Prati nas

Zdravlje

Mizofonija

Od nekih zvukova jednostavno poludite? ‘Zvuci jedenja čipsa ili jabuke su mi pakao!’

Što je točno ovaj poremećaj i preosjetljivost na buku – još uvijek se ne zna. Ali međunarodne studije procjenjuju da svaka deseta do svaka dvadeseta osoba pati od mizofonije u manje ili više izraženom obliku. Pogođeno je otprilike 20 posto žena, gotovo dvostruko više od muškaraca.

Objavljeno

|

Navike koje izluđuju
foto: BigStock

Ima zvukova koji mizofoničare doslovce mogu izludjeti: lupkanje potpetica, glasno disanje ili žvakanje, otkucaji sata. Oni kod njih izazivaju bijes koji se s vremenom pretvara u depresiju. Put do dijagnoze je često dug, piše Deutsche Welle.

Jelle je imao deset godina kada je počeo patiti zbog raznih zvukova. Prvo ga je počelo smetati glasno žvakanje njegove sestre, priča njegov otac Andreas Seebeck: “A onda su mu odjednom bili strašni i zvukovi koje je majka proizvodila žvakanjem. Za ljutnju je ponekad bilo dovoljno kada bi samo vidio kako se majčina usta pomiču kod žvakanja.”


Seebeck je alternativni psihoterapeut. Kako bi mogao pomoći sinu, prije tri godine se specijalizirao za mizofoniju ili “mržnju prema zvukovima”. Na početku je mislio da je u pitanju neka fobija, a one se obično liječe konfrontacijskim terapijama: pacijent se mora suočiti sa svojim strahovima, što je u sinovom slučaju konkretno značilo da treba intenzivno slušati zvukove žvakanja. Seebeck je također koristio terapije hipnoze i antiagresije, ali ništa nije pomoglo. Danas zna da je mizofonija – stečeni refleks.

“Mišići aktiviraju područje mozga koje je odgovorno za bijes. U tome je razlika u odnosu na ljude koji jednostavno ne vole neki zvuk”, objašnjava Seebeck.

Kemijska i žvakaća guma

Seebeckovi su 12 godina išli od jednog do drugog terapeuta. Nitko im nije mogao pomoći. Dapače, stanje se s vremenom pogoršavalo. “Pored žvakanja Jelle je imao sve više tzv. zvučnih okidača za napade bijesa. U školi je postao autsajder.” O ponašanju svog sina u školi je saznao od nastavnika: Jelle bi sjedio u kutu s kapuljačom preko lica, neprestano gledajući u pod. “To je za nas bilo šokantno”, priznaje otac.

Mizofonija obično počinje u dobi od oko 10 do 12 godina. Postoje tipične situacije koje ju mogu pokrenuti: “Dijete se iz škole vraća kući pod stresom, obitelj sjedi za stolom i dijete iznenada čuje zvukove žvakanja. To može biti zvuk-okidač”, priča Seebeck i naglašava: “Te osjećaje posebno pokreću ljudi koji su im posebno bliski i koje vole.”

U školi postoje mnogi zvukovi koji mogu postati okidači: lupkanje prstima po stolu, učestali klikovi kemijske olovke i iznad svega žvakanje žvakaće gume. To pogađa skoro sve mizofoničare. Svi opisuju zvuke žvakanja kao prvi okidač.

Čips i mrkva

Isto je bilo i s Heinzom Funkeom. S vremenom je za njega bilo sve više zvukova-okidača: “Zvuci za vrijeme ručka, žvakanje žvakaće gume, jedenje čipsa, krastavaca, mrkve ili jabuke – to je pakao. A onda se to nastavlja sa zvukovima disanja drugih ljudi”, kaže ovaj 53-godišnji muškarac. Kad čuje nešto od toga, puls mu se ubrza i on samo želi otići s tog mjesta.

Ali čak i zvuk cipela ili japanki ga je izluđivao. “Kada sam bio mali, moja majka je često nosila sandale. Mrzio sam ih. Jednom, kada nije bila u kući uzeo sam nož i uništio ih. Kasnije sam rekao da je to uradio pas. Nisam htio biti u situaciji da moram objasniti zašto sam to zaista učinio.”

Heinz Funke je imao problema u školi, ali i kasnije kada je radio u skladištu u logističkoj tvrtki. I tamo ima puno zvukova koji su za njega nepodnošljivi. Dugo je bio na bolovanju. Poslije obiteljskih problema i jedne iznenadne akutne nagluhosti, odlazi na psihijatriju. Ali ni tamo nitko nije znao za mizofoniju.

Velika patnja

Depresijaje uobičajena nuspojava mizofonije. I Jelle je depresivan i uzima antidepresive i lijekove protiv bijesa koji u njemu izazivaju mnogi zvukovi. Danas ima 27 godina, uspješno je završio obrazovanje, sada je odgojitelj i ne želi razmišljati o počecima svoje mizofonije.

Heinzu Funkeu je važno to što se mizofonija sada shvaća ozbiljno i što se njome bavi znanost. Međutim, mizofonija se još uvijek ne smatra bolešću u klasičnom smislu.

Što je točno ovaj poremećaj i preosjetljivost na buku – još uvijek se ne zna. Ali međunarodne studije procjenjuju da svaka deseta do svaka dvadeseta osoba pati od mizofonije u manje ili više izraženom obliku. Pogođeno je otprilike 20 posto žena, gotovo dvostruko više od muškaraca.

Neophodno je negdje imati mir

Andreas Seebeck je već stekao puno iskustva s mizofonijom. Jednu od metoda koje koristi razvili su znanstvenici na sveučilištu u Amsterdamu: radi se manipulaciji zvukova koji pokreću mizofoniju. Snimljeni zvuci puštaju se usporeno, ubrzano, ponekad s visokim ili niskim tonalitetom. Takva vrsta odvraćanja pažnje pomaže da se dotična osoba ne koncentrira intenzivno na uznemirujući zvuk.

Heinz Funke spava u posebnoj sobi: glasno disanje njegove žene bi ga inače izludjelo. Uglavnom ni ne večeraju zajedno. Njemu pomaže boravak u prirodi. Cvrkut ptica je za njega nešto najljepše što postoji. Također uživa u slušanju muzike. Njegov omiljeni bend je Pink Floyd. “Stavim slušalice i koncentriram se na glazbu, ne čujem ambijentalne zvuke. Onda mi je dobro.”

.

Nema predaje

Moždani udar – kako ga prepoznati i kako pomoći

Najlakše ga je prepoznati ako zapamtimo akronim FAST, za koji u hrvatskom jeziku imamo inačicu GROM (Govor, Razumijevanje, Oduzetost polovice tijela, Minute su važne).

Objavljeno

|

“Sjećam se kao da je bilo jučer. Bila je nedjelja, 7. kolovoza 2011. Bili smo kod kuće, ja sam nešto radila po kuhinji, a muž je bio u kupaonici. Odjednom sam čula udarac, kao da se nešto stropoštalo. Dotrčala sam u kupaonicu i vidjela Stanka gdje leži na podu. Nije se mogao micati, jedna ruka mu je bila ukočena i polovica lica nekako čudno obješena. Odmah sam pomislila da je to moždani udar”, prepričava taj šokantan dan gospođa Mirjana Babić iz Zagreba.

“Nazvala sam hitnu pomoć koja je stigla vrlo brzo. Muža su stavili na nosila i u kola, a ja sam sjela u auto i krenula za njima. Kad smo došli u bolnicu, liječnici su počeli s obradom, a meni su rekli da je jako dobro u toj cijeloj strašnoj priči što nije bio sam kod kuće kad se to dogodilo i što je dopremljen u bolnicu nedugo nakon udara. Kako su mi objasnili, baš ta brza reakcija je ključna. Operiran je, izvadili su mu nekoliko ugrušaka i prebačen je na intenzivnu njegu na kojoj je proveo više od deset dana. Tek kad se malo ustabilio i kad je prošla neposredna opasnost, prebacili su ga na običan odjel”, opisuje dalje gospođa Mirjana.


“Nakon bolnice, muž je prebačen u Krapinske toplice na rehabilitaciju gdje je proveo nekoliko mjeseci. Ondje je počeo s redovitim vježbama i stanje mu se malo popravilo, ali ne do kraja. Nije mogao hodati, govoriti, sam se hraniti, obavljati nuždu… Još uvijek je, više-manje, tako. Sada je kod kuće, no već je godinama u krevetu, nepokretan”, kaže gospođa Mirjana.

“U dobru i zlu”

Brigu o nepokretnom mužu preuzela je na sebe. Nije lako, ali to je bila jedina opcija. “Domovi su jako skupi, to je prvo. Pogotovo oni koji bi čovjeku pružili doista adekvatnu njegu kad je u ovakvom stanju. S druge strane, državni domovi imaju ogromne liste čekanja. Ali ne radi se samo o tome. Nekako mi je bilo neobično čovjeka s kojim sam provela većinu života smjestiti u dom sad kad su nastupili problemi. U dobru i u zlu, u zdravlju i u bolesti – tako smo se zavjetovali i to je to.”

No briga o nepokretnom čovjeku nije nimalo laka, kaže nam Mirjana i opisuje svoju svakodnevnu rutinu. “Hranim ga i kupam, a moram ga i redovito okretati da mu ne nastanu rane od ležanja. Kupili smo poseban madrac protiv dekubitusa, ali i uz taj madrac treba čovjeka svako malo okretati. Stanku ne radi probava kako treba, pa mu svaka tri dana moram isprovocirati stolicu. Onda ide pranje, provjetravanje i sve po redu”, priča dalje Mirjana.

Ipak, od svega toga Mirjani najteže pada otežana komunikacija s mužem. “Stanko teško ne govori tako da teško komuniciramo. U prvo vrijeme je to bilo uglavnom gestama, pogledima, dodirima, a onda se govor počeo malo po malo vraćati. Moždani udar koji je imao bio je vrlo jak pa su mi liječnici rekli da je pravo čudo što je uopće preživio te da sigurno ne bi preživio da je bio sam kad se to dogodilo i da nismo tako brzo reagirali. A sad – što je tu je. Nije lako, ali držimo se. Sigurna sam da je situacija obrnuta, da bi se i on tako brinuo o meni.”

Kako nastaje moždani udar?

Suprug gospođe Mirjane jedan je od 11.300 ljudi u Hrvatskoj koliko ih svake godina doživi moždani udar. Zašto on nastaje, pitali smo doc. prim. dr.sc. Hrvoja Budinčevića, neurologa i zamjenika predstojnice Klinike za neurologiju i v.d. pročelnika Zavoda za cerebrovaskularne bolesti i intenzivnu neurologiju Kliničke bolnice Sveti Duh.

Moždani udar nastaje zbog začepljenja krvne žile (arterije) ugruškom u mozgu ili u vratu (i tada ga nazivamo ishemijski moždani udar) ili prsnuća krvne krvne žile u mozgu (i tada ga nazivamo hemoragijski moždani udar). Uzroci moždanog udara su različiti te su povezani s promjenjivim (modificiajućim) čimbnicima rizika – odnosno na one na koje možemo utjecati te s nepromjenjivim (ne-modificirajućim) čimbenicima rizka na koje ne možemo utjecati (kao npr. dob, spol, prethodni moždani udar, nasljeđe)

Može li se moždani udar spriječiti? (posebnim režimom prehrane, vježbe, načinom života…)

Činjenica je da se 90 % moždanih udara može spriječiti ukoliko djelujemo na 10 promjenjivih (modificirajućih) čimbenika rizika. Promjenjivi čimbenici rizika su: 1. arterijska hipertenzija (povišeni krvni tlak), 2. šećerna bolest, 3. hiperlipidemija (povišene masnoće u krvi), 4. srčane bolesti – fibrilacija atrija 5. pretilost, 6. pušenje, 7. prekomjerna konzumacija alkohola, 8. sjedelački način života, 9. neadekvatna prehrana i 10. stres.

Neki od ovih čimbenika rizika mogu se kontrolirati zdravim načinom života što uključuje redovitu tjelesnu aktivnost (bar 30 minuta dnevno), balansiranu prehranu bogatu voćem i povrćem (mediteranska dijeta) – sa smanjenim unosom soli, masnoća i ugljikohidrata, kontrolu tjelesne težine, prestankom pušenja i konzumiranja alkohola, te smanjenjem razine stresa, ukoliko ove nefarmakološke metode ne pomognu i u kontroli arterijske hipertenzije, šećerne bolesti i hiperlipidemiji preporuča se primjena lijekova, što predstavlja osnovu i za liječenje fibrilacije atrija.

Osim toga za potvrdu nekih od ovih čimbenika rizika potrebno je učiniti laboratorijsku obradu krvi i elektroardiogram (EKG), a korisno je i učiniti ultrazvuk karotidnih i vertebralnih arterija kako bi se procijenio stupanj ateroskleroze te eventualno pristupilo kirurškom ili endovaskularnom liječenju stenoze (suženja) karotidne arterije ukoliko je ona viša od 70 %.

Kad nastupi moždani udar, kako pomoći sebi ili nekome drugome?

Najvažnije ga je prepoznati te pozvati hitnu pomoć kako bi se osoba dovela u bolnicu u kojoj se može obaviti potrebna obrada i započeti sa liječenjem u što kraćem roku kako bi se smanjilo oštećenje mozga koje nastaje kod moždanog udara. Moždani udar je bolest mozga koji nastaje naglo i uzrokovan je poremećajem cirkulacije, a deficit odgovara zahvaćenom području mozga.

Najlakše ga je prepoznati ako zapamtimo akronim FAST, za koji u hrvatskom jeziku imamo inačicu GROM (Govor, Razumijevanje, Oduzetost polovice tijela, Minute su važne).

Ukratko FAST se odnosi na Face – naglo nastala asimetrija lica, Arm – naglo nastala slabost ili utrnutost ruke, Speech – naglo nastali poremećaj govora i Time – vrijeme je bitno jer obrzini reakcije ovisi ishod. Naime, svake minute u moždanom udaru u prosjeku propada 2 milijuna neurona (moždanih stanica) ali taj broj može ići i do 27 milijuna stanica u minuti.

Kako izgleda rehabilitacija i koliko se uspješno ljudi oporavljaju od moždanog udara te o čemu to ovisi?

S rehabilitacijom nakon moždanog udara treba započeti što ranije, najčešće se počinje nakon 24 sata od moždanog udara. Oporavak od moždanog udara ovisi o više čimbenika, vrsti moždanog udara, težini i veličini moždanog udara, primjenjenoj terapiji, drugim bolestima osobe (komorbiditeti) te komplikacijama tijekom liječenja. Smatra se da ukoliko se liječenje provodi u specijaliziranim jedinicama za liječenje moždanog udara pobošljava ishod za 14 %, primjenom intravenske trombolize (rastapanje ugruška lijekom) za 30 %, a mehanička trombektomija za preko 50 % (primjenjuje se za kod osoba sa začepljenjem velike moždane arterije, posebnim kateterima se ugrušak uklanja iz cirkulacije).

Smatra se da se trećina osoba s moždanim udarom nemaju posljedice, druga trećina je ovisna o drugima, dok trećina bolesnika umre. U posljednje vrijeme ovi omjeri se mijenjaju, jer se smrtnost od moždanog udara smanjuje, nažalost planira se porast broja oboljelih od moždanog udara na razini Europe, prvenstveno zbog starenja stanovništva. Pod rehabilitacijom se obično podrazumijeva fizikalna terapija, ali svakako bi trebala uključiti i radnu terapiju te logopedske vježbe.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP