Prati nas

Mozaik

Baršunasti diktator

Tito: ‘Možda sam uzaludno potrošio život!’ Manje poznati detalji iz života ‘baršunastog diktatora’

Navodno je Brozov izvanbračni sin Hans Studer pao kao vojnik Wehrmachta u borbi protiv jugoslavenskih partizana. Istina ili ne, ovo je već ozbiljan materijal za Hollywoodske drame.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Josip Broz Tito (foto: U.S. National Archives and Records Administration)

U “najvećem sinu naroda i narodnosti” i četiri desetljeća nakon njegove smrti jedni vide diktatora i žderača njihove nacije, a drugi kažu da mu današnji političari ni po čemu nisu ravni. Početak je to analize povodom godišnjice smrti Josipa Broza Tita, koju je objavio Deutsche Welle.

Moglo bi se pomisliti da je razdoblje koje je prošlo od Titove smrti 4. svibnja 1980. dovoljan za kakvu-takvu distancu. Teoretski, strasti bi trebale jenjavati. Ispostavlja se da su mitovi o zlom boljševiku ili dobrom ocu jugoslavenske nesvrstane, samoupravne, bratsko-jedinstvene zajednice lice i naličje istog fenomena.


Titovi siročići

Počnimo od tog svibnja 1980. U Splitu na stadionu Poljud reporter Radio-televizije Beograd Milomir Jasnić bilježi kamerom nekoliko minuta koji će dospjeti na sve svjetske televizije: na vijest sa stadionskog razglasa da je “umro drug Tito” igrači Zvezde i Hajduka kao i 50.000 gledatelja na tribinama potreseni su do srži. Onda se iz tisuća grla začuje zavjetna pjesma: “Druže Tito mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo!”

Cijela jugoslavenska nacija, za koju će njeni etnički sastavni dijelovi poslije većinski tvrditi da nije nikada postojala, ujedinjena je u osjećaju gubitka. Jesmo li tada znali za kim tugujemo? Ja, priznajem – nisam. Milijuni građana su držani u stanju političke infantilnosti. Službena historiografija i biografije su prešućivali bitne detalje iz Titovog života. Ali suze tih ljudi, kojih se neki danas stide, nisu bile lažne.

Postoji 15 različitih podataka o datumu rođenja Josipa Broza, pri čemu je 7. svibanj 1892. najčešći. Obitelj u Zagorje dolazi u 16. stoljeću iz današnjeg okruga Trento na sjeveru Italije. To područje je tada pripadalo Austriji i imalo izmiješano njemačko i talijansko stanovništvo. Tako je po ocu Franji, Josip Broz Hrvat talijansko-njemačkih korijena, a po majci Mariji Slovenac.

Biografske bodlje

Bravarski zanat je završio u Sisku, a posao ga je vodio sve do Češke, Njemačke i Austrije. Broz je 1910. pristupio Socijaldemokratskoj partiji Hrvatske i Slavonije. Godine 1913. odlazi na odsluženje vojnog roka i kao austrougarski vojnik dočekuje Prvi svjetski rat – ističe se kao skijaš i mačevalac, ima čin vodnika.

I Tito i jugoslavenski komunistički biografi rado su prešućivali to da je vodnik Broz ratovao kao artiljerijski podoficir u Srbiji i da je 1914. bio čak unaprijeđen. Ovaj dio biografije se danas rado navodi kao dokaz da je Broz vrlo rano zauzeo antisrpski stav. Teza se teško može dokazati. Broz je prekomandiran na istok gdje je, teško ranjen kopljem jednog Čerkeza, dopao u rusko zarobljeništvo. Prije toga je te 1915. godine predložen za austrougarsku Srebrnu medalju za hrabrost, jer je sam zarobio gomilu ruskih vojnika. Medalju nije mogao primiti u zarobljeništvu. Tito je 1967. posjetio Beč. Domaćini su ga htjeli obradovati uručivanjem starog odlikovanja, ali on je to tada odbio.

Ipak, svi njegovi biografi potvrđuju da je poslije zarobljeničkog, pa crvenoarmijskog boravka u Rusiji doživotno ostao emotivno vezan za tu zemlju. Dakle, ne postoji automatizam prema kojem moraš mrziti državu i narod koji su bili tvoji ratni protivnici.

Ispraćaj Josipa Broza Tita 1980. godine

Tito kao “ruski agent”

Neću prepričavati Brozovu biografiju. Samo ukazujem na nekoliko bizarnih detalja iz nje. U njih spada jedan podatak s njemačkih stranica. Navodno je Brozov izvanbračni sin Hans Studer pao kao vojnik Wehrmachta u borbi protiv jugoslavenskih partizana. Istina ili ne, ovo je već ozbiljan materijal za Hollywoodske drame.

Najspektakularnija je ipak priča koja je o Titu stigla iz Sjedinjenih Američkih Država, zemlje u koju je Josip Broz htio emigrirati dva puta. Prvi put 1907. ali nije mogao skupiti novac za putovanje. Drugi put deset godina kasnije, iz revolucionarnog Petrovgrada, ali ga nisu pustili preko finske granice.

Priču je 1955. agentima američke tajne službe ispričao Marijan John Markul. A mi je znamo jer je CIA 2016. s brojnih dokumenata iz pedesetih skinula oznaku “povjerljivo”. Markul je rođen u Livnu 1909. a od 1936. je živio u Americi. Tvrdio je da je 1928. upoznao Josipa Broza te da ga je potom dva puta vidio u Parizu, 1935. i 1936.

Poslije rata se sreo s Titom 1953. i uvjerio se u to da nije riječ o istoj osobi. Navodno, nije odgovarala ni visina, originalnom Brozu su nedostajala dva prsta, a ovaj iz pedeset i treće imao ih je deset, čak je svirao klavir. Po njemu je riječ o ruskom agentu koji je ukrao njegov identitet 1937. godine, kada pravi Tito nestaje u Rusiji. Čovjek koji je Staljinu rekao povijesno “ne” je navodno bio ruski general Nikolaj Lebedev koji se lažno predstavljao kao Josip Broz.

Tito u Drvaru 1944. godine (screenshot: History Channel)

U šumu gerilac, iz šume – maršal

Koga god da je britanski brigadni general Fitzroy Maclean, čovjek od Churchillovog povjerenja, sreo 1943. – ruskog generala ili bravara iz Zagorja – bio je fasciniran. Churchill je Macleana uputio u Jugoslaviju “da otkrije tko ubija najviše Nijemaca” da bi im pomogli da ih “ubijaju još više”.

Maclean je, upoznavši komunističkog gerilskog vođu u akciji, bio iznenađen Titovom spremnošću da svaki problem sagleda sa svih strana, njegovim humorom i nizom osobina koje su govorile da taj čovjek usred tolike smrti – voli život. Konzervativni britanski obavještajac nije ni u jednom trenutku zaboravio da ima posla s ideološkim protivnikom. Ali je odlično razumio što se zaista događa na terenu. I da će Titova vojska s Britancima ili bez njih pobijediti. Ostatak se može pročitati u kronikama antifašističke borbe u svijetu.

Titov raskid sa Staljinom samo tri godine nakon rata imao je velike posljedice za modernizaciju Jugoslavije koja je dobila hibridni, zapadno-istočni oblik. Staljin je pokušao likvidirati Tita, ali njegove ubojice nisu mogle proći kroz mrežu jugoslavenskih sigurnosnih službi. Tito je poslao poruku Staljinu: “Ako ne prestaneš slati ubojice, ja ću poslati jednog u Moskvu, i neće biti potrebe da šaljem drugog”. Ovakav prkosni stav pokazuje zašto su mnogi Jugoslaveni u Titu dugo prepoznavali sebe.

Poraženi su pobijedili?

Titove trupe su godinama gonjene kao zvijeri pa su na kraju rata počinile zvjerstva. Duhovni i fizički nasljednici poraženih vojski stoga nazivaju Tita ratnim zločincem. Desetine tisuća staljinista, ali i onih koji su nevini prokazani kao takvi, prošli su poslije Titovog raskida sa Staljinom kroz torturu na Golom otoku.Postoje publicisti koji zato uspoređuju Broza s raznim drugim mračnjacima XX stoljeća koji su trpali ljude u logore. Mogu razumjeti osudu zločina. Ali Titova povijesna uloga ne može se reducirati na te elemente.

Još od ratova devedesetih, u kojima nije bilo partizana, revizionisti pokušavaju pobijediti i u izgubljenom Drugom svjetskom ratu. Nemoralnost njihovog postupka ne ogleda se samo u tome što tadašnjem pobjedniku – Titu i socijalističkoj Jugoslaviji kao njegovom čedu – spočitavaju niz grijehova. Njih je bilo. Nemoralnost je u tome što iz toga izvode zaključak da je antifašizam grijeh. A da su razne nijanse kolaboracije i fašistoidnosti – bile nacionalna vrlina.

Drugi problem s Titom jest kulturološke prirode – demokrature koje su ustanovili na ruševinama Jugoslavije nisu uspjele da dosegnuti civilizacijsku razinu Titove “plišane diktature” – čak ni u ekonomskom, a kamoli u kulturnom smislu. O geopolitičkom značaju Pokreta nesvrstanosti da i ne govorimo.

Srdačan poljubac Tita i Brežnjeva

“Ako je istina…”

I neki zapadni kritičari, manje pronicljivi od Macleana, a više napumpani ideološkim hormonom antikomunizma, vide u Titu isto što su vidjeli u Ceaucescu ili čak Staljinu.

Sumirajući životno djelo popularnog jugoslavenskog autokrata New York Times je 5. svibnja 1980. primijetio nešto drugo – da je Jugoslavija zahvaljujući Titovoj politici ekvidistance prema blokovima i eksperimentiranja sa slobodom unutar jednostranačkog sustava postala “svijetla točka usred općeg sivila istočne Europe”.

Ta svijetla točka će se bez njega pretvoriti u mrlju zgrušane krvi. Zato se Josipu Brozu zaista može zamjeriti da nije našao način da svom projektu – federalnoj Jugoslaviji – osigura ekonomsku i političku održivost. Mada je bio pragmatičan, ostao je ograničen zadatim ideološkim horizontom.

Pred kraj je slutio da stvari mogu poći i po zlu. Hrvatskoj novinarki Dari Janeković rekao je 1976: “Ako je istina sve to što ti govoriš o stanju u našem društvu, u zemlji i u Savezu komunista, onda sam ja uzalud utrošio svoj život.” Gorko saznanje.

Izrazito antikomunistički raspoloženi 34. predsjednik SAD, general Dwight Eisenhower rekao je za Tita da je najveći heroj Drugog svjetskog rata, a Orson Wels da je najveći čovjek tadašnjeg svijeta. Ondašnje procjene mogu nam izgledati kao pretjerivanja ali se one danas ne mogu poravnavati negiranjem povijesnog značaja ovog čovjeka, makar on “uzalud potrošio svoj život”. (Dragoslav Dedović za Deutsche Welle)

.

Show

Jimmy Stanić je u studiju i ponovno snima, pridružila mu se i Barbara

Istinska legenda hrvatske glazbe, Jimmy Stanić (91), ponovno je u studiju gdje s Orkestrom Josipa Cvitanovića snima novi album. Na snimanju mu se pridružila i supruga Barbara.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Legendarni Jimmy Stanić ponovno je u studiju, što je vijest koja će sigurno razveseliti njegove brojne obožavatelje. Stanić (91) u studiju Croatia Recordsa snima novi album zajedno s Orkestrom Josipa Cvitanovića, a na snimanju mu se pridružila i supruga Barbara.

Život ove istinske ikone hrvatske glazbe sve je samo ne dosadan i uobičajen. Iako je s vremenom postao gotovo zaštitni znak Zagreba, rodom je iz Dubrovnika, što je možda manje poznato. Živi u Utrinama, iako je zapravo s Trešnjevke. Onu legendarnu bubu više ne vozi, iako ga je vjerno služila čak 30 godina.


Jimmy Stanić se oženio tek u 61. godini, a do 55. živio je kao pravi dečko – s mamom. Susret sa svojom suprugom Barbarom Trohar ovako je opisao: “Ugledao sam je s leđa, a potom pohitao da je vidim i s prednje strane”. Nije se, kaže, ranije ženio jer je čekao pravu i – dočekao je. 

No kao i u svakom braku, i u njihovom ima trzavica, ali sve se to brzo riješi. ”Naljutim se, ali ne mogu reći da se to na meni vidi. Naljute me neke stvari, ali onda ja to s Barbarom rešim”, kazao je Stanić.

Iako mu se bogata karijera proteže na više desetljeća i obilježena je brojnim hitovima poput “Prolazi sve…”, “Kobila Suzy”, “Prsluk pucam”, “Pokloni svoj mi foto”, “Dimnjačar” i mnogim drugima, od glazbe se, priznaje, nije obogatio.

”Ne, nažalost. Ja volim pevati. Nisam nikad nikom rekel – morate mi tolko platiti, inače ne bum peval. Rekel sam: ‘kolko možete tolko mi platite, jebi ga’. U Bosni mi je jedna gatara gatala pa mi veli: ‘dečko, ti ne buš nikad imal gomilu love, al – uvek bu ti kapalo…’ I, tak je do danas”, rekao je svojedobno za Jutarnji.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP