Prati nas

Nema predaje

Istina i mitovi o maskama: Umjesto imuniteta krda, dobili smo samo glasno krdo

Analizirali smo neke od najčešćih tvrdnji, mitova i neistina oko nošenja maski koje smo zapazili na društvenim mrežama.

Siniša Bogdanić

Objavljeno

|

foto: Bernd Müller/Pixabay/mv

Obveza nošenja maski u javnom prijevozu izazvala je lavinu negativnih komentara, temeljnih najvećim dijelom na osjećaju nezadovoljstva zbog situacije pandemije u kojoj živimo.

Kako to već biva, veći dio komentatora, umjesto učenja i preispitivanja vlastitih stavova, odlučio je zauzeti poziciju žrtve, odbio je preuzeti svoj dio odgovornosti za očuvanje vlastitog i javnog zdravlja pa je brzinski potražio krivce u drugima kroz djetinjasti prkos. “Neću nositi brnjicu pa makar umrla, makar me Plenković uhapsio”, napisala nam je jedna čitateljica. “Uostalom, korona je izmišljena da nas porobe svjetske elite. Maske su uređaj za kontrolu uma”, dodala je “mudro” druga.


I pri tome je došao do izražaja poznati Dunning-Krugerov efekt: što je neka osoba manje kompetentna za neko područje, o sebi misli da je baš u tome najveći stručnjak. Nevoljni produbiti znanje, donose posve krive zaključke, zanemarujući ili ne znajući za činjenice koje trebaju uvrstiti u jednadžbu. A u tom začaranom krugu glasnog neznanja upravo ih nekompetentnost onemogućava da shvate zabludu. Tako će, sasvim sigurno, i ovaj članak, na temelju naslova, komentirati oni koji ga nisu pročitali.

Nažalost, tek će rijetki čitatelji, prije nego napišu svoje glasno i vrlo jasno mišljenje, posegnuti za provjerom utemeljenosti svojih stavova. Zbog njih, ali i kako bismo uštedjeli vrijeme našim administratorima na društvenim mrežama, odlučili smo analizirati neke od najčešćih tvrdnji, mitova i neistina oko nošenja maski koje smo danas primijetili na našoj stranici Facebooka.

Tvrdnja: “Markotić je u travnju tvrdila da maske ne treba nositi, a sada tvrdi da treba.

Netočno. Upravo je profesorica Alemka Markotić u travnju tvrdila da maske treba nositi. “Mislim da su Hrvatski zavod za javno zdravstvo i epidemiolozi jasno iskomunicirali da se preporučuje nošenje maski u javnosti, u zatvorenim prostorima. Mislim da je našim ljudima to apsolutno jasno i da će poštovati te mjere”, kazala je Markotić u programu RTL-a 28. travnja. Osim toga, čak i da je tvrdila da ne treba nositi maske, upravo je odlika znanstvenosti revidiranje i usklađivanje stavova s novim činjenicama i saznanjima.

Uz to, Hrvatski zavod za javno zdravstvo je još 24. travnja objavio: “Prijašnje preporuke nastale temeljem informacija i uputa kojima se raspolagalo, govorile su da samo osobe s akutnim respiratornim infekcijama trebaju nositi masku koja pokriva nos i usta korisnika. Međutim, nošenje jednokratnih maski na javnim mjestima na kojima se ne može održavati sigurnosna udaljenost, npr. javni prijevoz, trgovine prehrambenih proizvoda ili čak na radnom mjestu, moglo bi pomoći smanjenju širenja virusa SARS-CoV-2. Maske mogu podići svijest o fizičkoj udaljenosti i zdravstveno osviještenom ponašanju.” U javno objavljenom priopćenju stoji i ovo: “Maske domaće izrade; maske kućne izrade; pomoćne maske za lice – nošenjem se može usporiti strujanje daha ili prijenos respiratornih kapljica.”

Pitanje: “Prije se govorilo da nije obavezno nositi maske, a sada moramo. Kako to? Zašto nas izluđuju? Mi to više ne možemo podnijeti!”

Ako se odlučimo donijeti zaključak na temelju više od jedne varijable, a što je svakako poželjno, moramo primijetiti da su se u međuvremenu otvorile škole i vrtići. Ukinuta su ograničenja za međugradska putovanja, a i otvorene su granice za turiste. Ljudi su se vratili na radna mjesta. Proradili su kafići i restorani. Osim toga, ponovno je aktiviran javni promet te su dopuštena i velika okupljanja ljudi. Okolnosti su se promijenile.

Tvrdnja: “Govorilo se da obične maske ne pomažu, a sad ih savjetuju!”

Govorilo se da jedino maske s oznakom FFP3, što je oznaka za stupanj filtracije, imaju nepropusnost čestica toliko malih da zaustavljaju i viruse. To su takozvane “maske s čepom”. No to ne znači da jedino filtriranje pomaže spriječiti širenje koronavirusa.

Naime, paralelno su objavljivana istraživanja koja su pokazala da tekstilne barijere pred ustima smanjuju brzinu i domet iskašljanih kapljica u kojima postoji virus te tako posredno doprinose manjem širenju bolesti.

Jedan od najznačajnijih radova od dinamici tih iskašljanih čestica i maskama jest onaj objavljen krajem ožujka. Autorica mu je dr. Lydia Bourouiba, stručnjakinja za dinamiku fluida i profesorica na MIT-u, čuvenom sveučilištu poznatom po “proizvodnji” nobelovaca. Taj rad su citirali brojni svjetski mediji i poneki domaći.

Bourouiba smatra da u nekim situacijama, pogotovo u interijerima i loše ventiliranim prostorima, maska može smanjiti rizik od zaraze. Primjerice, kada susretnete nekoga tko je zaražen, maska može skrenuti struju njihovog daha od vaših usta. Tanke kirurške mase ne štite od najmanjih čestica, jer ne pružaju takvu vrstu filtracija. Ali mogu postrance skrenuti taj oblak, sugerirala je Bourouiba.

Uz to, ponavljamo, 24. travnja Hrvatski zavod za javno zdravstvo objavio je: “Maske domaće izrade; maske kućne izrade; pomoćne maske za lice – nošenjem se može usporiti strujanje daha ili prijenos respiratornih kapljica.” Dakle, savjet da se, u nestašici “pravih”, nose “kućne” maske, jest vrlo dosljedan.

Tvrdnja i uvreda: “Pišete gluposti i radite za HDZ! Zna se da virus može proći kroz masku. Zašto bi izigravali budale i nosili je?”

Točno, virus može proći kroz masku. Prema podacima koje su nakon namjenskih istraživanja iznijeli znanstvenici, maske zadržavaju do 95 posto izlučenih kapljica, što znači da je velika količina virusa zadržana na maski, a jedan je dio možda izašao kroz nju. No u epidemiologiji postoji pojam najmanje infekcijske doze, a to je najmanja količina uzročnika koja će izazvati zarazu. Također su neka istraživanja sugerirala da je klinička slika puno gora kod pacijenata koji su odjednom primili veliku dozu virusa. Upravo je to razlog zašto valja nositi maske.

Vogralikov (epidemiloški) lanac kaže: da bi se neka zarazna bolest mogla pojaviti, a potom širiti, moraju postojati:

  • izvor zaraze,
  • putovi prijenosa i širenja zaraze,
  • ulazno mjesto zaraze,
  • dostatna količina i virulencija uzročnika (npr. dovoljan je jedan mikrobacil tuberkuloze da izazove bolest ako se poslože karike Vogralikovog lanca, dok je za pojavu salmoneloze potrebno 10 – 10 000 i više, ovisno o vrsti salmonele),
  • osjetljivost ili dispozicija domaćina za dotičnu bolest (stanje imuniteta, odnosno obrambena snaga organizma.

Nošenje maski sužava put prijenosa i smanjuje količinu uzročnika potrebnu za izazivanje bolesti.

Tvrdnja: “Kad nosimo masku ne dobivamo zrak i kisik. Time se samo još više razbolijevamo i gubimo imunitet. Uz to udišemo natrag ugljikov monoksid koji nas truje.”

Čovjek izdiše ugljikov dioksid, a ne monoksid. Do sada nismo čuli da se ijedan liječnik ili kirurg zdravstveno ugrozio zbog toga što je nosio masku. Milijuni žena iz vjerskih razloga cijeli život nose pokrivala za lice pa se nisu ugrozile ugljikovim dioksidom.

Ugljikov dioksid nije otrovan, a u koncentraciji znatno većoj od normalnih nadražuje sluznicu zbog stvaranja ugljične kiseline. Ugljikov dioksid čini mjehuriće u gaziranim pićima koje rado pijete. S druge strane, u ovoj tvrdnji pogrešno naveden ugljikov monoksid zaista jest opasni krvni otrov, a ljudi ga  u najvećoj mjeri dobrovoljno unose u organizam – pušenjem.

Uz to, paradoksalno je da isti ljudi koji tvrde da je maska beskorisna zbog toga što propušta viruse, ujedno i štetna zato što zadržava nemjerljivo sitnije molekule plinova.

Tvrdnja i uvreda: “Na kutijama od jednokratnih maski piše da ne štite od COVID-a, gamadi pokvarena! Želite nam isprati mozak, ali nećete uspjeti!”

Zaista, internetom se širi fotografija pakiranja maski nepoznatog proizvođača na kojoj piše da ne nudi zaštitu od koronavirusa ili nekog drugog virusa. Izgleda kao samorazumljivo odricanje od odgovornosti u situaciji pandemije nepoznatog virusa. Kako što smo već ranije naveli, samo kroz maske FFP3 ne prolazi koronavirus, no sve ostale tekstilne barijere pred ustima i nosom, kako to piše HZJZ te sugeriraju i istraživanja, mogu usporiti strujanje daha ili prijenos respiratornih kapljica.

Tvrdnja: “Ne postoji niti jedna država koja preporučuje nošenje krpenih maski.”

Netočno. Iako su jednokratne maske sigurnije i higijenskije, brojne institucije predlažu izradu maski u kućnoj radinosti, kada nije moguće na drugi način dobaviti bolju masku. Jedan do tih primjera je i najvažnije američko javnozdravstveno tijelo, Centar za prevenciju i kontrolu bolesti (CDC) koji je čak i snimio video s uputama građanima kako napraviti provizornu masku. Uz to, CDC je građanima ponudio i “krojni arak” za maske.

Tvrdnja i pitanje: “Zašto se domaćim tekstilnim firmama nije dao posao da izrađuju maske? To bi bilo jeftinije i spasila bi se radna mjesta.”

Domaće tekstilne tvrtke su se same uključile u proizvodnju jeftinih i perivih maski za koje valja izdvojiti svega desetak kuna. O tome su svakodnevno izvještavali mediji. Tako u trgovinama možete birati maske Varteksa, URIHO-a (koji je među prvima krenuo šivati maske), Orljave, Dideme…

Tvrdnja i pitanje: “Blagajnice ne nose maske i stalno su u kontaktu s ljudima. Kako to da se niti jedna nije zarazila?”

Netočno je da ne postoje slučajevi zaraza trgovaca i blagajnica. Jednostavan upit u Google “na prvu” nam nudi vijesti o trgovkinji iz Murtera (RTL, 10. travnja), prodavačici iz Opuzena (Dubrovniknet, 7. travnja) ili blagajnici trgovine u Bukevju (KronikeVG, 1. travnja). Jesu li zaražene blagajnice nosile maske, nije nam poznato. Podsjećamo, zdravstvene vlasti više puta su upozoravale da nije dopušteno objavljivati identitete oboljelih, ako oni na to nisu pristali.

Tvrdnja: “U Jugoslaviji bismo svi dobili besplatne maske.”

Zapravo, u Jugoslaviji uopće ne bi bilo potrebno odgovarati na sve ove tvrdnje. Jednostavno se ne biste neznanstveno suprotstavljali znanstvenim (i političkim) autoritetima. Pogotovo ih ne biste javno i glasno kritizirali.  Stavili biste masku. I cijepili biste se kada bi cjepivo postalo dostupno.  

Pitanje: “Ako država subvencionira kupovinu električnih vozila, zašto ne bi dijelila maske?”

Slažemo se. Zato Zagreb i neki drugi gradovi dijele besplatne maske dobivene donacijama. Ipak, vjerujemo da je puno važnije, jeftinije i zrelije zaštiti zdravlje, nego se inatiti s političarima i državom. Pa makar za to morali izdvojiti vlastiti novac.

Tvrdnja: “Država zarađuje na maskama, zato su i poskupjele!”

Jednokratne medicinske maske su poskupjele 10 i više puta pa se sada mogu kupiti po cijeni od 5 do 10 kuna, ovisno o količini koju kupujete u ljekarnama ili trgovačkim lancima. Glavninu svjetskog tržišta pokrivali su kineski proizvođači koji uslijed pojačane potražnje i vlastitih problema s koronavirusom nisu uspjeli zadovoljiti globalnu potražnju. Zbog toga su, izvijestile su to neke vlade, narudžbe i nekorektno otkazivane kada bi se pojavio naručitelj spreman izdvojiti više novca.

O računici je više za tportal 21. travnja rekla i Ana Soldo, predsjednica Hrvatske ljekarničke komore. Kazala je da na veleprodajnu cijenu maski, osim PDV-a i ljekarničke marže, treba dodati carinu od 6,3 posto, zbog čega je sadašnja cijena između sedam i osam kuna po komadu sasvim realna jer su i veleprodajne cijene skočile na između četiri i pet kuna. “Ulazna cijena za dva milijuna komada je oko 3,4 kune, a naše ljekarne naručuju po tisuću ili dvije komada. U cijenu treba uračunati prijevoz. Primjerice čarter let iz Kine, u kojoj se proizvode gotovo sve maske, košta oko milijun eura. Prijevoz brodom sada je praktički nemoguć jer putovanje traje tri mjeseca, a maske svima trebaju odmah”, poručila je Soldo. Osim toga, ljekarne maske nabavljaju od domaćih veletrgovaca jer po zakonu ne smiju kupovati izravno od proizvođača.

Iako se radi o klasičnom primjeru ponude i potražnje, Državni inspektorat je izvijestio i o pojedinačnim nemoralnim podizanjima marže kod pojedinih trgovaca.

Tvrdnja: “Maske iz donacija se prodaju u trgovačkim lancima!”

Iako su brojni čitatelji ustvrdili da se maske iz donacija nezakonito stavljaju u prodaju, nitko nam nije mogao pružiti konkretan dokaz o tim navodima. Od Ministarstva zdravstva zatražili smo podatke o donacijama koje ćemo naknadno objaviti.

No, iz medijskih objava je vidljivo da su maske koje su dolazile kao pomoć često imale propisani način komu i kako ih valja podijeliti. Primjerice, tvrtka Bayer je 8.000 maski darovala bolnicama i medicinskom osoblju. Donacija tvrtke Vapour International od 5.000 komada darovana je Općoj bolnici u Puli, a 500 komada umaškom Zavodu za hitnu medicinu. Talijanska Calzedonia grupa darovala je 130.000 maski isključivo bolnicama, hitnoj pomoći, Crvenom križu i stožerima civilne zaštite.

Grad Opatija je od počasne građanke tog grada, Liu Pilato Liying, dobila donaciju od 66.000 maski. Prema njenim specifikacijama podijeljene su javnim službama, a polovica od ukupnog broja građanima Opatije. Ova Kineskinja je jasno specificirala da je 1.000 maski namijenjeno je bivšem predsjedniku RH Stjepanu Mesiću, zajedničkom prijatelju kineskih gradova i Grada Opatije.

Iz svega navedenoga možemo zaključiti da nema dokaza da se maske iz donacija prodaju u trgovačkim lancima. No ako nam ih netko dostavi, rado ćemo to istražiti i objaviti.

Kako to izgleda u praksi?

Stožer: “Trebate nositi maske u javnom prijevozu!”

Komentatori: “Nećemo. Nosit ćemo ih kad nam ih daju! Neće na nama nitko zarađivati pa makar umrli! Neka podijele one koje su dobili u donaciji iz Kine!”

Grad Zagreb: “Tko nema masku, može je dobiti besplatno u mjesnoj zajednici. Umirovljenici, imate 48 sati da podignete maske.”

Komentatori: “Nećemo. Neće nas Bandić kupiti maskama! Sigurno su to one maske koje su došle iz Kine. Neka ih on nosi i zarazi se s njima. Mi nećemo!”

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

.

Nema predaje

Umirovljenica Marija: ‘Udomljeni Toto spasio mi je život’

Poznato je da kućni ljubimci pozitivno utječu na zdravlje ljudi – kako ono fizičko, tako i psihičko. Psi čovjeka potiču na redovitu fizičku aktivnost, povezuju s drugim ljudima te mu popravljaju raspoloženje.

Silvija Novak

Objavljeno

|

“Mene je moj Toto spasio, to je sve što ću vam reći”, kaže gospođa Marija Topić (73), umirovljenica iz Zagreba govoreći o svom psiću, manjem mješancu smeđe-crne boje koji je u njezinu kuću stigao prije četiri godine.

“Na proljeće 2016. mi je umro muž. Bio je bolestan i pred kraj se dosta mučio. Doživio je moždani udar nakon kojega je ostao nepokretan pa sam se ja brinula o njemu. No kad je umro, svejedno sam doživjela šok. Pa zajedno smo bili čitav život! Udala sam se za njega kad sam imala 20 godina i čitavo smo vrijeme bili zajedno. I u dobru i u zlo, što se kaže. Trebali smo proslaviti 50 godina braka, no on to, nažalost nije doživio”, govori nam dalje gospođa Marija opisujući jedan od najtežih događaja u svojem životu.


“Pala sam u neku vrstu depresije. Nisam imala volje nizašto. Jedna sam izlazila iz stana, nisam se ni sa kime družila. Zbog svega toga djeca su se zabrinula i kao rješenje smislila Tota. Donijeli su mi kći i sin jednog dana tu malenu mrvicu i rekli mi da je to sad moj pas. Isprva sam bila ljuta i nisam ga htjela uzeti jer nisam planirala kućnog ljubimca. Bilo mi je dosta mene same. Ali, malo po malo, navikla sam se na Tota i na mene. Kad imaš psa, htio ne htio, moraš barem dva puta dnevno izaći iz kuće. Tako su zaredale svakodnevne šetnje, pa onda u parku upoznaš druge vlasnike pasa, malo porazgovarate, družite se. Onda, Toto mi se silno veseli kad se vratim odnekud kući. Pa tako ti se ne veseli ni čovjek! Ta ljubav stvarno se ne da opisati. Na kraju sam se počela osjećati se bolje i bolje i evo, sad mogu reći da me Toto spasio. I ja sam spasila njega jer su mi ga djeca dovela iz nekog azila, ali još je više on spasio mene”, kaže gospođa Marija.

Tijekom proljetnog lockdowna, Toto je postao prava mala zvijezda jer ga je još jedna Marijina susjeda znala tu i tamo izvesti u šetnju.

“Sjećate se kako je to bilo na proljeće. Nitko nije nikud mogao ići, pa su oni koji su imali psa bili pravi sretnici jer su imali zašto barem dva puta dnevno izaći iz kuće. Tako je mene zamolila moja susjeda Vera da bi prošetala Tota oko kuće. Naravno da sam pristala jer Toto obožava ići van i susjedu Veru dobro poznaje. Tako je opet bilo dobro i njemu i meni, ali i našoj Veri”, kaže gospođa Marija.

Ovakvih i sličnih priča ima mnogo, a svatko tko je ikada imao psa, potvrdit će vam da se ta ljubav doista može usporediti s ljubavlju prema drugom čovjeku.

foto: Mabel Amber, still incognito/ Pixabay

Karantena je potaknula na udomljavanja

Upravo tijekom karantene mnogi su odlučili nabaviti psa jer su osjećali da bi im baš taj potez mogao donijeti duševni mir u tako neizvjesnim vremenima. Potvrdili su nam to i iz Skloništa za životinje Dumovec.

“Od početka ožujka do danas iz Skloništa za nezbrinute životinje Grada Zagreba udomljeno je 411 pasa i 86 mačaka. Trenutačno je u Skloništu 67 pasa i 25 mačaka. Pasa je sada tri puta manje nego prošle godine u isto vrijeme. Takvom stanju najviše su pridonijeli građani među kojima vlada veliko zanimanje za udomljavanje te pad broja pasa koje terenska ekipa Skloništa pronalazi na zagrebačkim ulicama”, kaže Tatjana Zajec, voditeljica Skloništa za nezbrinute životinje Grada Zagreba i potvrđuje da se doista nešto neobično događalo tijekom lockdowna.

“Posebno je zanimljivo bilo razdoblje karantene uvedene zbog epidemije novog koronavirusa u Hrvatskoj. Tada su građani gotovo svakodnevno dolazili u Dumovec i udomljavali pse. Na to su se odlučivali ljudi raznih dobi i životnih stilova. Bilo je tu od samaca i parova umirovljenika do obitelji s malom djecom, onih koji žive u stanovima te onih iz kuća, onih koji žele psa za maženje pred televizorom te onih koji preferiraju aktivniji život. Mnogi su pritom isticali da će im boravak kod kuće omogućiti opušteno zbližavanje sa psom, ali i kako ih veseli što će imati društvo za šetnju”, kaže Zajec.

Prednosti odraslih pasa

Inače, u Dumovcu znaju završiti psi o kojima se Zagrepčani treće dobi više ne mogu brinuti, a neki umirovljenici u Dumovec dolaze kako bi pronašli psa koji će im uljepšati godine koje su pred njima. Većina od njih odlučuje se za odrasle pse. Riječ je o odgojenim psima koji ne traže pažnju kakva je potrebna štencima. Ako žele psa koji nije preaktivan, odabiru seniore, pse koji su, poput njih, treće dobi. Riječ je o mirnim psima zahvalnima za sve što im njihov čovjek pruža – u prvom redu ljubav i pažnju, pojašnjavaju nam iz Dumovca.

Tko ne može udomiti, može volontirati

No ima i onih koji, iz raznih razloga, pse ne mogu udomiti, ali se rado s njima druže pa dolaze u Dumovec volontirati. Jedan od takvih je i Bruno Ogorelec (70) koji nam je opisao svoje iskustvo iz Dumovca.

“Volontirao sam do pred godinu dana. A nakon toga sam uletio u posao – prevoditelj sam pa sam dobio jedan roman za prevoditi, a nakon toga i drugi – pa nisam više imao vremena. No u Dumovcu sam volontirao dosta dugo”, kaže nam gospodin Ogorelec.

“Odlučio sam se na to jer me uhvatila depresija s odlaskom u mirovinu. To je bilo više-manje prisilno, morao sam otići u mirovinu i nije mi to leglo. Prestanak posla, loše imovinsko stanje i sve me to pogodilo. Ulovila me depresija, doduše ne u onom kliničkom smislu, ali jednostavno nisam bio ni za što. Imam jednog prijatelja koji je psihijatar i koji me ponukao da pokušam volontirati u Domovcu jer je znao da ja jako volim pse. I tako sam prvi put došao”, govori nam gospodin Ogorelec te nam opiusuje kako to izgleda:

“Uglavnom šećemo pse i igramo se s njima. Ja sam tamo bio po, recimo, dva sata i za to vrijeme prošetam četiri ili pet. Prioritet su ovi, kako da kažem, malo problematični psi, ovi koji su malo svadljivi. Toga sam se u početku malo bojao, nisam znao što i kako. Ali na kraju mi je postalo jasno da ako su ti psi uopće problematični, onda su problematični samo sa s drugim psima, a s ljudima su divni. Tu imate pse koji strašno izgledaju, ogromni su, pa onda ovi razni stafordi… Nelagodno bude čovjeku koji ih ne poznaje, ali to su sve divni psi nakon što malo naučite što i kako s njima”, navodi Ogorelec pa nastavlja:

“I tako sam ja počeo dolaziti uglavnom srijedom, kad nije bilo nikoga drugoga. Zanimljivo, u Dumovcu uglavnom volontira sve sama omladina, a to što nije bilo više ljudi mojih godina me malo iznenadilo jer je to upravo idealna zanimacija za umirovljenike. Vi se jako povežete s tim pesima. Nije svaka šetnja ista, nego se vi prilagodite svakom psi i razvijete s njim poseban odnos.”

Pas Bik iz Dumovca (foto: Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba)

“Bolje u Dumovcu, nego na lancu ili na ulici”

“Imate svoje ljubimce o kojima sam pisao i na Facebooku. Znate, ja sam se toga pomalo i bojao. Dosta sam emotivan pa sam se bojao kako ću se osjećati kad vidim tamo te pse kojima ne mogu pomoći. Jer ne mogu ja sad udomiti deset pasa. Imam doma jednu ljubomornu kuju koja ne bi dobro reagirala da nekoga još dovedem. Ali kasnije sam shvatio da tim psima u Dumovcu uopće nije loše. Neki od njih su bili na ulici ili su negdje bili na lancu i vlasnici se nisu o njima dobro brinuli, tako da im je u Dumovcu zaista dobro”, govori naš sugovornik kojemu su se neki štićenici Dumovca zavukli pod kožu.

Možda to nekome može na početku djelovati malo kaotično kad prvi put dođe i vidi toliko pasa i čuje tu kakofoniju, no psima je, ponavlja Ogorelec, ondje dobro. Za mnoge od njih to je pravi Disneyland, a nas sugovornik tvrdi da je svaki od njih posebna ličnost. “Nakon prvih nekoliko odrađenih srijeda, moji su mi prijatelji rekli da mi se dive zbog toga što se tako nesebično dajem. Ali to je totalna glupost. Pa više iz toga dobivam ja! Ja sam tamo išao kao u lunapark. Puno više su ti pesi meni dali nego što sam ja dao njima.”

Lijek za depresiju

I što se depresije tiče, odlasci u Dumovec su pomogli. “Nisam ja ni psiholog, ni psihijatar, tako da ne mogu reći što je tu konkretno pomoglo, jer mijenjao sam i druge svari u životu, ali ovo je bio sigurno jedan od pozitivnijih faktora. Mislim da mi je dosta pomoglo. Ja sam se silno veselio tim srijedama, pisao sam o tim psima i na Facebooku što su moji prijatelji jako dobro prihvatili. Osim toga, to mi je bila i jako dobra vježba jer ste vi s tim psima i jako aktivni čime održavate kondiciju. Moji prijatelji ipak nisu počeli volontirati, iako sam im ja svima preporučio. No ono što jesam uspio je to da je na moj nagovor desetak ljudi udomilo psa”, kaže Bruno Ogorelec.

“Poznato je da kućni ljubimci pozitivno utječu na zdravlje ljudi – kako ono fizičko, tako i psihičko. Psi čovjeka potiču na redovitu fizičku aktivnost, povezuju s drugim ljudima te mu popravljaju raspoloženje. Velika je to blagodat za starije ljude, pogotovo one koji žive sami. Njima kad dođu u Sklonište pridajemo posebnu pozornost. Naime, pas kojeg odabiru, ne smije im biti opterećenje, nego treba pozitivno pridonijeti kvaliteti njihova života”, kaže i Damir Skok, ravnatelj Ustanove Zoološki vrt grada Zagreba u čijem je sastavu Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba.

U sklopu kampanje Hrvatska volontira Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba organizira akciju Out of the Box. Akcija će se u Dumovcu održati u subotu 26. rujna od 10 do 14 sati.

“Sklonište poziva građane da pse koji u Dumovcu čekaju udomljenje, izvedu u šetnju. Naime, ti psi odlaze u šetnje, ali nikada u isto vrijeme. U subotu se tako otvara prilika da se dogodi nešto neviđeno – da se, bar nakratko, isprazne svi boksovi.

U Skloništu za nezbrinute životinje Grada Zagreba trenutačno je sedamdesetak pasa. Dakle, za uspjeh akcije potrebno je jednako toliko volontera.

Inače, rad volontera u Skloništu izuzetno je vrijedan. Pse češljaju i šeću, igraju se s njima i maze ih. To je posebno važno za pse koji se tek socijaliziraju s drugim životinjama te ljudima. Upravo volonteri olakšavaju psima iz Dumovca čekanje na odlazak u novi dom”, poručuju iz Dumovca.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP