Prati nas

Zdravlje

Mizofonija

Od nekih zvukova jednostavno poludite? ‘Zvuci jedenja čipsa ili jabuke su mi pakao!’

Što je točno ovaj poremećaj i preosjetljivost na buku – još uvijek se ne zna. Ali međunarodne studije procjenjuju da svaka deseta do svaka dvadeseta osoba pati od mizofonije u manje ili više izraženom obliku. Pogođeno je otprilike 20 posto žena, gotovo dvostruko više od muškaraca.

Objavljeno

|

Navike koje izluđuju
foto: BigStock

Ima zvukova koji mizofoničare doslovce mogu izludjeti: lupkanje potpetica, glasno disanje ili žvakanje, otkucaji sata. Oni kod njih izazivaju bijes koji se s vremenom pretvara u depresiju. Put do dijagnoze je često dug, piše Deutsche Welle.

Jelle je imao deset godina kada je počeo patiti zbog raznih zvukova. Prvo ga je počelo smetati glasno žvakanje njegove sestre, priča njegov otac Andreas Seebeck: “A onda su mu odjednom bili strašni i zvukovi koje je majka proizvodila žvakanjem. Za ljutnju je ponekad bilo dovoljno kada bi samo vidio kako se majčina usta pomiču kod žvakanja.”


Seebeck je alternativni psihoterapeut. Kako bi mogao pomoći sinu, prije tri godine se specijalizirao za mizofoniju ili “mržnju prema zvukovima”. Na početku je mislio da je u pitanju neka fobija, a one se obično liječe konfrontacijskim terapijama: pacijent se mora suočiti sa svojim strahovima, što je u sinovom slučaju konkretno značilo da treba intenzivno slušati zvukove žvakanja. Seebeck je također koristio terapije hipnoze i antiagresije, ali ništa nije pomoglo. Danas zna da je mizofonija – stečeni refleks.

“Mišići aktiviraju područje mozga koje je odgovorno za bijes. U tome je razlika u odnosu na ljude koji jednostavno ne vole neki zvuk”, objašnjava Seebeck.

Kemijska i žvakaća guma

Seebeckovi su 12 godina išli od jednog do drugog terapeuta. Nitko im nije mogao pomoći. Dapače, stanje se s vremenom pogoršavalo. “Pored žvakanja Jelle je imao sve više tzv. zvučnih okidača za napade bijesa. U školi je postao autsajder.” O ponašanju svog sina u školi je saznao od nastavnika: Jelle bi sjedio u kutu s kapuljačom preko lica, neprestano gledajući u pod. “To je za nas bilo šokantno”, priznaje otac.

Mizofonija obično počinje u dobi od oko 10 do 12 godina. Postoje tipične situacije koje ju mogu pokrenuti: “Dijete se iz škole vraća kući pod stresom, obitelj sjedi za stolom i dijete iznenada čuje zvukove žvakanja. To može biti zvuk-okidač”, priča Seebeck i naglašava: “Te osjećaje posebno pokreću ljudi koji su im posebno bliski i koje vole.”

U školi postoje mnogi zvukovi koji mogu postati okidači: lupkanje prstima po stolu, učestali klikovi kemijske olovke i iznad svega žvakanje žvakaće gume. To pogađa skoro sve mizofoničare. Svi opisuju zvuke žvakanja kao prvi okidač.

Čips i mrkva

Isto je bilo i s Heinzom Funkeom. S vremenom je za njega bilo sve više zvukova-okidača: “Zvuci za vrijeme ručka, žvakanje žvakaće gume, jedenje čipsa, krastavaca, mrkve ili jabuke – to je pakao. A onda se to nastavlja sa zvukovima disanja drugih ljudi”, kaže ovaj 53-godišnji muškarac. Kad čuje nešto od toga, puls mu se ubrza i on samo želi otići s tog mjesta.

Ali čak i zvuk cipela ili japanki ga je izluđivao. “Kada sam bio mali, moja majka je često nosila sandale. Mrzio sam ih. Jednom, kada nije bila u kući uzeo sam nož i uništio ih. Kasnije sam rekao da je to uradio pas. Nisam htio biti u situaciji da moram objasniti zašto sam to zaista učinio.”

Heinz Funke je imao problema u školi, ali i kasnije kada je radio u skladištu u logističkoj tvrtki. I tamo ima puno zvukova koji su za njega nepodnošljivi. Dugo je bio na bolovanju. Poslije obiteljskih problema i jedne iznenadne akutne nagluhosti, odlazi na psihijatriju. Ali ni tamo nitko nije znao za mizofoniju.

Velika patnja

Depresijaje uobičajena nuspojava mizofonije. I Jelle je depresivan i uzima antidepresive i lijekove protiv bijesa koji u njemu izazivaju mnogi zvukovi. Danas ima 27 godina, uspješno je završio obrazovanje, sada je odgojitelj i ne želi razmišljati o počecima svoje mizofonije.

Heinzu Funkeu je važno to što se mizofonija sada shvaća ozbiljno i što se njome bavi znanost. Međutim, mizofonija se još uvijek ne smatra bolešću u klasičnom smislu.

Što je točno ovaj poremećaj i preosjetljivost na buku – još uvijek se ne zna. Ali međunarodne studije procjenjuju da svaka deseta do svaka dvadeseta osoba pati od mizofonije u manje ili više izraženom obliku. Pogođeno je otprilike 20 posto žena, gotovo dvostruko više od muškaraca.

Neophodno je negdje imati mir

Andreas Seebeck je već stekao puno iskustva s mizofonijom. Jednu od metoda koje koristi razvili su znanstvenici na sveučilištu u Amsterdamu: radi se manipulaciji zvukova koji pokreću mizofoniju. Snimljeni zvuci puštaju se usporeno, ubrzano, ponekad s visokim ili niskim tonalitetom. Takva vrsta odvraćanja pažnje pomaže da se dotična osoba ne koncentrira intenzivno na uznemirujući zvuk.

Heinz Funke spava u posebnoj sobi: glasno disanje njegove žene bi ga inače izludjelo. Uglavnom ni ne večeraju zajedno. Njemu pomaže boravak u prirodi. Cvrkut ptica je za njega nešto najljepše što postoji. Također uživa u slušanju muzike. Njegov omiljeni bend je Pink Floyd. “Stavim slušalice i koncentriram se na glazbu, ne čujem ambijentalne zvuke. Onda mi je dobro.”

.

Zdravlje

Zimska depresija posebno pogađa starije, a liječi se svjetlošću

U ovim hladnim, sivim danima se čuje kako terapija svjetlom pomaže protiv tipične zimske depresije. Pomaže li doista? Ili se sami uvjeravamo u to? Da, to doista pomaže – uglavnom, ali ne svima.

Objavljeno

|

Autor

Još je starogrčki liječnik Aretaios savjetovao: “Letargičare valja izložiti svjetlosti i pustiti ih njegovom zračenju”. Jer vječiti umor – makar se spava više nego inače, bezvoljnost i loše raspoloženje u hladnim zimskim danima kad su ionako dani kratki su poznati simptomi i davno prije nego što je to dobilo pomodni naziv Seasonal Affective Disorder (SAD). Običnim rječnikom rečeno, to je zimska depresija i nema malo ljudi koji bi se možda najradije, kao medvjed, zavukli nekamo i spavali sve do ljepših dana, piše Deutsche Welle.

Nipošto ne griješe niti oni koji u ovim danima i spontano posežu za (toplom?) čokoladom: u njoj se nalazi prilična količina aminokiseline triptofana koji se u našem mozgu pak pretvara u serotonin, takozvani “hormon sreće”. Ali taj hormon doista nastaje i sunčanog dana zbog obilja svjetla.


Henrik Oster iz Instituta za neurobiologiju Sveučilišta Lübeck upozorava i kako je problem što već silom prilika po zimi palimo svjetlo i po danu i po noći – i tako narušavamo unutrašnji ritam našeg tijela. “Više ne funkcionira sinkronizacija našeg tijela s dobom dana. To pokušavamo korigirati tim umjetnim svjetlosnim signalom u terapiji svjetlom”.

Tko želi izići van po ovakvom vremenu?

Uobičajena rasvjeta koju imamo kod kuće ili u uredu neće postići taj učinak. Doduše, najbolje bi bilo i po zimi dan provoditi na otvorenom jer je i po tmurnom, zimskom danu zapravo dovoljno svjetlosti da nas to živne. Ali zima je, i ako se nekad još to moralo, tko će danas provoditi vrijeme na hladnoći. Zato se pokazalo kako takva svjetlosna terapija pomaže jer je to svjetlost i od 10.000 luksa. Ne treba niti pretjerivati: dovoljno je provesti pola sata pod takvom svjetlošću i nipošto ne gledati u izvor svjetla. Najbolje je takvu terapiju provesti ujutro, odmah nakon buđenja. Možda tek “uz put”, na primjer uz doručak.

Dolac, Zagreb (photo: Sandro Bura)

Medicinska istraživanja potvrđuju kako je naš unutrašnji sat uvelike upravljan s dva hormona: prvi je kortizol i on je u stanju naše tijelo “dići na noge” – bilo u uzbuđenju, ali i ujutro kad se budimo. Drugi je melatonin, “hormon spavanja” i on je već i kemijski osjetljiv na svjetlost. “Kad ustanemo po noći i upalimo svjetlo, onda se i naša razina melatonina veoma smanjuje već za nekoliko sekundi”, objašnjava Oster. Zato je važno da nas po noći ne smeta svjetlo, a svjetlosnom terapijom na gotovo prirodan način upravlja i tim hormonima.

Makar “zimska depresija” bez ikakve sumnje pogađa i mlade, istina je da ovi dani posebno teško padaju starijim osobama. Nerijetko je njihov čitav “unutrašnji sat” polako postao problematičan, a njihov noćni san je često isprekidan – “fragmentiran” kako za Deutsche Welle kaže Oster. Rezultat jest dojam kako im nikad nije dovoljno sna, bez obzira koliko vremena proveli u krevetu.

Ne za sve, ali za većinu nas…

I tu svjetlosna terapija može nešto pomoći: medicinari su postavili takve uređaje u više staračkih domova i mnogima se uspio popraviti taj njihov ritam gdje će tijelo znati kada je dan, a kada je noć. Svakako najgore što se tom “unutrašnjem satu” može učiniti jest vječito buljenje u ekran – bilo televizije ili računala. Terapeuti su se naslušali iskustava osoba koje tvrde kako “uz televizor odmah zaspu”. To može biti točno obzirom na televizijski program, ali to neće biti san koji će donijeti odmor.

Naravno terapija svjetlom nije lijek protiv svega, a za neke može biti i štetna: na prvom mjestu su tu oni koji ionako imaju neke probleme s očima, a već po prirodi šećerne bolesti koja može voditi i do oštećenja vida, dobro je i da takvi bolesnici radije tek malo prošeću po prirodnom, pa makar i sivom zimskom svjetlu. I kod uzimanja antibiotika se mogu stvoriti neželjene posljedice, a nije preporučljiva niti kod nekih ozbiljnih psihičkih oboljenja.

No u svakom slučaju bi tople zrake sunca – ili barem takvog umjetnog svjetla kod depresije trebale biti prvi izbor, daleko prije nego što se posegne za nekim psihofarmakološkim antidepresivom. Naravno, s izuzetkom čokolade. Ali, sunce ne deblja.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP