubojstava u Hrvatskoj se kretao ovako: 2008. (71 ubojstvo), 2009. (49), 2010. (62), 2011. (49), 2012. (51), 2013. (46), 2014. (36), 2015. (37), 2016. (44), 2017. (46).

Kako je izvijestilo Ministarstvo unutarnjih poslova, u 2018. godini u Hrvatskoj su počinjena 22 ubojstva. S današnjim danom u 2019. godini počinjeno je 12 ubojstava, što je istovjetno istom razdoblju prošle godine.

A što je s ubojicama?

Živopisnih psiho-ubojica nije manjkalo u bivšoj državi. Spomenimo samo neke poput Dušana Kosića koji je 29. siječnja 1987. godine postao posljednja pogubljena osoba u Hrvatskoj. Kosić je osuđen zbog hladnokrvnog i okrutnog ubojstva četveročlane obitelji Matijević u Karlovcu, bračnog para Čede i Slavice i njihove djece, od kojih je jedno bila beba koju je zatukao pepeljarom. I to sve zbog dugova.

Zagrebački davitelj Antun Stanković usmrtio je 1982. i 1983. godine dvije žene iz, kako je priznao, čistog zadovoljstva.

“Zagorski Čaruga” Vinko Pintarić ubio je petero ljudi i ušao u legendu. Prvo ubojstvo je počinio 1973. godine, a zadnje 1990. godine. Nakon terora koji je sijao skrivajući se po zagorskim bregima i šumama, ubili su ga specijalci u akciji Prsten 1991. godine.

Naravno, ne treba zaboraviti ni nedalekog Slovenca Metoda Trobeca koji je od 1976. do 1978. godine ubio najmanje pet žena i spalio ih u krušnoj peći. Ubio se u zatvoru 2006. godine. Uz njega tu je još cijeli niz serijskih silovatelja, ubojica, trovača i razbojnika bivše Jugoslavije koji su ušli u legendu, a kojima se i danas fasciniraju brojni obožavatelji crnokronikaških priča.

Zašto imamo osjećaj da je danas ubojstava više?

Ukratko: zato što se danas o ubojstvima više, duže i dublje izvještava. Nekada smo imali nekoliko dnevnih listova koji su pretežno pokrivali velike gradove. Informacije su putovale sporo, a fotografije još sporije. Pri tome su često puta bile i zaustavljane. Sjetite se samo Černobila.

Od dva televizijska programa koja smo mogli pratiti, prvi se smatrao informativnim. A bio je toliko informativan da se informativni program svodio na 30 minuta glavnog dnevnika i nekoliko dodatnih minuta vijesti. I pri tome su se te emisije punile protokolarnim izvješćima i događajima iz cijele (!) Jugoslavije.

Dolazak televizijske ekipe u neko manje mjesto bilo je toliko rijetko da bi ponekad izmijenilo i životni ritam zajednice. Danima se pripremao i najavljivao. Bilo je to vrijeme u kojem nije svatko imao pravo na “15 minuta slave” pa čak ni ubojice. Internetskih portala, dakako, nije bilo.

S druge strane, danas se za vašu pažnju otimaju nebrojeni nacionalni, lokalni i kablovski televizijski programi. Tu su i brojne radijske postaje te bezbrojni portali.

Takva konkurencija rezultira crnom kronikom iz najudaljenijih sela, naslovima se dodaju “pojačivači okusa”, velike priče traju danima, a konkurentski mediji se trude pronaći analize i aspekte koji nekada ne bi uspjeli ući u televizijski dnevnik ni da je trajao 2 sata.

Informativni program, pa i na televizijama, danas traje cijeli dan, dok su se publika i teritorij bitno smanjili. Ovaj učinak pojačavanja vijesti do krajnjih granica su rastegnule i društvene mreže pa ćete tako u svakom trenutku znati, željeli vi to ili ne, najnovije informacije o palovečkom “frižideru strave”. Čak i kada su te informacije potpuno beznačajne za cijeli slučaj.

Što nam je činiti?

Uz to nemojte zaboraviti da postoje ljudi koji prosperiraju na vašem strahu i nesigurnosti. Dobar dio političara ne želi da se građani osjećaju sigurno, dapače, vaš strah je njihova ulaznica u “nadsvijet” elitne politike i novca, bilo da vas plaše migrantima, nacionalnim manjinama ili “ljudima-gušterima”. Prirodom stvari, upravo je silna demokratizacija i akceleracija medija i javnog prostora postala njihov alat. Što znači da je najveća odgovornost na vama.

Vaša percepcija prelijeva se u vaše akcije, dakle u stvarnost. Želite li živjeti u strahu? Ili uživati u današnjem danu trudeći se i poduzimaju akcije da sutrašnji bude još bolji, koliko god je to moguće? Možda su neki sigurnosni aspekti nekad bili stvarno bolji, a znamo da su neki, poput broja ubojstava i uspjeha njihovog rješavanja, bolji danas.

Ukratko, bilo da se radi tek o naizgled bezazlenoj nostalgiji ili serviranoj političkoj manipulaciji, uvijek potražite brojke iz vjerodostojnih izvora. I ne zaboravite da je vrijednost vašeg stava u snazi argumenata koji iza njega stoje, a ne u silini osjećaja.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

.

Aktivno starenje

7 misli koje je najbolje odbaciti kako starite, ako zaista želite biti sretni

Za mene jer kasno, tko uopće želi čuti što ja mislim, ništa nema smisla… Lako je dopustiti takvim mislima da nas preuzmu, pogotovo kad zađemu u neke godine. No takve misli su otrov. Koji je protuotrov? Djelovanje!

Objavljeno

|

Kako biti sretan?

Dobizam (ageizam) je podmukao. I prisutan je svugdje. Vreba na nas na radnim mjestima, tove nas njime preko reklama, formira naše ekonomske strukture. Dobizam se pojavljuje u politici, uče ga u školi, utječe na naš zdravstveni sustav.

On također čuči i duboko u nama. Dobističke pristranosti koje nosimo u sebi utječu na naše izbore i kako se osjećamo. Dobizam se prvo pojavljuje u našim mislima. Ponekad smo ih svjesni, a ponekad nismo. No takve nam misli štete. Zadržavaju naše napredovanje i razvoj. Ispunjavaju nas sramom.


Pa kome je to potrebno? Umjesto toga, portal Psychology Today nudi nekoliko alternativa, nekoliko misli koje valja napustiti i čime ih zamijeniti:

1. Za mene je kasno!

To je loša misao. U redu, možda nam je u par stvari prošao vlak. Možda više ne možemo imati djecu, narasti još koji centimetar ili prohodati s Johnom Lennonom.

Ali kada izraz “za mene je prekasno” koristite kao moto života, trujete se i lišavate se mogućnosti. Nije kasno za mnogo stvari. No ako tako mislite, zatvarate vrata imaginaciji i motivaciji.

Što napraviti umjesto toga?

Kad primijetite misao “za mene je kasno”, učinite nešto. Kad se Mary poželjela pridružiti biciklističkom klubu, pomislila je da je za nju prekasno. No tada se trgnula i uzela bicikl iz spremišta te se provozala susjedstvom. “Ja to mogu!”, pomislila je.

Liz je pomislila da je “za nju prekasno” kad je razmišljala da upiše poduzetnički tečaj. Zato je na internetu pronašla odgovarajući članak i ideje su počele samo frcati.

Umjesto da samo mislite, napravite nešto! Misao je otrov, a protuotrov je djelovanje!

2. Moji najbolji dani su iza mene!

To je također loša misao koja nas samo rastužuje. Tužna je pomisao da ste vi, zapravo najbolje od vas, prošlost, zauvijek izgubljeni.

Kate nedostaje tijelo koje je nekad imala: “Izgledala sam najbolje s 22 godine.” Missy je bila pustolovna: “Moj uzbudljiv život je gotov!” Susan je voljela brinuti o svima: “Najbolje mi je bilo kad je obitelj bila na okupu.”

Naravno, odvajanje od osoba ili stvari koje smo voljeli može biti teško. No želite li provoditi vrijeme oplakujući nekadašnji život ili želite živjeti?

Što napraviti umjesto toga?

Odlučite da postajete sve bolji i bolji. Inzistirajte na tome da je najbolje tek pred vama. Što je sada u vama posebno, jedinstveno i sjajno? Napravite popis. Zapištite svoje dobre strane i polijepite te papiriće uokolo. I ne slušajte druge već vi sami odlučite što je kod vas najbolje. Preuzmite odgovornost za vaš vlastiti narativ i pričajte priče koje vas vesele.

Kateino tijelo je jako. Ona je dobra plivačica. Missy svake godine otputuje nekamo. Susan organizira druženja u svom domu. Imamo život iza nas, ali živimo i u ovom trenutku. Učinimo život vrijednim!

3. Nitko ne želi čuti što stara žena ima za reći!

To je također loša misao. Je li istinita? Kako to znate? Jeste li pokušali reći nešto zanimljivo u posljednje vrijeme? Podižete li glas? Ili unaprijed pretpostavljate da vas nitko ne sluša, pa mumljate sebi u bradu? Što imate za reći? Koju biste poruku voljeli prenijeti?

Lako je dopustiti da vas proguta vakuum dobizma u kojem nemamo glasa. No to nije izgovor da kažemo da nas nitko ne želi čuti, pogotovo ako ništa i ne govorite.

Što napraviti umjesto toga?

Pričajte priče. Nazdravljajte. Pišite blog. Najvažnije je da govorite stvari koje su vam važne, da ustanovite što vam je važno i slušate sami sebe, da znate što vas zanima.

Onda kad odlučite što vam je okupiralo pažnju, naučite više o tome. A nakon toga ispričajte drugima što vas fascinira, što vas ispunjava energijom.

Lako je uljuljkati se u površno čavrljanje pa govoriti o vremenskim prilikama, no to nisu pravi razgovori. Vjerojatno ste previše vremena proveli sušajući druge i zaboravili kako da se i vaš glas čuje. No to nije nemoguće postići. To je osnažujuće. Pokušajte!

Zaokupite pažnju okupljenih oko stola za blagovanje i ispričajte im nešto zanimljivo. Budite u centru pažnje.

4. Ah ta današnja djeca…

I to je loša misao. Nemojte misliti tako niti izgovarati te riječi. To je umarajuće. To je… staro. To su govorili o vama, to su govorili o vašoj majci, a to su govorili i o njezinoj majci.

Ovo je istina: današnja djeca su fascinantna! Oduvijek su i bila. Zašto? Jer su različita. Imaju različite probleme, nove izume, žive u zanimljivo vrijeme. Osuđujući ih, gubite mogućnost da se s njima povežete na smisleni način. Odbacujući ih, propuštate priliku da se inspirirate i naučite nešto novo, da dobijete novu energiju, isprobate nove i zanimljive stvari.

Što napraviti umjesto toga?

Zainteresirajte se za nove generacije. Sprijateljite se s njima. Raspitajte se o njima. Čitajte njihove knjige. Slušajte njihovu glazbu. Plešite njihove plesove. Počujte njihove ideje, politička razmišljanja i stavove otvorenim umom. Najbolji način starenja je ne pokušavati ostati mlad, već se inspirirati mladim ljudima.

5. Prošlost je bolja od budućnosti

To je loša misao! Ako je tome doista tako, zašto uopće investirati u budućnost. Ako budućnost nije vrijedna, onda možemo jednostavno ostati na kauču, više piti, izolirati se od svijeta i prestati učiti. Ta misao “prošlost vrijedi više od budućnosti” zadržava nas, koči nam napredovanje i uvjerava nas da su naše poznije godine samo nešto što treba izdržati. Ako budućnost ne vrijedi, zašto uopće danas napraviti nešto smisleno?

Što napraviti umjesto toga?

Vaša budućnost, bez obzira imate li 49, 59 ili 99 godina, jako je važna. Važna je jer ste sada ovdje i dok god ste ovdje možete ono što dolazi učiniti smislenim. Tko želite biti? Tko ste budući vi? Pišite o toj osobi. Dizajnirajte je. Donosite odluke do posljednjeg daha.

6. Nemam puno toga za ponuditi

To je jako loša misao. Ona nas ljuti. Naravno, događa se da nam dobizam oduzme važnost i snagu u svijetu okrenutom mladima. No moramo li baš odlučiti da nemamo ništa za ponuditi? Naime, to bi vas moglo natjerati da odustanete, prestanete pokušavati.

Doprinos društvu, činjenje razlike, ostavljanje nasljeđa osobine su generativnosti. Taj je izraz skovao psiholog Erik Erikson i označava brigu za nadolazeće generacije. To se smatra važnim korakom u procesu starenja. Bez generativnosti, kaže Erikson, nema napretka. A tko želi tako nešto?

Što napraviti umjesto toga?

Pronađite način da date svoj doprinos. Ponudite nešto. Odlučite kako ćete pomoći i kome tu pomoć uputiti. Dajte sebe!

7. Ne mogu podnijeti još jedan gubitak!

To je loša misao. Vi ćete svakako iskusiti još neki gubitak jer gubici su, baš kao i starenje, dio života. Ne možete zaustaviti starenje baš kao što ne možete zaustaviti gubitke. Također, sazdani smo tako da sve to možemo izdržati.

Svaki put kad sami sebi kažemo da ne možemo izdržati još jedan gubitak, bez obzira radi li se o našem voljenom, našem ljubimcu, nečemu materijalnom ili možda samo zubu, osiguravamo si dodatnu patnju. Jer smrt i ponovno rađanje dio su kruga života.

Što napraviti umjesto toga?

Budite tu i sudjelujte u evoluciji svojega života. Vi ste dio tog mističnog, čarobnog svemira. Vi ste zvjezdana prašina. Gledajte svijet oko sebe s divljenjem! Obavljajte one male posebne rituale, povežite se s drugima. Sagledajte širu sliku. Volite. Počnite primjećivati sve pristranosti vezan uz starenje. Preuzmite odgovornost i činite stvari koje će vas odvesti na neko novo mjesto.

Mijenjajući način na koji mislite, promijenit ćete sebe. A mijenjanjem sebe, mijenjate svijet. Starenje je zapravo sjajno! A sjajni ste i vi!

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP