Prati nas

Aktivno starenje

Put do sreće

Hrvati previše kukaju, a suprotno očekivanom – najsretniji smo pod stare dane

‘Sve studije koje se bave istraživanjem dobi i sreće pokazuju tu ‘U’ krivulju: Mladi su sretni što je normalno, onda sreća polako pada, najniža je od 35. do 50. godine i onda nakon 50. počne opet rasti i raste do samog kraja. Mogli bismo se našaliti pa reći da se pod stare dane vraćamo u mladost, kao da podjetinjimo.’

Silvija Novak

Objavljeno

|

foto: Sandro Bura

“Najsretniji sam sada i ne bih se mijenjao za nekog mlađeg. Iako imam već puno godina i kraj je relativno blizu, najzadovoljniji sam upravo sada.” Pitate li nekog starijeg u kojem se razdoblju života najbolje osjećao i bio najsretniji, vrlo vjerojatno ćete dobiti upravo ovakav ili sličan odgovor.

Bez obzira na ono što bismo možda na prvu pomislili i unatoč svim bolestima i problemima koje donosi starost, čini se da su ljudi najzadovoljniji baš pod stare dane. Čini se neobičnim, ali to ima svoje razloge. O tome kad su ljudi najsretniji, o čemu ovisi sreća i kako se ona uopće istražuje, razgovarali smo s dr. sc. Ljiljanom Kaliterna-Lipovčan s Instituta društvenih istražiavnja “Ivo Pilar”.


Svi oduvijek teže ka sreći, no sreća se kao pojava ne istražuje baš dugo, zar ne?

To je točno. Sredinom devedesetih nastao je taj preokret u psihologiji kad se uvidjelo da se kompletna psihologija već stoljećima bavi samo problemima. Onda je jedan američki istraživač Seligman pokušao to preokrenuti. Zapravo, krenuo je analizirati koliko je znanstvenih članaka objavljeno na temu loših životnih ishoda, problema, nesreće, bolesti i sličnog, a koliko na temu nečeg pozitivnog. Ustanovio je da je disproporcija nevjerojatna i da se svega desetak posto znanstvenih radova bavi pozitivnim stvarima. Tako je nastao taj pokret pozitivne psihologije i svojevrsni zaokret u paradigmi istraživanja kad su znanstvenici ustanovili da se istraživanju sreće ne posvećuje dovoljna pažnja. Tako se počela istraživati sreća i životno zadovoljstvo te je to sad postalo uobičajeno.

Jer ljudi nisu baš uvijek nesretni…

Točno. Štoviše, češće su sretni. Sreća se mjeri ljestvicom od jedan do deset po kojoj bi pet bilo neutralno. No istraživanja pokazuju da je većina ljudi šest. Dakako, valja napomenuti da se ovakva istraživanje uvijek odnose na razvijene zemlje. Kad se ispituje sreća, jedno od standardnih pitanja je i koliko često doživljavate određene emocije. U tjedan dana, koliko ste puta doživjeli sreću, veselje, radost, a koliko ste puta doživjeli bijes, žalost, ljutnju. Sva istraživanja pokazuju da pozitivne emocije doživljavamo daleko češće. Tako da smo mi sretniji nego što zapravo mislimo. Postoji još jedan činjenica koja je biološka, a ta je da mi bolje pamtimo negativne događaje. Zato treba ljudima osvijestiti sreću. Nesreću ne treba osvijestiti jer nas ona teško pogađa i biološki su negativne emocije puno jače od pozitivnih. Kad osjetite srdžbu i fiziološki se sve pokreće. A kad osjetite radost, to se ne događa.

Za to postoji dobar razlog. Naime, negativne nas emocije štite i omogućuju nam preživljavanje. Kad osjetite strah, to je pozitivno jer se organizam priprema za obranu. Zato su negativne emocije jače. To je bilo važno kroz našu čitavu povijest. Kad vidite da vam se približava neka opasna životinja, za vas je bolje da osjetite strah ili srdžbu, nego radost pa da krenete prema njoj. No u današnje doba nema više razloga doživljavati tako jake negativne emocije, ali svejedno one su tu. Zbog toga sreću treba osvijestiti.

Ljiljana Kaliterna-Lipovčan (foto: Silvija Novak)

No kako se uopće istražuje sreća s obzirom da se radi o subjektivnom dojmu neke osobe?

Upravo je pri kraju jedno naše istraživanje koje je trajalo četiri godine. Riječ je o Hrvatskom longitudinalnom istraživanju dobrobiti u kojem nam je cilj bio istražiti kako životni događaji utječu na sreću ljudi, odnosno utječu li životni događaji na sreću, ili sretni ljudi proizvode sretne životne događaje.

Pratili smo naše ispitanike kroz velike životne događaje poput vjenčanja, završetka fakulteta i slično. Ponudili smo ispitanicima listu od 25 pozitivnih i 25 negativnih događaja, a oni su odgovarali što im se dogodilo u te protekle 4 godine i procjenjivali koliko je događaj bio pozitivan ili negativan.

U svakom slučaju, naši ispitanici, a to je 5000 hrvatskih građana, doživjeli su u prosjeku u godini dana šest pozitivnih i dva negativna događaja. Svima nam se u životu događa puno više dobrih nego loših stvari ali toga nismo svjesni. Činjenica je da se lijepe stvari događaju. Kad sam predavala na fakultetu, ovako sam to objašnjavala studentima: “Kad čekate tramvaj i bijesni topćete jer tramvaj kasni, promislite li o tome koliko je puta došao na vrijeme? A kad tramvaj dođe na vrijeme onda ne skačete ekstatično od sreće, ali kad ne dođe, onda te preplavi bijes. Ili ako je prodavačica u dućanu neljubazna, to ćeš primijetiti. No ako je ljubazna, to ti je normalno.” To je također biološki uvjetovano da sreću ne primjećujemo, a nesreću itekako.

Što je točno pokazalo istraživanje?

Još nije gotovo, ali već sada ima naznaka da doista sretni ljudi proizvode sretne događaje. Naime, ljudima koji su 2017. kad smo ih prvi put ispitivali rekli da su sretni, i nakon godinu dana dogodilo se više pozitivnih, a manje negativnih događaja, nego onima koji su kazali da su nesretni. Ne radi se o tome da ovi primjećuju više pozitivnih događaja, jer su događaji takvi kakvi jesu, definirani unaprijed. Radi se zapravo o vodećoj teoriji koja vlada u pozitivnoj psihologiji, a to je da pozitivne emocije izazivaju uzlaznu spiralu sreće. Što se bolje osjećate, to vam se bolje stvari događaju. Onda se zbog toga osjećate još bolje pa vam se događaju još bolje stvari. To je spirala sreće.

No postoji i negativna spirala. Kad se uglavite u neku nevolju, onda vam je sve gore i gore. Postoje američka istraživanja koja prate studente kroz dugi niz godina i oni koji su kao studenti bili sretni, kasnije su imali bolje poslove i veće plaće. Vjerojatno su baš zbog svog optimizma i pozitivnog stava u životu bolje prošli. Ljudi vole biti okruženi sretnim ljudima pa više volimo one koji su vedri, pričaju viceve i slično, nego one koji su mrgudi.

Zanimljiva je distribucija sreće kroz životna razdoblja. Unatoč tome što bismo mogli prvo pomisliti, ljudi su najsretniji upravo kasnije u životu.

Sve studije koje se bave istraživanjem dobi i sreće pokazuju tu “U” krivulju: Mladi su sretni, što je normalno. Onda sreća polako pada. Najniža je od 35. do 50. godine i onda nakon 50. počne opet rasti i raste do samog kraja. Mogli bismo se našaliti pa reći da se pod stare dane vraćamo u mladost, kao da podjetinjimo. No za to postoje objašnjenja… Jedno od najbanalnijih je da smo u srednjoj dobi najopterećeniji, najviše brinemo o poslu, kreditima, djeci… To je doba s najviše stresa. A kad se riješimo svega toga, djeca odu iz kuće, u penziji smo, sreća opet počinje rasti, jer sad konačno radimo ono što želimo.

Posebno je zanimljivo da su najsretnije upravo najstarije dobne skupine. Postoji jedna socioemocionalna teorija starenja koja objašnjava kako to da stariji ljudi kod kojih je odlazak vrlo blizu, zapravo najsretniji. Naime, oni više nemaju vremena biti nesretni, ništa drugo im ne preostaje nego biti sretni. To je još jedno od objašnjenja zašto kod starijih sreća raste. Ali to vrijedi za ove dobne skupine iznad 75 ili 80 godina.

Kod mlađih sreća, naravno raste, zato što smo se riješili briga, ali kod ovih doista starih ljudi, sreća raste jer smo počeli maksimalizirati ono pozitivno. Jedno istraživanje je pokazalo da negativni događaji smanjuju sreću u mlađoj i srednjoj dobi, no na najstariju dobnu skupinu uopće ne utječu. Pozitivni povećavaju sreću (recimo vjenčanje unuka), no negativni događaji neće smanjiti sreću starijih. To smo objasnili upravo tom teorijom socio-emocionalne regulacije.Jako stari ljudi naprosto maksimaliziraju pozitivno.

Svi smo u potrazi za srećom. Može li se sreća nekako uvježbati?

Pa teško da se može uvježbati nekim vježbama, ali ako čovjek osvijesti da doista nema oko čega biti nesretan i prigovarati, onda se slika svijeta može promijeniti. Na primjer, da svaki dan zapišete tri dobre stvari koje su vam se toga dana dogodile, da se natjerate da se sjetite dobrih stvari, jer ljudi imaju tendenciju dobro zaboraviti. Tako se možete natjerati da mislite pozitivnije. Mislim da možda čak ima nešto i u onim vježbama i grupama smijanja, jer smijeh čisto fiziološki pozitivno djeluje, zarazan je i dobro se osjećamo. No važno je osvijestiti da nam je dobro.

Važna je i tzv. samoregulacija emocija odnosno što sve činimo kako bi se osjećali bolje. Pokazalo se da su efikasni načini izlaska iz lošeg raspoloženja distrakcija, tj. baviti se nečim drugim. Uvijek se savjetuje da izađete van s prijateljima. Sigurno će vam biti bolje. Sve te aktivne strategije izlazaka iz lošeg raspoloženja su uspješne i efikasne. No razmišljanje o uzroku problema ili piće i droge – tu nikakve koristi nema.

Kolegica i ja radile smo istraživanje o strategijama regulacija emocija. Jedna od tih strategija je da si pomisliš kako je nekome drugome teže pa će tebi biti lakše. Kod nas niti jedan posto ispitanih zamišljanje tuđe nevolje nije zaokružio kao mogućnost, a Amerikancima je baš taj način samoregulacije emocija bio najčešći. Amerikanci su više individualni, vrlo su izražene te kulturološke razlike.

Bez obzira što nam možda i nije baš tako loše, čini li se i vama da Hrvati jako puno kukaju?

Mislim da Hrvati i nisu baš toliko depresivni koliko nam se možda čini, no što se kukanja i prigovaranja tiče, čini mi se da je to stvarno jako prisutno. Ne znam ima li istraživanja koja su baš to proučavala i uspoređivala različite zemlje, no uvjerena sam da mi previše kukamo. A zapravo nam je bolje nego što mislilmo. Ponekad kao da inzistiramo da tome da je sve loše, a kad nas netko pokuša uvjeriti u suprotno, naljutimo se na njih. Kao da nam oduzimaju pravo na kuknjavu što nas ljuti.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

.

Aktivno starenje

Unatoč koronavirusu, programi u centrima za kulturu idu dalje

S obzirom na epidemiju COVID-19, mnogi centri za kulturu i otvorena učilišta prilagodili su svoje programe novonastaloj situaciji. Osobe treće životne dobi ove godine imaju sužen izbor, ali nešto zanimljivih programa ipak se može naći.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Ova jesen po mnogome je drugačija od ostalih jer je epidemija koronavirusa poremetila većinu planova. Novonastaloj situaciji i tom famoznom “novom normalnom” prilagođavaju se i u zagrebačkim centrima za kulturu i otvorenim učilištima pa se uobičajeni programi održavaju u manjem obimu nego inače i pod posebnim epidemiološkim mjerama.

Dobra je vrijest da programa za treću životnu dob u većini centara ipak ima, a mi smo istražili koji su i kako u njima sudjelovati na siguran način.


Centar za kulturu i informacije Maksimir

Jadranka Kerin, voditeljica programa za osobe treće životne dobi u Centru za kulturu i informacije Maksimir, kazala nam je da ove jeseni idu dalje programi dramske skupine Treći čin i kiparsko slikarske radionice za treću dob.

“Ti su programi išli i ova tri mjeseca, sve do lipnja. Naše voditeljice koje rade u Domu za starije Maksimir su uz silan trud uspjele provesti neke programe jer, kao što znate, u domove za starije ne može se ući. Likovna radionica je recimo išla tako da je voditeljica, inače apsolventica na Akademiji likovnih umjetnosti Karla Radanović, polaznicima zadavala zadatke online vezane uz to što će crtati i u kojoj tehnici, i to razgovarajući s njima pojedinačno te uz pomoć socijalnih radnika u domu. Onda su polaznici, koliko su uspjeli, preko nekog kompjutora iz doma ili preko mobitela ako su nešto malo mlađi, slali te uratke natrag. Tako se to održavalo, a tako ćemo, nažalost morati nastaviti i dalje kad je riječ o aktivnostima u domu jer voditeljica ne može do polaznika pa je dosta teško. Pokušat ćemo, kad ova čitava situacija malo popusti, napraviti izložbu tih radova”, kaže gospođa Kerin.

“Tako funkcionira i dramska radionica gdje je još interesantnije, a voditeljica, diplomirana dramatrurginja Maja Sviben, radi pojedinačno s polaznicima okosnicu za dramske likove. Polaznici onda sami trebaju taj lik osmisliti, tekstualno i na sve druge načine pa onda ona to zapisuje. Nakon toga planiramo sve te likove okupiti i jednom, možda, tu predstavu doista i izvesti”, kaže Kerin.

No, nešto programa odvija se i u samom Centru. “Ono što ćemo mi raditi ovdje u Centru od ponedjeljka, 5. listopada, su likovne radionice za starije koje će se održavati vani na otvorenom u parku Maksimir. To će tako funkcionirati dok god dozvole vremenske prilike. Radionice će ići ponedjeljkom od 10 do 12 sati. Ako su na otvorenom, polaznici mogu biti na primjerenoj razdaljini, crtati, slikati i raditi, i to sve uz voditeljicu Loru Elezović, također apsolventicu na Akademiji likovnih umjetnosti”, opisuje nam Kerin.

Ostali programi za treću dob koje su prethodnih godina organizirali, sada, nažalost, više ne idu. Ide tek ples na svili za mlađe i suvremeni ples za djecu, no što se tiče programa za starije ove godine dostupne su samo navedene radionice.

Gospođa Kerin naglašava i sljedeće: “Sve radionice organizirane su pod posebnim epidemiološkim mjerama, polaznici su na razdaljini, nose se maske, pazimo, no i mučimo se u svemu tome.”

Najteže je, kaže, polaznicima u domu jer bi oni vrlo rado imali nekakve kontakte s vanjskim svijetom, ali nažalost takva je situacija i mjere za domove su dosta stroge.

“Naši polaznici koji dolaze u Centar su molili da svako nastavimo s programima i jako im se svidjela ideja da to bude na otvorenom u parku Maksimir. Naime, u toj likovnoj grupi ih ima dosta, 10-12, a naša prostorija u kojoj se program inače održava nije dovoljno velika da bi svi mogli u njoj biti na primjerenoj udaljenosti. Naravno da mi tu napravimo i propuh, imamo dezinficijense, svi nose maske i sve, ali razmak može među polaznicima biti najviše metar – što nije dovoljno. Probat ćemo zato vani pa ćemo vidjeti kako će ići”, kaže Jadranka Kerin.

Centar za kulturu Trešnjevka

Iz Centru za kulturu Trešnjevka doznali smo dobre vijesti. Naime, ondje su u tijeku upisi u jesenske programe za umirovljenike koji se održavaju pod posebnim epidemiološkim mjerama.

“Dostupne su radionice oblikovanja keramike, zatim likovnost, ples… Svi se programi održavaju, ali pod strogim mjerama, što znači da u dvorani nikad nije previše ljudi tako da svi mogu biti na propisanom razmaku, a na ulazima imamo i dezinficijense”, kaže Lovorka Mihanović iz marketinga Cekate-a.

“Također, može se doći na koncerte, predstave i stand-up nastupe, ali držimo se mjera – posjetiteljima mjerimo temperaturu, obavezne su maske i slično. U subotu imamo akciju i festival na otvorenom ‘Tratinska se budi’ u sklopu kojega će se moći slušati koncerti”, kaže Lovorka Mihanović.

“Što se tiče programa namijenjenih trećoj dobi, tu su Start Art likovna grupa u kojoj je maksimalan broj ljudi osam, zatim radionica keramike, art terapija i dramska grupa za odrasle, a u Društvenom klubu Prečko imamo pjevanje, tečaj izrade biljnih preparata, permakulture i slično. Što se mjera tiče, svi se kod nas osjećaju sigurno. Imamo i neke programe na otvorenom, vidi se da pazimo tako da naši polaznici dolaze i dalje”, dodaje Lovorka Mihanović.

foto: Oleg Mityukhin/Pixabay

Centar za kulturu Sesvete

U Centru za kulturu Sesvete, također je sve prilagođeno epidemiološkim mjerama, rekla nam je voditeljica centra i  viša stručna suradnica za glazbenu djelatnost, Aida Vidović Krilanović.

Tečajevi za umirovljenike, a to su tečajevi jezika (engleski, njemački i talijanski), zatim tečaj informatike za početnike na kojem se uči korištenje Worda, pretraživanje interneta i korištenje elektroničke pošte te tečajevi za napredne, ali i tečajevi izrade etno nakita ili dizajnerskog nakita, održavaju se u centru pod posebnim epidemiološkim mjerama.

2Pazimo da naših polaznika ima taman toliko da u našem prostoru mogu biti na propisanoj udaljenost, a tijekom izvođenja samih programa obavezno je nošenje maski”, kaže Vidović Krilanović.

Svima su, kaže, radionice i tečajevi nedostajali i sretni su što neki programi ove jeseni ipak idu. “Naši voditelji ulažu silan trud da bi programi išli, a polaznici nam kažu da se kod nas osjećaju sigurno i rado dolaze”, govori nam Vidović Krilanović te dodaje kako se nada da će se ova po svemu izvanredna situacija ipak ubrzo smiriti.

Narodno sveučilište Dubrava

Voditeljica programa za treću životnu dob u Narodnom sveučilištu Dubrava, Vesna Špalj-Senta, kazala nam je da za ovu godinu nisu predviđeni posebni programi za osobe treće životne dobi, jer su tako preporučili epidemiolozi. No i starije osobe se mogu, ako to žele, priključiti nekim programima za odrasle.

“Preporuka epidemiologa je takva da ove godine ne radimo posebno s osobama treće životne dobi jer se radi o ugroženoj skupini. No, ipak postoji mogućnost da osobe 50 plus dođu u neku grupu za odrasle. Pritom mislim na naše mješovite grupe jutarnjeg razgibavanja, joge i korektivnog pilatesa”, kaže nam Špalj-Senta.

“Nešto starijih polaznika imamo i u grupama ručnih radova, na tečaju izrade paške čipke, crtanja, slikanja i keramike, no napominjem da se radi o našim uobičajenim grupama u kojima nema popusta za umirovljenike”, objašnjava Špalj-Senta.

foto: Rui Dias/Pexels

Pučko otvoreno učilište

U Pučkom otvorenom učilištu je u tijeku nadoknada programa od proljetnog semestra koji se nisu mogli održati zbog epidemije, govori nam tajnica POU-a, Nina Radojević.

Kako su nakon toga došli godišnji odmori i ljeti, programi se nisu stigli izvesti do kraja pa se to odrađuje sada. “Imamo sad to nešto što smo dužni našim polaznicima pa zasad nema novih upisa i tako će biti negdje do kraja mjeseca studenog dok se sve ovo ne odradi. Što se epidemioloških mjera tiče, mi se ravnamo nekako po mjerama za škole. Koristimo veće učionice, odnosno polaznike smo preselili u veće učionice tako da mogu držati preporučeni razmak, svi nose maske, na ulazima su dezinficijensi za ruke i držimo se svih epidemioloških mjera”, kaže gospođa Radojević.

“Jedan dio nastave je odražen i online, a u njemu je sudjelovao tko može i ima mogućnosti. Koristili smo Zoom, Loom, Skype i razne druge aplikacije, ovisno o tome kako je koji profesor mogao i kako se snalazi jer i među našim profesorima ima i mlađih i starijih. Programi koje sada nadoknađujemo su strani jezici, informatika i programi iz opće kulture. Po nešto od svakog područja ne snije uspjelo odraditi prije ljeta, pa to odrađujemo sada.”

Što se novih programa u studenom tiče, još se sa sigurnošću ne zna koji će to programi biti. “Vjerojatno će biti tečajeva stranih jezika, informatike i likovnih radionica, a što se tiče programa opće kulture, njih iznova kreiramo za svaki semestar i uvijek bude nečeg novog, i tema i predavača, tako da će o tome biti odlučeno naknadno”, zaključuje Nina Radojević iz Pučkog otvorenog učilišta.  

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP