Prati nas

Aktivno starenje

Zabava i terapija

Radionice koje se ne propuštaju: Za online satove glume i nokti se lakiraju

Četvrtkom poslijepodne vesela grupa zagrebačkih umirovljenika okuplja se na online radionici glume. Razgovorom, smijehom i optimizmom bore se protiv samoće, druže se i stvaraju. U tome im pomažu renomirani glumci i drugi kazališni ljudi. Prikupili smo njihove dojmove.

Objavljeno

|

Zoom radionica glume (foto: Binocular teatar)

Četvrtak je poslijepodne, nešto iza 17 sati. U petnaestak zagrebačkih domova vlada pozitivno uzbuđenje. Uključuju se računala, spaja se na platformu Zoom! I ne, nije riječ o online nastavi, ni o dječjim popodnevnim aktivnostima koje su zbog koronavirusa prebačene na ekrane.

Sedamnaest umirovljenika (zapravo, većina su umirovljenice) upravo započinje s radionicom glume! Da, da, dobro ste pročitali. Svi oni redovito, u svakodnevnom životu koriste internet, aktivni su na društvenim mrežama, a odnedavno su “doma” i na Zoomu, platformi koji smo svi tako brzo i zdušno prigrlili za potrebe održavanja raznih sastanaka, učenja pa i druženja. 


Radionica u kojoj sudjeluju dio je projekta Umjetničke organizacije “Binocular teatar”, koji se kroz poziv “Pridruži se – Aktivni u mirovini” financira iz Europskog socijalnog fonda. Projekt se provodi pod nazivom “Smijeh kao lijek”, a osim radionice glume, obuhvaća i radionice drevne kineske vještine Tai Chija o kojima smo već pisali.

Gluma kao životna igra

Kako nam je ispričao voditelj projekta, redatelj Borna Armanini, riječ je o radionicama koje se odvijaju prema programu kojega je osmislio njihov stručni suradnik, glumac Vili Matula. U samoj realizaciji, uz Bornu sudjeluju i dramski umjetnik Drago Utješanović, glumica Matija Prskalo te dramaturginja Ivana Gudelj.

“Igranje uloga jedna je od najstarijih ljudskih igara i u nama budi čitav niz osjećaja. Igranje uloga pomaže nam da se lakše nosimo s vlastitom slikom o sebi, da tu sliku kontinuirano podešavamo i usklađujemo sa slikom koju o nama komunicira društvo koje nas okružuje. To je tajna privlačnosti kazališta. U epidemijskim okolnostima bili smo prisiljeni neposredni rad s ljudima privremeno prebaciti na mrežne platforme. Na radionici ne uvježbavamo samo dramske i komične situacije, već  i igru pred kamerom, posebno za srednji i krupni plan jer na Zoomu jedni druge uglavnom i gledamo na taj način”, kaže Armanini. 

Od karaktera do arhetipa

Budući da se polaznici radionice ne poznaju otprije, prvih nekoliko satova posvećeno je međusobnom upoznavanju kroz kratke priče o sebi. Potom su planirani dijalozi ili scene s troje i više ljudi. 

Borna Armanini (Binocular teatar arhiva)
Matija Prskalo (Binocular teatar arhiva)

“Koristit ćemo se tehnikama koje kazalište koristi odavno, koje su do nas došle od antike preko commedie dell’arte, a danas ih koristimo, a da toga nismo svjesni. Posebno ćemo se baviti karakterima i arhetipovima”, najavljuje Borna Armanini. 

Prilika za druženje i komunikaciju

Jedna od polaznica je umirovljena prodavačica, 62-godišnja Katica Gašparović. Za radionicu je doznala putem Facebooka koji svakodnevno koristi. 

“Donedavno sam još radila, ali sada sam već nekoliko mjeseci u mirovini. Jednostavno se u mom životu stvorio višak vremena, a ja nisam osoba koja bi sjedila ispred televizora i samo slušala loše vijesti. Veliki sam optimist i uvijek u svemu nastojim pronaći nešto pozitivno. U ovim sam radionicama prepoznala nešto što bi meni moglo biti zanimljivo. Inače sam jako društvena, komunikativna, volim se družiti, volim ljude, a sada nam je svima sve to uskraćeno”, kaže gospođa Katica.

Iskreno priznaje da ju je u cijeloj priči najviše privuklo ime Vilija Matule.  “On mi je poznat kao odličan glumac, ali i kao aktivist. A budući da je i moja kći aktivistica, osjetila sam tu neku povezanost pa sam se prijavila.” Dodaje da nikada prije u životu nije imala afiniteta prema glumi, ali da je to područje kojega sada želi bolje upoznati i istražiti. 

Smijeh je doista lijek!

“Prvi sat protekao je u upoznavanju i privikavanju na Zoom. Iako sam aktivna na Internetu i na društvenim mrežama, ovu platformu do sada nisam koristila, ali brzo sam sve savladala. Većina nas je starijih, ima čak i starijih od mene. Jako smo se lijepo družili, puno se smijali i to mi je jako godilo”, zadovoljno priča gospođa Gašparović.

Naglašava kako joj je radionica do sada ispunila sva očekivanja, a naročito joj se dopada što je sve spontano.

“Cijela ekipa je sjajna – i Matija i Borna i Drago, ali i koordinatorice. Baš sam zadovoljna. Nadam se da će se situacija s koronom stabilizirati pa bismo onda mogli raditi i uživo, ali i ovako, online je sasvim u redu. Ispunim si vrijeme, aktivna sam, družimo se, upoznajem nove ljude. Po prirodi sam vesela, bez obzira na životne nedaće. Moj moto je – ‘sve će proći’ pa to mislim i za ovu situaciju s koronom. A dok se to ne dogodi, pokušavam živjeti najkvalitetnije što mogu. Suprug i ja živimo sami, nedostaju mi djeca i mojih šestero unuka. Zato im pečem kolače pa im ih nosim, komuniciram s prijateljicama telefonom i porukama, a sada imam i redovitu tjednu aktivnosti i baš sam zadovoljna”, pozitivno zaključuje Katica. 

Iz baletnih papučica – na Zoom

Mirjana Stipić umirovljena je balerina koja je navikla na scenu, ali ovo je njezin prvi susret s glumom u užem smislu. Ni ona nije “kućni tip” osobe, voli susretati i upoznavati nove ljude pa joj je ova radionica došla kao naručena. 

“Čim mi je na Facebooku iskočio oglas, nisam puno dvojila. Malo sam proučila o čemu se radi i odmah sam se prijavila. Radionicu, osim razonode, smatram i lijekom protiv usamljenosti. Mislim, imam doma muža, ali ne mogu stalno njega gnjaviti!” (smijeh)

Gospođa Mirjana preboljela je koronu uz vrlo blage simptome pa se osjeća dovoljno sigurno i zaštićeno i ipak izlazi van, među ljude. Osim dramske radionice, upravo se pridružila i radionici Tai Chija te smatra da je na taj način značajno podigla kvalitetu vlastitog života u ovim nepovoljnim okolnostima.

Kazalište, ljubavi moja

Za radionicu je preko Facebooka doznala i gospođa Snježana Štefulinac. Isprva je malo oklijevala s prijavom, budući da, kako kaže, gotovo dvije godine nije uključila svoj laptop, Zoom nije bio instaliran na njezinom računalu i nije ga nikada prije koristila. 

“Ali onda sam uočila da u oglasu stoji da su nam organizatori voljni pomoći oko tehnologije, Interneta i Zooma pa sam kontaktirala koordinatoricu projekta i zamolila je za pomoć jer želim biti informatički pismena. Nisam dozvolila da me ta prepreka zaustavi i obeshrabri. Moram pohvaliti organizatore za trud i brigu te za svu pomoć koju su mi pružili. Ostvarila mi se želja da napokon s nečim krenem, da se aktiviram”, priča nam gospođa Snježana, inače velika ljubiteljica kazališta.

foto: Binocular teatar

“Budući da sam iz Kostrene, pored Rijeke, uvijek sam s prijateljicama rado odlazila na predstave u HNK Ivana pl. Zajca. Imale smo tamo pretplatu. Kazalište me oduvijek zanimalo i pratila sam sve novosti. A onda je u riječki teatar stigao Oliver Frljić i sve nas dobro šokirao. Svašta smo doživjele na toj sceni – od krvi do posve golih glumaca, ali to je sve igra, to je sve dio života”, veselo priča Snježana. 

Kaže kako su radionice odlične i izuzetno opuštajuće. 

Kao na kavici

“Na početku smo svi imali laganu tremu, ali to smo brzo prebrodili. Jako se veselim svakoj idućoj – to nam je kao da smo se našli na kavici. Pričamo jedni drugima što smo radili. Evo, na primjer, jedna gospođa se pohvalila da je zbog radionice nakon dugo vremena nalakirala nokte. Nije to radila u zadnje vrijeme jer zbog korone nije puno izlazila. To nam je dakle prilika i da se malo uredimo, ipak smo društvena bića i svima nam nedostaju susreti s dragim ljudima. Ovo je sada naš novi krug ljudi i mislim da svi imamo sličan, pozitivan dojam.” 

Jedna od voditeljica radionice je Ivana Gudelj, dramaturginja, koja nam otkriva način rada s umirovljenicima. Kaže kako je inicijalno bilo planirano da se radionice održavaju uživo, no strože epidemiološke mjere to su im onemogućile pa su se brzo “prešaltali” u online svijet, što su njihovi polaznici bez problema prihvatili. 

Mali online razgovori

“Budući da nam je radni naziv ‘Smijeh kao lijek’ pokušavamo na taj način kazalište i književnost približiti polaznicima. Želimo da sve bude pozitivno, ugodno, ali i edukativno. Puno razgovaramo o književnosti, o kazalištu, o tome što je gluma, što je igra. Želja i cilj nam je na kraju ovih druženja pripremiti predstavu i nadamo se da ćemo to i uspjeti jer čvrsto vjerujemo da ćemo se u nekoj bližoj budućnosti uspjeti naći i raditi uživo”, optimistična je Ivana. 

Dodaje kako su trenutno još u fazi međusobnog upoznavanja i istraživanja, a to čine kroz poeziju i kroz pričanje priča koje su polaznicima važne. Trude se da se svi što više otvore i opuste kako bi potom mogli raditi konkretnije stvari vezane uz samu glumu.  

Ovo nije prvi put da Ivana kao dramaturginja sudjeluje na projektu koji uključuje umirovljenike. 

Pasje godine

“Prije desetak godina radili smo predstavu ‘Pasje godine’, u suradnji s domom umirovljenika u Klaićevoj.  Bila je to predstava o starosti i svemu što ona donosi, a o tome su, iz prve ruke, govorili stanari doma, uz sudjelovanje dva mlada profesionalna glumca.  Bila je to doista sjajna suradnja i za mene dragocjeno iskustvo. Ti ljudi nisu se nikada bavili glumom ni sudjelovali u predstavama, a snašli su se fantastično”, prisjeća se Ivana Gudelj. 

Tijekom online radionica, polaznici im otvoreno priznaju da su jako usamljeni, da im je pandemija oduzela radost druženja s djecom i unucima te da im sama mogućnost razgovora i upoznavanje novih ljudi neizmjerno puno znači.  

Ispunjeni životi kao dio zajedničke predstave

“Svi od reda pokazuju začudni entuzijazam, želju za razgovorom, govorom i pričom. Sve je to nama ljudima urođeno, svi smo mi društvena bića. Dijelimo događaje iz svakodnevnog života – od toga što su toga dana radili, što su kuhali, koga su sreli pa do svojih afiniteta, hobija, važnih životnih događaja. Vjerujem da to sve na njih djeluje terapeutski. Osjećaju se ponovno da su dio nečega, da negdje pripadaju, pronalaze neki novi smisao i svrhu. Redoviti su, svaki put se uključe i ranije, jedva čekaju da se okupimo”, navodi naša sugovornica.

“Služe se internetom i raznim aplikacijama jer su odvojeni od obitelji. Prate razvoj tehnologije kako bi mogli punopravno sudjelovati u suvremenom načinu života. Prije stariji ljudi nisu željeli ni mobitel, a ja danas mogu reći da su naši polaznici informatički i tehnički vrlo pismeni. Svi su ti ljudi imali aktivne, bogate i ispunjene živote. Neki su se bavili slikarstvom, neki plesom, neki pišu poeziju. A mi osluškujemo sve te njihove priče i doista se nadamo da ćemo ih sve uspjeti uklopiti u završnu predstavu”, zaključuje Ivana Gudelj.  

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP