Prati nas

Mozaik

Od 3 do 22

Tomić-Koludrović: U Jugoslaviji su žene radile od jutra do mraka

60-ih godina u Jugoslaviji žene prosječno radile 60-70 sati tjedno, od čega je 20-30 sati otpadalo na neplaćeni rad u kući, što je bilo znatno više od najvećeg radnog opterećenja žena zabilježenog u Italiji.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

screenshot: Od 3 do 22 (Krešo Golik, 1966.)

Kakav je bio položaj žena u Jugoslaviji, komentirala je za Deutsche Welle ugledna hrvatska znanstvenica, sociologinja Inga Tomić-Koludrović. Kaže, da se današnje žene probude u bivšoj državi, ne bi bile zadovoljne, iako će mnoge starije reći kako je Jugoslavija štitila njihova prava te da je bila rodno osvještenija.

“Sumnjam da bi mnoge žene bile zadovoljne. U Jugoslaviji su dobile prava kao i muškarci, ali je obitelj ostala patrijarhalna niša u kojoj su i najobrazovanije žene obavljale sve kućanske poslove. Opterećenje žena je bilo izuzetno veliko. Dokumentarni film Kreše Golika iz 1966. godine ‘Od 3 do 22’ sjajno to ilustrira: dolazak na posao, posao, nabavka namirnica, briga za obitelj, kućanski poslovi…  Praktički 16 i više sati rada dnevno. Povjesničar Brunnbauer (Ulf Brunnbauer, op. mv) tvrdi, primjerice, da su 60-ih godina u Jugoslaviji žene prosječno radile 60-70 sati tjedno, od čega je 20-30 sati otpadalo na neplaćeni rad u kući, što je bilo znatno više od najvećeg radnog opterećenja žena zabilježenog u Italiji gdje su žene radile prosječno 54 sata tjedno. No činjenica je da su dobile pravo izlaska iz kuće i pravo rada, što je tada za njih bilo izuzetno značajno“, kaže Tomić-Koludrović.


Žene u Jugoslaviji su, objasnila je, radile kao nekvalificirane radnice ili u “feminiziranim”, slabo plaćenim zanimanjima, kao što su poljoprivreda, obrazovanje, socijalne usluge i u radno intenzivnim granama kao što je tekstilna industrija. “I istraživanja stavova i vrijednosti žena u postsocijalističkom razdoblju upućuju na to da u Hrvatskoj, unatoč pozitivnom vrednovanju zaposlenja izvan kuće, ni tijekom socijalističkog razdoblja nije u temelju poljuljana patrijarhalna konstrukcija roda koja žene vidi u ulozi majki i čuvarica doma”, iznosi hrvatska znanstvenica.

dr. sc. Inga Tomić-Koludrović (foto: privatni album)

Danas se, barem što se tiče podjele kućanskih poslova, situacija donekle promijenila. “Prije tridesetak godina muškarci nisu obavljali nikakve kućanske poslove. Danas u 80 posto slučajeva povremeno glačaju i peru rublje, u 66 posto slučajeva povremeno peru posuđe, u 60 posto slučajeva povremeno čiste kuću. Sporo se, međutim, mijenjaju njihovi tradicionalni rodni stavovi poput stavova da su muškarci po prirodi sposobniji donositi važne odluke nego žene ili da su uspješniji na svom poslu od žena. Naša istraživanja pokazuju da se žene znatno brže mijenjaju. Puno je više žena egalitarnog tipa, 37 posto, kod nas nego muškaraca – takvih je samo 29 posto”, zaključuje Inga Tomić-Koludrović, voditeljica istraživanja o podjeli poslova u kućanstvu provedenog u okviru projekta “Relacijski rodni odnosi u Hrvatskoj: modernizacijske i razvojne perspektive – GENMOD”.

Krešo Golik: Od 3 do 22 (trajanje: 13:42)

„Od 3 do 22“

Kratkometražni dokumentarni film Kreše Golika iz 1966. godine pokazuje jedan dan u životu 22-godišnje Smilje Glavaš, udane žene i majke iz predgrađa Zagreba. Njen dan počinje u 3 ujutro i traje do 10 navečer. Prije posla odlazi na tržnicu kako bi kupila namirnice, a poslije posla vraća se djetetu i trošnoj kućici na rubu grada. Kućanske poslove obavlja sama. Do tramvajske pruge svakoga dana pješači, dok njen suprug na posao odlazi biciklom.

.

Mozaik

Kažete da su mjere prestroge? A koga ste spremni žrtvovati?

Ako je broj umrlih zapravo beznačajan (a broj od skoro 55.000 diljem svijeta to svakako nije!), koga si spremna žrtvovati? Svoju mamu, možda? Pa gledaj, ako gospođa ima već preko 70 godina, naživjela se, svašta je u životu prošla. Možda ne bi imala ništa protiv da je lijepo zamoliš da napusti ovaj svijet malo ranije od predviđenog tako da se naši životi čim prije vrate u normalu.

Ksenija Habunek

Objavljeno

|

Piše neki dan jedna prijateljica na Facebooku: “Mislim stvarno, zatvoriti čitavu zemlju zbog obične gripe! Pa to je suludo! Svake godine od gripe umre više ljudi nego je dosad umrlo od ove, kak ti, jako opasne bolesti. A gdje su tek svi oni koji umru od infarkta, možda nog udara, raka i ostalih bolesti? Stvarno, ljudi – probudite se! Ne budite tolike ovce! Sve je ovo smišljeno!”

Već sam odavno naučila da prepiranje preko društvenih mreža ne vodi nikamo. Nisam joj zato ništa odgovorila, već joj samo zalijepila link na članak u kojem svjetski priznati epidemiolozi (još jednom: e-pi-de-mi-o-lo-zi) pojašnjavaju da se doista radi o opasnoj bolesti, da je epidemija – štoviše, pandemija – stvarna, da se takve stvari događaju u svijetu s vremena na vrijeme pa smo tako već imali i SARS i MERS i hongkonšku gripu i španjolsku gripu i štošta drugo i da je mnogo ljudi umrlo, a oni koji nisu – nisu isključivo radi pravodobne reakcije stručnjaka, da su zdravstveni sustavi Italije, Španjolske, a doskora i SAD-a, pred kolapsom i da je situacija ozbiljna.


Ona je, naravno, odgovorila da je “to plaćeni članak” i tako je naša rasprava završila i prije nego je počela. Razumijem ja njezinu ljutnju. Ona radi u turizmu i prihodi su joj pali na nulu i upitno je kada će se stvari vratiti u normalu.

No da mi se dalo raspravljati i da mislim da ima neke svrhe objašnjavati ponovno ljudima sve ono što su silni svjetski stručnjaci već sto puta pojasnili, pitala bih je ovo:

Ako je broj umrlih zapravo beznačajan (a broj od skoro 55.000 diljem svijeta, unatoč činjenici da je pola svijeta u karanteni, to svakako nije!), koga si spremna žrtvovati? Svoju mamu, možda? Pa gledaj, ako gospođa ima već preko 70 godina, naživjela se, svašta je u životu prošla. Možda ne bi imala ništa protiv da je lijepo zamoliš da napusti ovaj svijet malo ranije od predviđenog tako da se naši životi čim prije vrate u normalu.

Aha, nisi mislila na svoju mamu. Nego na čiju? Možda na moju?

Znaš, svi ti ljudi koji su umrli nečiji su roditelji, nečije bake i djedovi, strine i tetke. Ali ne umiru samo stari. Podacima stručnjaka možeš ili ne moraš vjerovati, ali mrtve ne možeš zanemariti.

A i kad već spominjem stručnjake…

Znaš, sveznajuća moja prijateljice, studij medicine traje pet godina, specijalizacija još najmanje toliko, onda stažiranje pa rad u bolnici tijekom kojega neprestano učiš. I zamisli sad čitavu epidemiološku zajednicu neke zemlje, pa to pomnoži s brojem država na svijetu i dobit ćeš nevjerojatno velik broj stručnjaka specijaliziranih upravo za ovo usko područje. I svi oni – da, baš svi! – kažu da je virus opasan, da su mjere nužne i da se moramo strpiti. Ponovit ću – svi stručnjaci na svijetu!

Odakle ti samopouzdanje da ideš tvrditi nešto što je u direktnoj suprotnosti s mišljenjem čitave svjetske znanstvene zajednice? Podsjeti me, koje je ono tvoje područje? U čemu si ti stručna?

Zar te baš nimalo ne smeta što niti teoretski nije moguće da baš nitko od svih stručnjaka na svijetu nije primijetio da je virus ‘tek nešto malo jača prehlada’? Ah, pa što nisu tebe pitali! Da se tebe pitalo, sjedili bi sad na kavi i uživali u proljetnom suncu, a za virus nitko ne bi niti znao.

Točno, umirali bi ljudi po prekrcanim bolnicama, a nitko ne bi znao zašto i od čega, ni da ih je moguće spasiti. Ali ako hrpa ljudi umre od gripe i od srčanog udara, pa što je onda još nekoliko tisuća umrlih od korone? To nije ništa i to ti ne znači ništa jer nije u pitanju nitko tvoj.

A što ako ipak oboli netko iz tvoje obitelji? Hoćeš li se tada ispričati?

Ma da. Nisam ni mislila.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP