Prati nas

Zdravlje

Doživjeti stotu!

Jesmo li dosegnuli maksimum ili možemo živjeti još duže?

Ljudi prestanu umirati od jedne bolesti, no onda se bore s drugom koja dolazi na njeno mjesto. Dok sve češće preživljavaju srčane i moždane udare, ulaze u dob u kojoj ih dočeka demencija.

Objavljeno

|

foto: sk/Unsplash

kroz gotovo dva stoljeća životni vijek čovjeka produžavao se rapidno i konstantno. Sredinom 19. stoljeća, ljudi su živjeli ne predugo nakon 40. rođendana. Poboljšanje prehrane, higijene, sanitarnih uvjeta i stanovanja pomaknuo je životni vijek početkom 20. stoljeća na gotovo 60. godina, javlja BBC.

Daljnjim razvojem, uz iznimku pojedinih godina 20. stoljeća, nastavljen je napredak kroz uvođenje široko dostupne zdravstvene skrbi i cijepljenje djece. Od 70-ih naovamo medicina je napredovala u liječenju srčanih bolesti i moždane kapi. I tako smo došli do 21. stoljeća u kojem je očekivani životni vijek za žene 80, a za muškarce 75 godina.


Nataložilo se na to još nekoliko godina, no onda je rast životnog vijeka postao rapidno sporiji. Prekretnica se dogodila 2011. godine.

Stručnjaci su istraživali je li riječ o anomaliji, no sada je jasno da nije riječ o kratkotrajnoj epizodi. Demografska predviđanja pokazuju da će Britancima trebati 12 godina da bi im se produžio životni vijek za samo jednu dodatnu godinu.

Jeanne Calment (screenshot: ina.fr/Youtube)

Neki znanstvenici misle da su ljudi dosegnuli svoj maksimum. Francuskinja Jeanne Calment postala je najstariji živući čovjek živeći 122 godine. No od tada je prošlo dva desetljeća. Znanstvenici su u časopisu Nature objavili da je strop ljudskog vijeka 115 godina, a da su slučajevi poput Calment tek rijetki izuzeci. No ne slažu se svi s tim.

S tim se ne slaže, recimo, američki genetičar David Sinclair koji u svojoj knjizi “Životni vijek” tvrdi da bi kroz poticanje ekspresije gena koji utječu na dugovječnost ljudi mogli živjeti i dulje. Kako bilo, postoje dokazi da britanska populacija nije dosegnula svoj maksimum. Japancima, primjerice, iako žive duže od Britanaca, brže raste očekivani životni vijek. Statistike pokazuju da su, od bogatih nacija, od Britanaca gori samo Amerikanci.

Stručnjak za starenje Edward Morgan trendove objašnjava kompleksnom paletom različitih čimbenika. Kaže, sve bi trebalo istražiti. A britanske javnozdravstvene vlasti već provode istraživanja.

U objavljenom izvješću kao jedan od čimbenika navode da se proteklih desetljeća nije dogodio nikakav veći proboj u medicini. Ljudi prestanu umirati od jedne bolesti, no onda se bore s drugom koja dolazi na njeno mjesto. Dok sve češće preživljavaju srčane i moždane udare, ulaze u dob u kojoj ih dočeka demencija. Pa je posljedično sve veći broj smrti uzrokovanih demencijama.

Uz to, čini se da uzrok treba tražiti i u rezanju javnih troškova. Na to je već ranije upozorio i bivši savjetnik Svjetske zdravstvene organizacije profesor Michael Marmot. Dokazi potvrđuju da usporavanje rasta životnog vijeka jače pogađa siromašne, a upravo njih najviše dotiče rezanje troškova zdravstva i socijalne skrbi.

No, ovo su samo neki od brojnih čimbenika iz kojih, za sada, ne treba izvlačiti konačan zaključak. Za sada se tek pouzdano zna da čim duže ovaj trend potraje, tim je veći pritisak na znanstvenike da pronađu njegove uzroke.

.

Zdravlje

Zimska depresija posebno pogađa starije, a liječi se svjetlošću

U ovim hladnim, sivim danima se čuje kako terapija svjetlom pomaže protiv tipične zimske depresije. Pomaže li doista? Ili se sami uvjeravamo u to? Da, to doista pomaže – uglavnom, ali ne svima.

Objavljeno

|

Autor

Još je starogrčki liječnik Aretaios savjetovao: “Letargičare valja izložiti svjetlosti i pustiti ih njegovom zračenju”. Jer vječiti umor – makar se spava više nego inače, bezvoljnost i loše raspoloženje u hladnim zimskim danima kad su ionako dani kratki su poznati simptomi i davno prije nego što je to dobilo pomodni naziv Seasonal Affective Disorder (SAD). Običnim rječnikom rečeno, to je zimska depresija i nema malo ljudi koji bi se možda najradije, kao medvjed, zavukli nekamo i spavali sve do ljepših dana, piše Deutsche Welle.

Nipošto ne griješe niti oni koji u ovim danima i spontano posežu za (toplom?) čokoladom: u njoj se nalazi prilična količina aminokiseline triptofana koji se u našem mozgu pak pretvara u serotonin, takozvani “hormon sreće”. Ali taj hormon doista nastaje i sunčanog dana zbog obilja svjetla.


Henrik Oster iz Instituta za neurobiologiju Sveučilišta Lübeck upozorava i kako je problem što već silom prilika po zimi palimo svjetlo i po danu i po noći – i tako narušavamo unutrašnji ritam našeg tijela. “Više ne funkcionira sinkronizacija našeg tijela s dobom dana. To pokušavamo korigirati tim umjetnim svjetlosnim signalom u terapiji svjetlom”.

Tko želi izići van po ovakvom vremenu?

Uobičajena rasvjeta koju imamo kod kuće ili u uredu neće postići taj učinak. Doduše, najbolje bi bilo i po zimi dan provoditi na otvorenom jer je i po tmurnom, zimskom danu zapravo dovoljno svjetlosti da nas to živne. Ali zima je, i ako se nekad još to moralo, tko će danas provoditi vrijeme na hladnoći. Zato se pokazalo kako takva svjetlosna terapija pomaže jer je to svjetlost i od 10.000 luksa. Ne treba niti pretjerivati: dovoljno je provesti pola sata pod takvom svjetlošću i nipošto ne gledati u izvor svjetla. Najbolje je takvu terapiju provesti ujutro, odmah nakon buđenja. Možda tek “uz put”, na primjer uz doručak.

Dolac, Zagreb (photo: Sandro Bura)

Medicinska istraživanja potvrđuju kako je naš unutrašnji sat uvelike upravljan s dva hormona: prvi je kortizol i on je u stanju naše tijelo “dići na noge” – bilo u uzbuđenju, ali i ujutro kad se budimo. Drugi je melatonin, “hormon spavanja” i on je već i kemijski osjetljiv na svjetlost. “Kad ustanemo po noći i upalimo svjetlo, onda se i naša razina melatonina veoma smanjuje već za nekoliko sekundi”, objašnjava Oster. Zato je važno da nas po noći ne smeta svjetlo, a svjetlosnom terapijom na gotovo prirodan način upravlja i tim hormonima.

Makar “zimska depresija” bez ikakve sumnje pogađa i mlade, istina je da ovi dani posebno teško padaju starijim osobama. Nerijetko je njihov čitav “unutrašnji sat” polako postao problematičan, a njihov noćni san je često isprekidan – “fragmentiran” kako za Deutsche Welle kaže Oster. Rezultat jest dojam kako im nikad nije dovoljno sna, bez obzira koliko vremena proveli u krevetu.

Ne za sve, ali za većinu nas…

I tu svjetlosna terapija može nešto pomoći: medicinari su postavili takve uređaje u više staračkih domova i mnogima se uspio popraviti taj njihov ritam gdje će tijelo znati kada je dan, a kada je noć. Svakako najgore što se tom “unutrašnjem satu” može učiniti jest vječito buljenje u ekran – bilo televizije ili računala. Terapeuti su se naslušali iskustava osoba koje tvrde kako “uz televizor odmah zaspu”. To može biti točno obzirom na televizijski program, ali to neće biti san koji će donijeti odmor.

Naravno terapija svjetlom nije lijek protiv svega, a za neke može biti i štetna: na prvom mjestu su tu oni koji ionako imaju neke probleme s očima, a već po prirodi šećerne bolesti koja može voditi i do oštećenja vida, dobro je i da takvi bolesnici radije tek malo prošeću po prirodnom, pa makar i sivom zimskom svjetlu. I kod uzimanja antibiotika se mogu stvoriti neželjene posljedice, a nije preporučljiva niti kod nekih ozbiljnih psihičkih oboljenja.

No u svakom slučaju bi tople zrake sunca – ili barem takvog umjetnog svjetla kod depresije trebale biti prvi izbor, daleko prije nego što se posegne za nekim psihofarmakološkim antidepresivom. Naravno, s izuzetkom čokolade. Ali, sunce ne deblja.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP