Prati nas

Show

Sjećanje

Prije 32 godine otišao je Pavle Vujisić, gromada jugoslavenskog filma

U biti tankoćutan, tu pravu prirodu vješto je skrivao u koži gromade, kao veliki majstor koji od svoga života pravi poeziju življenja. Zato mu je bila daleka i pomisao da na bilo koji način mistificira svoj posao.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Pavle Vujisić (Tko to tamo peva, 1980.)

“Umro je Pavle Vujisić, glumac koji je nastupio u sto osam filmova te mnogo TV serija i drama.” S tim je riječima zagrebački Studio daleke 1988. započeo vijest o smrti velikog jugoslavenskog glumca. Tekst prenosimo u cijelosti.

Nastupilo je neko ludo vrijeme, nekakav izbirljivi tajfun pa ne odnosi ono što mu se nađe na putu, nego odabire, probire, i to sve učestalije – s vrha naše kulture. Čovjeku da se srce smrzne osvrne li se samo koju godinu-dvije unatrag.


Pavle Vujisić imao je sreću da bude filmski glumac jer će ga kilometri celuloidne vrpce – a sto i osam filmova te mnogo TV serija i TV drama zaista je impozantan broj! – gotovo zauvijek održavati živim.

I red je da tako bude, da se i mala kinematografija kakva je naša može pohvaliti pred budućim generacijama da je imala sreću da ima svoga Jeana Gabina ili Orsona Wellesa. To je još poodavno rečeno, istina je, pa prema tome nije prigodničarska usporedba.

Pavle Vujisić (Cetinje, 1926 – Beograd, 1988.) potjecao je od Vujisića iz Morače. Točno, od VUJISIĆA! No, dogodilo se da je prvu grešku učinio pop dok ga je upisivao u knjigu rođenih, izbacivši ono “j”, i tako Pajo ostade VUISIĆ.

Davne 1973. godine, na snimanju TV filma “Siva uživanja”, Kreše Golika, požalio se da i službene edicije griješe u tome i u mjestu rođenja (čak Jugoslavenska enciklopedija), pa je rekao: “Beograđanin sam jer u njemu desetljećima živim, ali ja sam ipak rođen na Cetinju. Ispravite to!” Učinjeno je to u broju 478, i od tada je za Studio samo Vujisić.

Pravu prirodu vješto je skrivao u koži gromade

Pavle Vujisić ostajao je uvijek jednak, od svoje prve uloge u Nanovićevu filmu “Čudotvorni mač” 1950. godine, pa u toku svih četrdesetak godina glumačkog života. Nepromjenljiv kako to mogu biti samo ličnosti, i pravi, veliki magovi filmske scene.

U biti tankoćutan, tu pravu prirodu vješto je skrivao u koži gromade, kao veliki majstor koji od svoga života pravi poeziju življenja. Zato mu je bila daleka i pomisao da na bilo koji način mistificira svoj posao, a gotovo da bi se naljutio kad bi se pred njim reklo da je za života postao mit i legenda.

Odbijao je i da govori o sebi, no ponekad nije imao kamo, kao 1983. godine, u povodu nagrade za životno djelo na Festivalu glumačkih ostvarenja u Nišu: “Gluma je laž koja sliči na istinu, i to svi znaju. Gluma se ne uči u školi, nego u praksi, jer uloga se ne pravi, ona mora da se doživi. Ljudi, zapravo, moraju imati samo malo duše, malo mašte – ništa više! Ali, nije dovoljna samo duša, ako nemaš i mašte da je obogatiš. Inače, što će nam i sam život!?”

Takvo Vujisićevo razmišljanje i njegov način rada ostat će velika tajna u koju će malo tko uspjeti prodrijeti. I dokučiti kako je mogao i umio – tako znalački uskladiti jednostavnost, prirodnost i svoju veliku umjetnost. (Maja Benović, Studio, 1988. / Yugopapir)

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP