Prati nas

Mozaik

Nostalgija je lijepa, ali...

Je li prije bilo manje ubojstava i jesmo li zbog toga bili sigurniji?

Bilo da se radi tek o naizgled bezazlenoj nostalgiji ili serviranoj političkoj manipulaciji, uvijek potražite brojke iz vjerodostojnih izvora. I ne zaboravite da je vrijednost vašeg stava u snazi argumenata koji iza njega stoje, a ne u silini osjećaja.

Objavljeno

|

Metod Trobec (foto: MojeVrijeme/Pixabay)

“U Jugoslaviji smo mogli spavati po parkovima bez straha da će nas netko ubiti, a danas više nisi siguran ni u svojoj kući. Psihopati su svuda oko nas.” To je komentar koji nam, uz manje varijacije, redovito šalju čitatelji koji žele istaknuti neku bolju prošlost i pojačati lošu sadašnjost.

Nostalgija je, pisali smo o tome nekoliko puta, sklizak teren na kojem nas vlastiti um obmanjuje pa smo skloni, kako to psiholozi nazivaju, ružičastoj retrospekciji. U njoj je vrijeme iza nas lijepo, romantično i sigurno, a budućnost je opasna i neizvjesna. Zapravo, budućnost je uvijek neizvjesna i pomalo opasna, a svijet se cijelo vrijeme mijenja. Razlika je ta da smo danas više svjesniji toga. No što o početnoj tvrdnji govore brojke?


Iako je teško u online bazama pronaći provjerene podatke za Socijalističku republiku Hrvatsku, djelomični uvid u broj ubojstava po godinama nudi stručni rad Dražena Kovačevića “Epdemiologija suicida u Moslavini” koji je deponiran na Portalu hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa. U njemu, naime, pronalazimo i podatke o broju ubojstava za SRH i RH u vremenu od 1987. do 2001. godine.

Od “zlatnih” osamdesetih do danas brojke kažu da je broj ubojstava višestruko pao

1987. godine počinjeno je tako 120 ubojstava, 1988. je bilo 97. ubojstava. 1989. broj ubojstava porastao je na 107, a 1990. bilo ih je čak 136. U periodu nakon rata, od 1996. do 2001. godine, broj ubojstava je pao s 133 godišnje na 87.

Nadalje, prema podacima Eurostata, broj ubojstava u Hrvatskoj se kretao ovako: 2008. (71 ubojstvo), 2009. (49), 2010. (62), 2011. (49), 2012. (51), 2013. (46), 2014. (36), 2015. (37), 2016. (44), 2017. (46).

Kako je izvijestilo Ministarstvo unutarnjih poslova, u 2018. godini u Hrvatskoj su počinjena 22 ubojstva. S današnjim danom u 2019. godini počinjeno je 12 ubojstava, što je istovjetno istom razdoblju prošle godine.

A što je s ubojicama?

Živopisnih psiho-ubojica nije manjkalo u bivšoj državi. Spomenimo samo neke poput Dušana Kosića koji je 29. siječnja 1987. godine postao posljednja pogubljena osoba u Hrvatskoj. Kosić je osuđen zbog hladnokrvnog i okrutnog ubojstva četveročlane obitelji Matijević u Karlovcu, bračnog para Čede i Slavice i njihove djece, od kojih je jedno bila beba koju je zatukao pepeljarom. I to sve zbog dugova.

Zagrebački davitelj Antun Stanković usmrtio je 1982. i 1983. godine dvije žene iz, kako je priznao, čistog zadovoljstva.

“Zagorski Čaruga” Vinko Pintarić ubio je petero ljudi i ušao u legendu. Prvo ubojstvo je počinio 1973. godine, a zadnje 1990. godine. Nakon terora koji je sijao skrivajući se po zagorskim bregima i šumama, ubili su ga specijalci u akciji Prsten 1991. godine.

Naravno, ne treba zaboraviti ni nedalekog Slovenca Metoda Trobeca koji je od 1976. do 1978. godine ubio najmanje pet žena i spalio ih u krušnoj peći. Ubio se u zatvoru 2006. godine. Uz njega tu je još cijeli niz serijskih silovatelja, ubojica, trovača i razbojnika bivše Jugoslavije koji su ušli u legendu, a kojima se i danas fasciniraju brojni obožavatelji crnokronikaških priča.

Zašto imamo osjećaj da je danas ubojstava više?

Ukratko: zato što se danas o ubojstvima više, duže i dublje izvještava. Nekada smo imali nekoliko dnevnih listova koji su pretežno pokrivali velike gradove. Informacije su putovale sporo, a fotografije još sporije. Pri tome su često puta bile i zaustavljane. Sjetite se samo Černobila.

Od dva televizijska programa koja smo mogli pratiti, prvi se smatrao informativnim. A bio je toliko informativan da se informativni program svodio na 30 minuta glavnog dnevnika i nekoliko dodatnih minuta vijesti. I pri tome su se te emisije punile protokolarnim izvješćima i događajima iz cijele (!) Jugoslavije.

Dolazak televizijske ekipe u neko manje mjesto bilo je toliko rijetko da bi ponekad izmijenilo i životni ritam zajednice. Danima se pripremao i najavljivao. Bilo je to vrijeme u kojem nije svatko imao pravo na “15 minuta slave” pa čak ni ubojice. Internetskih portala, dakako, nije bilo.

S druge strane, danas se za vašu pažnju otimaju nebrojeni nacionalni, lokalni i kablovski televizijski programi. Tu su i brojne radijske postaje te bezbrojni portali.

Takva konkurencija rezultira crnom kronikom iz najudaljenijih sela, naslovima se dodaju “pojačivači okusa”, velike priče traju danima, a konkurentski mediji se trude pronaći analize i aspekte koji nekada ne bi uspjeli ući u televizijski dnevnik ni da je trajao 2 sata.

Informativni program, pa i na televizijama, danas traje cijeli dan, dok su se publika i teritorij bitno smanjili. Ovaj učinak pojačavanja vijesti do krajnjih granica su rastegnule i društvene mreže pa ćete tako u svakom trenutku znati, željeli vi to ili ne, najnovije informacije o palovečkom “frižideru strave”. Čak i kada su te informacije potpuno beznačajne za cijeli slučaj.

Što nam je činiti?

Uz to nemojte zaboraviti da postoje ljudi koji prosperiraju na vašem strahu i nesigurnosti. Dobar dio političara ne želi da se građani osjećaju sigurno, dapače, vaš strah je njihova ulaznica u “nadsvijet” elitne politike i novca, bilo da vas plaše migrantima, nacionalnim manjinama ili “ljudima-gušterima”. Prirodom stvari, upravo je silna demokratizacija i akceleracija medija i javnog prostora postala njihov alat. Što znači da je najveća odgovornost na vama.

Vaša percepcija prelijeva se u vaše akcije, dakle u stvarnost. Želite li živjeti u strahu? Ili uživati u današnjem danu trudeći se i poduzimaju akcije da sutrašnji bude još bolji, koliko god je to moguće? Možda su neki sigurnosni aspekti nekad bili stvarno bolji, a znamo da su neki, poput broja ubojstava i uspjeha njihovog rješavanja, bolji danas.

Ukratko, bilo da se radi tek o naizgled bezazlenoj nostalgiji ili serviranoj političkoj manipulaciji, uvijek potražite brojke iz vjerodostojnih izvora. I ne zaboravite da je vrijednost vašeg stava u snazi argumenata koji iza njega stoje, a ne u silini osjećaja.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

.

Mozaik

Ovako to rade naši umirovljenici: Spašavanje planete počinje u vlastitoj kuhinji

Kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi?

Objavljeno

|

“Daleko od očiju, daleko od srca, znate kako se kaže. Ali ovaj je problem došao sasvim blizu očiju i ne možemo ga više ignorirati”, kaže gospodin Petar (68) dok u spremnik za plastični otpad ubacuje boce od mlijeka. “Za ove boce ne dobijem onu naknadu od 50 lipa pa njih bacam tu u spremnik. A ove boce od mineralne odnesem u trgovinu. Gledajte – 10 takvih boca i skupio sam dovoljno za kruh.”

Pitamo ga kad je počeo razvrstavati otpad, a on iskreno priznaje da mu je ta navika skroz nova.


“Tek nedavno, nažalost. Ali bolje ikad, nego nikad. Iskreno, potaknule su me moje unuke. Sudjelovale su i na onom školskom prosvjedu i puno mi govorile o tome. Stvarno smo zatrpali čitav svijet plastikom. O tome se sve više govori i na televiziji, na radiju… Ali i da se ne govori, to je nešto što sad možemo vidjeti i na vlastite oči. Ovo ljeto sam proveo par dana u Ždrelcu na otoku Pašmanu. Moja obitelj tamo ima kuću. U moru je puno plastike. Tko kaže da to ne vidi, slijep je!”

Za kraj gospodina Petra pitamo koliko će uopće njegovo razvrstavanje otpada imati učinka, odnosno što jedan čovjek tu može promijeniti?

“E vidite, u tome je problem. Svatko misli da sam ne može ništa. I onda 10 milijuna misli da sami ne mogu ništa. A ako vas je 10 milijuna – niste sami. Da svatko pridonese samo malo – evo samo ovoliko kao ja – stvari bi se bitno promijenile”, kaže Petar.

Doista, kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi? Ovo pitanje čini se posve suvišnim ako znamo da takva rješenja postoje i da su ih neki gradovi – da, čak i neki hrvatski gradovi! – uspješno primijenili. No što čekaju ostali? Ovako napisano na papiru sve to izgleda prilično jednostavno, no u praksi su stvari malo kompliciranije. Počevši od vlastite kante za smeće.

Tko za to ima mjesta?

“Karton i papir posebno. Plastika posebno. Biootpad posebno. Miješani komunalni otpad posebno. Pa to su četiri kante za smeće! Tko ima toliko prostora u stanu? Najbolje da čitav stan natrpam samo s kantama za smeće”, govori gospođa Marija (71) dok niz stubište tegli orgomnu vreću punu raznovrsnog smeća.

No gospođa Marija je u krivu. Količina smeća koju proizvede njezino kućanstvo ista je razvrstavao se taj otpad ili ne. Štoviše, razvrstan otpad će u stanu zauzimati manje mjesta. Dakle, problem nije u nedostatku mjesta, nego u nečemu mnogo teže rješivom. Problem je u nedostatku volje.

Testirali smo ovu teoriju: zauzima li razvrstavanje otpada doista više mjesta u vašoj kuhinji ili, naprotiv, štedi prostor?

foto: Silvija Novak

Zašto bismo se mi uzlud trudili?

No ako se i potrudimo i otpad razvrstamo, i dalje ostaje problem neuređenih zelenih otoka i kontejnera za otpad u kojima često ima najmanje onoga čega bi prema oznaci na kontejneru trebalo biti najviše. Zašto se onda uopće truditi razvrstavati, ako će sav otpad na kraju završiti na istom mjestu?

“Vidite, to je pogrešno razmišljanje”, kaže gospodin Petar. “Samo zato što netko drugi ne obavlja svoj dio zadatka kako bi trebalo, ne znači da smo i mi ostali amnestirani od odgovornog ponašanja. Osim toga, i gradovi će početi tretirati otpad kako treba. Ako neće sami od sebe shvatiti da to tako treba, prisilit će ih Europska unija ogromnom globama. Ljudi neke stvari ipak najbolje razumiju kad ih se opali po džepu. Dok se mi, stanovnici, naviknemo na razdvajanje, i gradovi će početi taj odvojeni otpad odvoziti točno tamo kamo bi trebalo. Iako ovo sad djeluje katastrofalno, mislim da će nakon prve dvije ili tri kazne koje plate, gradovi doći k sebi prije od građana kojima je tlaka malo se pomučiti i razvrstati otpad. Lakše je sve natrpati u jednu vreću, a za okoliš koga briga!”

Petar je u pravu. Ako ne zbog ekološke svijesti, gradovi bi mogli ozbiljnije pristupiti odvajanju otpada kad im zaprijete kazne. Neki su već krenuli i svima daju dobar primjer. Na primjer, otok Krk.

Što s glomaznim otpadom?

“Ja ne zovem ove razne ekipe koje se oglašavaju po stupovima i banderama. Zašto? Pa zato što mislim da oni iz neke stare vešmašine uzmu dio koji mogu prodati, a ostalo bace u neku šumu, na Sljeme ili tako negdje. Čisto sumnjam da stvari koje ne mogu iskoristiti nose na Jakuševac i onda tamo plaćaju njihovo skladištenje. Ja pozovem Čistoću da odvezu komad namještaja ili bijele tehnike koji više ne trebam ili sâm utovarim u auto i odvezem u reciklažno dvorište”, kaže gospođa Vesna (48).

“Ali više mi se sviđao onaj sistem kad smo unaprijed znali datum kad će se odvoziti glomazni otpad, nego ovo sad kad ti sam moraš zvati ekipu. Ljudima se ne da zvati, pa onda glomazni otpad ostavljaju kod običnih kontejnera i sve je zatrpano. Te komade namještaja radnici Čistoće ne mogu ubaciti u kamion i onda to tako stoji i stoji. Kiša natapa stari namještaj, skupljaju se štakori, užas.”

Spominjemo reciklažna dvorišta, no gospođa Vesna sasvim opravdano upozorava da za odvoz glomaznog otpada u jedno takvo dvorište treba neki prijevoz, malo veći auto ili kamion, a to također košta. “Ja nemam auto. A ako nekoga zamolim da preveze moju staru vešmašinu u reciklažno dvorište, onad to moram platiti. 50 kuna ovdje, 50 kuna ondje… Novac curi. Radije onda zovem Čistoću – koju ionako plaćam – pa oni odvezu sav otpad.”

No osim što služe za odlaganje otpada, reciklažna dvorišta sve su češće i mjesta na koja se odlazi neke stvari uzeti. U reciklažnom dvorištu u Zagorskoj ulici susrećemo Marka (55). On nije ništa donio, nego je neke stvari došao – uzeti. “Pogledajte ove keramičke pločice. Potpuno su nove. Netko je obnavljao kupaonicu i kupio previše, pa višak bacio. A ja imam jedan mali zid u kuhinji za koji mi trebaju taman takve pločice”, govori Marko sretan zbog današnjeg ulova.

“Ma ta kultura bacanja stvari koje su još dobre svima će nam doći glave. Pa više nitko ništa ne popravlja, sve se baca. Ovdje sam našao skroz upotrebljive stvari. Šteta je tako se odnositi i prema stvarima i prema novcu i prema Zemlji.”

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP