Prati nas

Mozaik

Nostalgija je lijepa, ali...

Je li prije bilo manje ubojstava i jesmo li zbog toga bili sigurniji?

Bilo da se radi tek o naizgled bezazlenoj nostalgiji ili serviranoj političkoj manipulaciji, uvijek potražite brojke iz vjerodostojnih izvora. I ne zaboravite da je vrijednost vašeg stava u snazi argumenata koji iza njega stoje, a ne u silini osjećaja.

Objavljeno

|

Metod Trobec (foto: MojeVrijeme/Pixabay)

“U Jugoslaviji smo mogli spavati po parkovima bez straha da će nas netko ubiti, a danas više nisi siguran ni u svojoj kući. Psihopati su svuda oko nas.” To je komentar koji nam, uz manje varijacije, redovito šalju čitatelji koji žele istaknuti neku bolju prošlost i pojačati lošu sadašnjost.

Nostalgija je, pisali smo o tome nekoliko puta, sklizak teren na kojem nas vlastiti um obmanjuje pa smo skloni, kako to psiholozi nazivaju, ružičastoj retrospekciji. U njoj je vrijeme iza nas lijepo, romantično i sigurno, a budućnost je opasna i neizvjesna. Zapravo, budućnost je uvijek neizvjesna i pomalo opasna, a svijet se cijelo vrijeme mijenja. Razlika je ta da smo danas više svjesniji toga. No što o početnoj tvrdnji govore brojke?


Iako je teško u online bazama pronaći provjerene podatke za Socijalističku republiku Hrvatsku, djelomični uvid u broj ubojstava po godinama nudi stručni rad Dražena Kovačevića “Epdemiologija suicida u Moslavini” koji je deponiran na Portalu hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa. U njemu, naime, pronalazimo i podatke o broju ubojstava za SRH i RH u vremenu od 1987. do 2001. godine.

Od “zlatnih” osamdesetih do danas brojke kažu da je broj ubojstava višestruko pao

1987. godine počinjeno je tako 120 ubojstava, 1988. je bilo 97. ubojstava. 1989. broj ubojstava porastao je na 107, a 1990. bilo ih je čak 136. U periodu nakon rata, od 1996. do 2001. godine, broj ubojstava je pao s 133 godišnje na 87.

Nadalje, prema podacima Eurostata, broj ubojstava u Hrvatskoj se kretao ovako: 2008. (71 ubojstvo), 2009. (49), 2010. (62), 2011. (49), 2012. (51), 2013. (46), 2014. (36), 2015. (37), 2016. (44), 2017. (46).

Kako je izvijestilo Ministarstvo unutarnjih poslova, u 2018. godini u Hrvatskoj su počinjena 22 ubojstva. S današnjim danom u 2019. godini počinjeno je 12 ubojstava, što je istovjetno istom razdoblju prošle godine.

A što je s ubojicama?

Živopisnih psiho-ubojica nije manjkalo u bivšoj državi. Spomenimo samo neke poput Dušana Kosića koji je 29. siječnja 1987. godine postao posljednja pogubljena osoba u Hrvatskoj. Kosić je osuđen zbog hladnokrvnog i okrutnog ubojstva četveročlane obitelji Matijević u Karlovcu, bračnog para Čede i Slavice i njihove djece, od kojih je jedno bila beba koju je zatukao pepeljarom. I to sve zbog dugova.

Zagrebački davitelj Antun Stanković usmrtio je 1982. i 1983. godine dvije žene iz, kako je priznao, čistog zadovoljstva.

“Zagorski Čaruga” Vinko Pintarić ubio je petero ljudi i ušao u legendu. Prvo ubojstvo je počinio 1973. godine, a zadnje 1990. godine. Nakon terora koji je sijao skrivajući se po zagorskim bregima i šumama, ubili su ga specijalci u akciji Prsten 1991. godine.

Naravno, ne treba zaboraviti ni nedalekog Slovenca Metoda Trobeca koji je od 1976. do 1978. godine ubio najmanje pet žena i spalio ih u krušnoj peći. Ubio se u zatvoru 2006. godine. Uz njega tu je još cijeli niz serijskih silovatelja, ubojica, trovača i razbojnika bivše Jugoslavije koji su ušli u legendu, a kojima se i danas fasciniraju brojni obožavatelji crnokronikaških priča.

Zašto imamo osjećaj da je danas ubojstava više?

Ukratko: zato što se danas o ubojstvima više, duže i dublje izvještava. Nekada smo imali nekoliko dnevnih listova koji su pretežno pokrivali velike gradove. Informacije su putovale sporo, a fotografije još sporije. Pri tome su često puta bile i zaustavljane. Sjetite se samo Černobila.

Od dva televizijska programa koja smo mogli pratiti, prvi se smatrao informativnim. A bio je toliko informativan da se informativni program svodio na 30 minuta glavnog dnevnika i nekoliko dodatnih minuta vijesti. I pri tome su se te emisije punile protokolarnim izvješćima i događajima iz cijele (!) Jugoslavije.

Dolazak televizijske ekipe u neko manje mjesto bilo je toliko rijetko da bi ponekad izmijenilo i životni ritam zajednice. Danima se pripremao i najavljivao. Bilo je to vrijeme u kojem nije svatko imao pravo na “15 minuta slave” pa čak ni ubojice. Internetskih portala, dakako, nije bilo.

S druge strane, danas se za vašu pažnju otimaju nebrojeni nacionalni, lokalni i kablovski televizijski programi. Tu su i brojne radijske postaje te bezbrojni portali.

Takva konkurencija rezultira crnom kronikom iz najudaljenijih sela, naslovima se dodaju “pojačivači okusa”, velike priče traju danima, a konkurentski mediji se trude pronaći analize i aspekte koji nekada ne bi uspjeli ući u televizijski dnevnik ni da je trajao 2 sata.

Informativni program, pa i na televizijama, danas traje cijeli dan, dok su se publika i teritorij bitno smanjili. Ovaj učinak pojačavanja vijesti do krajnjih granica su rastegnule i društvene mreže pa ćete tako u svakom trenutku znati, željeli vi to ili ne, najnovije informacije o palovečkom “frižideru strave”. Čak i kada su te informacije potpuno beznačajne za cijeli slučaj.

Što nam je činiti?

Uz to nemojte zaboraviti da postoje ljudi koji prosperiraju na vašem strahu i nesigurnosti. Dobar dio političara ne želi da se građani osjećaju sigurno, dapače, vaš strah je njihova ulaznica u “nadsvijet” elitne politike i novca, bilo da vas plaše migrantima, nacionalnim manjinama ili “ljudima-gušterima”. Prirodom stvari, upravo je silna demokratizacija i akceleracija medija i javnog prostora postala njihov alat. Što znači da je najveća odgovornost na vama.

Vaša percepcija prelijeva se u vaše akcije, dakle u stvarnost. Želite li živjeti u strahu? Ili uživati u današnjem danu trudeći se i poduzimaju akcije da sutrašnji bude još bolji, koliko god je to moguće? Možda su neki sigurnosni aspekti nekad bili stvarno bolji, a znamo da su neki, poput broja ubojstava i uspjeha njihovog rješavanja, bolji danas.

Ukratko, bilo da se radi tek o naizgled bezazlenoj nostalgiji ili serviranoj političkoj manipulaciji, uvijek potražite brojke iz vjerodostojnih izvora. I ne zaboravite da je vrijednost vašeg stava u snazi argumenata koji iza njega stoje, a ne u silini osjećaja.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

.

Mozaik

Što god da pisalo, garancija vam vrijedi dvije godine!

‘Često imamo situacije da se potrošače zavarava vezano za trajanje jamstva. Kad se kaže da imaju jamstvo od samo godinu dana, to nije točno jer zakonski vrijedi rok od dvije godine za reklamaciju bilo kojeg uređaja.’

Objavljeno

|

“Taman je istekla garancija i mašina se pokvarila. Evo, pet godina i par mjeseci je prošlo otkako smo je kupili. Majstor je rekao da je crkla elektronika i da se to ne popravlja. Sad kupujemo novu. Ma dobro smo i prošli. Evo susjedu krepala nakon tri godine. U redu, njegova je još bila pod garancijom, ali ipak. Problem je to i nepotrebna komplikacija. A prije – prije si kupio mašinu i imao si je čitav život. Danas mi se čini da su stvari baš tako dizajnirane da se pokvare kad istekne garancija”, govori Branko Šimić (68) umirovljeni grafičar iz Zagreba.

Vjerujemo da su se mnogi susreli s ovakvim problemom, iako nije do kraja jasno radi li se samo o dojmu ili su današnji uređaju doista tako “programirani” da se pokvare taman kad istekne jamstvo. Bilo kako bilo, Europski parlament usvojio je Izvješće o produljenju trajanja uređaja kojim se zabranilo programirano kvarenje, ugradnja vitalnih dijelova koji se nakon kvara više ne mogu zamijeniti, a usvojen je i prijedlog o većoj dostupnost rezervnih dijelova i uvođenja minimalnog trajanja električnih aparata.


No bez obzira na akcije Europskog parlamenta, i u okviru već postojećih propisa, prava potrošača su u nekim slučajevima veća – samo što to mnogi kupci ne znaju. Da – opet se radi o malim slovima na ugovorima i jamstvenim listovima koji, barem u ovom slučaju, nezadovoljnom potrošaču idu na ruku.

Porazgovarali smo s Dunjom Maletić, pravnom savjetnicom iz područja zaštite potrošača koja nam je otkrila neke od dobro čuvanih tajni koje bi kupci morali znati.

Dunja Maletić (foto: privatni album)

“Često imamo situacije da se potrošače zavarava vezano za trajanje jamstva. Kad se kaže da imaju jamstvo od samo godinu dana, to nije točno jer zakonski vrijedi rok od dvije godine za reklamaciju bilo kojeg uređaja da se ostvari pravo na besplatni popravak ili zamjenu uređaja. Znači, to je prvo: zavarava se kupce vezano uz duljinu trajanja roka za reklamaciju”, otkriva nam Maletić.

Važno je znati i da, barem u prvo vrijeme, imate pravo birate želite li pokvareni uređaj popravljati ili uzeti novi. “Drugo je – i to potrošači trebaju znati – ako kupe uređaj i u prvih šest mjeseci dođe do kvara, oni imaju pravo predati u tih prvih šest mjeseci uređaj na servis da bi se ustanovilo postojanje kvara, ali u prvih šest mjeseci mogu birati žele li popravak ili novi uređaj. Nakon protoka tih šest mjeseci, ide se na popravak, ali unutar tih šest mjeseci kupac bira hoće li popravak ili zamjenu. Ako je popravak nemoguć, onda ide zamjena. To vrijedi općenito za sve električne uređaje koje je kupila fizička osoba. Dakle, ne ako je kupljen preko firme ili obrta već ako ga je kupila fizička osoba.”

Otpremanje uređaja na servis također je zadaća trgovca, nastavlja Maletić: “Treba naglasiti još jedan detalj kojeg potrošači često nisu svjesni. Oni ne moraju uređaj slati na servis o svom trošku, nego je trgovac kod kojeg je uređaj kupljen dužan poslati uređaj na servis i vratiti ga nazad potrošaču. Hoće li za to vrijeme potrošač dobiti zamjenski uređaj nije regulirano zakonima i propisima već to ovisi o dobroj volji trgovca. Treba naglasiti i da mnogi trgovci kažu da uređaj može biti na servisu 45 dana, no to ne propisuje ni jedan zakon već smatramo da bi razumni rok za popravak trebao biti mnogo kraći. Tako da kad netko kaže potrošaču da je rok 45 dana, ovaj mora znati da to nije tako propisano već da se radi o subjektivnom tumačenju.”

Oko nekih rokova ipak valja biti oprezan, kaže Maletić: “Kad se neki uređaj, recimo mobitel ili tablet, kupi u poslovnici, trgovac nije dužan odobriti zamjenu u roku od 14 dana ako taj uređaj nema nedostatka. To je također korisno znati. Znači, za uređaje kupljene u poslovnici ne vrijedi onaj rok od 14 dana kao kod ugovora sklopljenih na daljinu, preko telefona ili interneta.”

Za kraj, Maletić savjetuje koji je najbolji način za upućivanje prigovora: “Jedini ispravni način je pisani način. Dakle, prigovor trgovcu se uvijek mora uputiti pisanim putem – e-mailom ili regularnom poštom – kako bi postojao pisani trag o reklamaciji, ali i zbog još jedne važne stvari. Naime, na pisani prigovor je trgovac dužan odgovoriti u roku od 15 dana, dok se u razgovoru osobno u poslovnici ili preko telefonom stvari mogu unedogled odugovlačiti. Znači, prigovor uvijek treba upućivati pisanim putem.”

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP