Bicikl je daleko više od prijevoznog sredstva. To je stil života, što će potvrditi svaki pravi biciklist. Za bicikliste nema lošeg vremena, tek loše odabrane odjeće, a razne kabanice i kape učinit će bicikliranje mogućim i ugodnim čak i po jesenskom nestabilnom vremenu.
Putujete li svakoga jutra zagušenim ulicama Zagreba na posao, morali ste primijetiti da je biciklista sve više. Na pješačkim prijelazima, dok čekaju zeleno svjetlo, skupi ih se istovremeno i petnaestak, što je prizor koji prije samo nekoliko godina i nije bio tako čest. No mnogi su shvatili da će im putovanje biciklom biti ugodnije, manje stresno pa čak i brže, pogotovo uračunamo li traženje i plaćanje parkinga.
Ljubav prema biciklu usporediva je s onom prema autima. I biciklisti paze i maze svoje ljubimce, diče se dodatnom opremom ili kakvim neobičnim primjerkom, za njih su spremni izdvojiti i pozamašnu svotu, a kad ti se bicikl jednom zavuče pod kožu, u auto se sjeda samo kad je prijeka potreba.
tekst se nastavlja ispod oglasa
Takvog jednog zaljubljenika u bicikle upoznali smo – a gdje drugdje – nego u trgovini s biciklističkom opremom, no njegova priča doista je posebna. Naime, on sakuplja stare, oldtimer bicikle i u svojoj kolekciji ima već 24 raritetna primjerka.
Ljubav koja traje čitav život
“Rado ću vam pokazati svoje bicikle, ali bih vas molio da mi ne objavljujete sliku. Znate, jako cijenim svoju privatnost, pa radije ne bih”, rekao nem je sedamdesetpetogodišnji Zagrepčanin Leonard, dok nas je vodio prema spremištu u središtu grada gdje čuva svoja dvokotačne ljubimce.
Leonard je biciklist od malih nogu. Kaže, praktički od rođenja, odnosno od trenutka kad je prvi put uspio održati ravnotežu na dva kotača. Doduše, njegov prvi bicikl bio je tricikl, no ubrzo su tri kotača zamijenila dva.
Vozi, kaže, bez obzira na vrijeme, i po ljeti i po zimi. Kad je baš veliki snijeg, onda ne, ali inače je bicikl glavni. Ima i svoje uobičajene rute. Voli otići do Maksimira ili do savskog nasipa pa od jednog mosta do drugog. Kad je u pitanju rekreacija, ipak odabere neki noviji bicikl jer se starije mora više paziti pa nisu pogodni baš za sve terene. No po gradu provoza sve bicikle iz svoje bogate kolekcije, iako je vožnja na starom biciklu sporija, vozi se puno opreznije, pazi se, čuvaju se felge i slično.
Za početak nas je zanimalo otkad traje ta ljubav prema starim biciklima. “Iako bicikle vozim čitav život, ove stare bicikle počeo sam skupljati prije desetak godina. No kolekcionarstvo kao takvo, zanima me od davnina i u životu sam skupljao razne stvari. No bicikle tek nekih deset godina”, kaže nam Leonard.
foto: Silvija Novak
“U svojoj kolekciji imam 24 razna bicikla. Od najstarijeg Deimlera iz 1936. godine, Adlera njemačke vojske iz 1938. godine, do, nakon toga, raznih Rogova iz Ljubljane, zatim Pretis Sarajevo, Pionir Subotica i još raznih drugih bicikala, tadašnjih domaćih, jugoslavenskih proizvođača”, opisuje nam Leonard.
Bicikle nabavlja sa svih strana, kaže. “Ovakvi se bicikli najčešće kupuju po sajmovima. Često sam znao dati i oglas da kupujem stare bicikle pa mi se jave oni koji ih imaju i spremni su ih prodati. Također, pratim oglase kako bih vidio ima li koji primjerak koji me zanima. I tako to ide polako. To je posao koji se može opisao kao, tanak, sitan vez. Nešto se nađe na sajmu antikviteta koji se održava svake nedjelje na Britanskom trgu u Zagrebu, a nešto bude i na sajmu u Jakuševcu. To je zapravo suština svakog kolekcionarstva. Dugotrajan rad, gledanje, traženje, mijenjanje i tako dalje”, objašnjava nam Leonard tajne svojeg hobija.
Stari su ljepotani skoro svi u voznom stanju
U Hrvatskoj ima nešto kolekcionara starih bicikala, iako oni nisu tako česti kao kolekcionari, recimo, automobila, kaže dalje gospodin Leonard. “Ja osobno još nisam upoznao niti jednog kolekcionara starih bicikala, no čuo sam da ih ima. Znam da ima jedan s prilično velikom kolekcijom u Varaždinu. Taj gospodin i popravlja i restaurira stare bicikle i ima najjaču kolekciju starih bicikala u Hrvatskoj”, kaže Leonard i dodaje kako on svoje bicikle sam popravlja, ali ne restaurira.
Razlika je, naime, u tome da bi restauracija podrazumijevala nabavljanje originalnih dijelova upravo za određeni bicikl što bi bilo vrlo mukotrpno, skupo, a ponekad i nemoguće. Leonardov pristup je zato drugačiji: on bicikle dovodi u vozno stanje, odnosno udahnjuje im nov život.
“Ja svoje bicikle zapravo ne restauriram, nego ih osposobim i oni izgledaju onako kakvi su bili kad su nabavljeni. Stanje je na svakom biciklu onakvo kakvo je bio kad sam ga nabavio, a ako je netko prije mene nešto farbao, to je druga priča. No većina nije bojana, većina su originalni, no zapušteni bicikli. Imaju svoj znak na sebi i sve, no njih bi sad trebalo propisno restaurirati, sve skinuti, rastaviti, očistiti, pjeskariti, staviti novu boju, no to onda više nije to”, kaže Leonard i otkriva da je pronalaženje adekvatnih dijelova misija sama za sebe.
“Neki se dijelovi teže nalaze, ali kod ovih starih bicikala mnogi su dijelovi zapravo standardni pa se nešto dade i promijeniti ili dodati, malo modificirati i slično. Također, na sajmištu se može naći baš dijelova za ove stare bicikle.”
Među kolekcijom bicikala, nekoliko je naročito zanimljivih vojnih bicikala.
“Vojni je ovaj njemački Adler i austrijski Puch. To su bili vojni bicikli koji su se doista koristili u vojsci, u ratu. Imam još jedan koji je pripadao švicarskoj vojsci. Kad je švicarska vojska rashodovala svoje bicikle i uzimala nove, onda je taj moj znanac nabavio jednog i donio mi ga iz Švicarske.”
Većina bicikala iz Leonardove kolekcije sada su u voznom stanju i u svakodnevnom prometu. “Da, većinu ih vozim. Često se dogodi da me prolaznici sa zanimanjem gledaju, čude se kad vide ovakav stari bicikl. Ima svakakvih komentara i reakcije. Neki bi ih i kupili, neki se samo čude i pitaju što je to i odakle i je i tako”, kaže Leonard i dodaje kako za bi većinu svojih bicikala mogao naći kupca – kad bi ih prodavao. “Da, nađu se kupci za takve bicikle. Neki ih žele iz fore, žele se voziti s takvim starim, retro biciklima.”
Što se dijelova tiče, kao i kod svih bicikala, tako i kod ovih starih najčešće prvo odu i moraju se mijenjati kočnice i gume. Lanac se kupi standardan, koji se onda, po potrebi skrati i prilagodi biciklu.
foto: Silvija Novak
Prije je ponuda bila bogatija nego danas
Osim samih bicikala, u Leonardovoj kolekciji nađe se i zanimljive dodatne opreme poput biciklističkih kožnih torbica, ali i kataloga bicikala i dodatne opreme s početka prošlog stoljeća koji svjedoče da je ponuda tada bila čak i veća od današnje.
“Nevjerojatno je čega sve tu ima”, kaže Leonard pokazujući nam dva kataloga, jedan Prpićev, a drugi Fisherov. “Ova zvonca, pa sicevi, pedale… Nema šta nema. Pa to je ponuda veća nego danas!” kaže Leonard.
Na pitanje koje se obavezno postavlja svakom kolekcionaru – ima li najdraži bicikl? – odgovor je očekivan: nema, svi su mu jednako dragi. “A čujte, ne mogu to reći. Teško je mami odabrati najdraže dijete”, kaže kroz smijeh.
Povijest biciklizma u Zagrebu seže u 1867.
Povijest bicikla u Zagrebu počinje s 1867. godinom kad je u grad stigao prvi bicikl čiji je vlasnik bio Ladislav Beluš. Prvo hrvatsko društvo biciklista koje je promoviralo kultiviranu vožnju kroz grad i biciklističke izlete u okolici Zagreba, osnovano je 26. lipnja 1885. godine.
Potom slijede i prvi biciklistički klubovi: Hrvatski klub biciklista Sokol 1887., Koturaški klub Slaven 1894., Klub biciklista Velocitas 1892. i Zagrebački koturaški klub Orao 1904. godine.
U drugoj polovici 19. stoljeća biciklizam je u Hrvatskoj bio najrazvijeniji sport, a prva utrka organizirana je 29. lipnja 1886. godine na Zrinjevcu. Prva cestovna utrka u Hrvatskoj održana je 1892. godine, na njoj je sudjelovalo 12 vozača, a vozilo se od Zagreba do Petrinje.
Akrobacije na biciklima i, danas nešto češće na skateboardima, ne izvode se bez razloga ispred muzeja Mimare na Rooseveltovom trgu. Naime, upravo ondje je izgrađeno i prvo trkalište za bicikle i to davne 1891. godine.
foto: Silvija Novak
Za zdravlje, sjedni na bicikl
Da je bicikl puno bolji od automobila za fizičko, ali i psihičko zdravlje, poznata je činjenica. Osim toga, kriza izazvana epidemijom koronavirusa zbog koje moramo održavati fizičku distancu, utjecala je na to da sve više ljudi vozi bicikle, romobile ili jednostavno pješači.
Kako ističu i s Odjela za promicanje zdravlja Službe za javno zdravstvo na Nastavnom zavodu za javno zdravstvo Dr. Andrija Štampar, redovita vožnja biciklom jedan je od najboljih načina smanjenja rizika za razvoj zdravstvenih problema vezanih uz sjedalački način života. Voziti bicikl možete u svakoj životnoj dobi, od djetinjstva do starije dobi i to tempom koji vama najviše odgovara.
Osim toga, bicikliranje ima pozitivan učinak na srce i krvožilni sustav. Tijekom vožnje bicikla uključen je velik broj mišićnih skupina u cikličkim pokretima, pri čemu se kontinuirano opterećuje i krvožilno-dišni sustav. Smanjuje se rizik od najčešćih bolesti današnjice: bolesti krvožilnog sustava, karcinoma, šećerne bolesti, pomaže u borbi protiv stresa i depresije.
Vožnja biciklom smanjuje napetost, pojačava se lučenje hormona endorfina koji utječe na dobro raspoloženje. Podiže razinu energije za 20 posto, a smanjuje količinu nakupljenog umora za 65 posto jer potiče mozak na lučenje hormona povezanog s količinom energije – dopamina. Vožnja biciklom je zdrava i čini ljude sretnima – tko jednom proba, teško se odlučuje na povratak u tramvaj, autobus ili automobil!
Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala
Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva
je odgovornost Udruge Hoću stranicu.
tekst se nastavlja ispod oglasa
