Prati nas

Mozaik

Kreativni impulsi

Jagoda Martinčević: ‘Svirala sam u rock bendu, u HDZ me upisao Tuđman, a pisanje je moj život’

I u 77. godini života, Jagoda Martinčević plijeni svojom silnom životnom energijom i posvećenosti svojoj najvećoj profesionalnoj ljubavi – pisanju o glazbi. Ispričala nam je kako je radila na La Molnar i što tek namjerava raditi.

Objavljeno

|

Jagoda Martinčević (foto: Petra Švarc)

Opisati Jagodu Martinčević u jednoj rečenici jednostavno nije moguće. Ona je muzikologinja, glazbena kritičarka i publicistkinja. Ali i dugogodišnja novinarka i urednica s bogatom karijerom koju je gradila na televiziji, na radiju i u novinama. U Vjesniku je provela 23 godine, a pisanje nije napustila ni dan danas, iako je već 16 godina u mirovini.

Kritike i dalje objavljuje u Jutarnjem listu, a na 3. programu Hrvatskoga radija ima autorsku emisiju te prenosi koncerte s najvećih svjetskih opernih i glazbenih pozornica. Mnogi je pamte i kao saborsku zastupnicu te kao pomoćnicu ministra kulture Bože Biškupića. Rijetki pak znaju da je, u najranijoj mladosti, bila članica prvog domaćeg ženskog rock benda – VIS Šigele.


La Molnar

Izravan povod za našu ranojutarnju kavicu (jer obje slabo podnosimo ekstremne vrućine kakve posljednjih dana vladaju u Zagrebu) jest knjiga “La Molnar”, nesvakidašnja umjetnička biografija Ljiljane Molnar Talajić koju je izdala zagrebačka Beletra. Priču o svojoj majci napisao je Dalibor Talajić, dok je Jagoda Martinčević knjigu uredila i rekonstruirala biografiju ove operne dive. 

Za početak, zanimalo me je kako je uopće došlo do ove suradnje. Naime, Dalibora prije svega znam kao vrhunskog strip autora.

“Ljiljanu sam upoznala kroz posao pa smo postale prijateljice. Jako sam je voljela i ona je voljela mene. A s Daliborom sam se zbližila nakon što sam pročitala njegovu sjajnu knjigu ‘Most ponad burne rijeke’. Javila sam mu se s dojmovima i tako smo počeli razgovarati i družiti se. Jednoga dana došao je s idejom da zajedno napišemo knjigu o Ljiljani”, prisjeća se Jagoda i dodaje kako joj se ta ideja nije odmah dopala. 

“Ja nikad u životu nisam s nekim pisala knjige, a napisala sam puno monografija. Pa sam ga pitala želi li monografiju o mami? Odmah sam mu rekla i da to ne možemo raditi zajedno. No, on knjigu tako nije ni zamislio. Otkrio mi je da već ima neke zapise o mami, svoja sjećanja na nju te da bi volio da ja to vidim,”

La Molnar (foto: Beletra)

Nakon prvotne skepse, a nakon što je vidjela Daliborov tekst, ipak je pristala, uz jasnu napomenu da to nije knjiga dvaju autora. “Autor je Dalibor, ja sam dala profesionalni biografski okvir, prateći njegov silno emotivan tekst”, odlučna je moja sugovornica.

Budući da ni ona ni Dalibor nisu imali gotovo nikakvih dokumentarnih materijala za knjigu, Jagoda Martinčević istraživanje je započela u arhivu HNK u Zagrebu. No, budući da je Ljiljana Molnar Talajić tamo provela samo pet godina, nisu pronašli mnogo. Nakon toga krenula je velika potraga – po starim ormarima, garažama i koferima. “Sve sam to već prošla kada sam radila monografiju moje prijateljice Ruže Pospiš-Baldani pa sam znala što podrazumijeva takav poduhvat”, prisjeća se Jagoda Martinčević. I tako je, malo po malo, građa rasla. 

Minuciozan rad

“Dalibor piše jako emocionalno, otkrio je neke izuzetno osobne stvari, opisivao je neke situacije koje ne bi baš svaki sin imao hrabrosti iznijeti. Jer Ljiljana je bila doista posebna osoba. U svemu! Od pjevanja, preko njezinog života, bolesti, svega.”

Jagodina je želja bila, a to je sugerirala i Daliboru, da posljednji dio knjige bude napisan kao da se radi o monografiji – s popisom uloga, partnera, kazališta u kojima je la Molnar nastupala. “Jer njezina je karijera fascinantna. Ona je u samo 12 godina svjetske karijere napravila više nego mnoge druge pjevačice zajedno u 30, 40 godina prisustva na sceni”, zaključuje Martinčević. 

Uz pomoć kontakata Jagodinog prijatelja i velikog ljubitelja opere Stanislava Živkova, došli su i do točnih i detaljnih podataka o Ljiljaninim nastupima u velikim svjetskim opernim kućama. “Bečka opera, Metropolitan, Verona… svi su nam poslali fantastičnu dokumentaciju!”

Jagoda je pretražila i svu dostupnu diskografiju pa čak i YouTube i piratske snimke. I tako su konačno prikupili sav potreban materijal. “A onda smo krenuli u potragu za fotografijama! Na naslovnici knjige je fotografija nastala u Zagrebu, Norma, a odabrao ju je Dalibor. I tako, malo po malo, rodila se knjiga”, priča nam.

Ja bih još!

Jagoda Martinčević za sebe će reći da nije osoba od hobija. “Cijeloga života moj posao bio je moj hobi. Jako ga volim i cijeli život pišem, a najviše volim radio! Pisanje mi je jako dobra mentalna vježba, a pišem uvijek i svugdje. Ne trebaju mi nikakvi posebni uvjeti, nikakva mrkla tišina, nikakav poseban mir. Prije emisije malo si obično ponovim godine i neke činjenice jer ne pamtim ih sve. Ali uvijek govorim iz glave, imam samo natuknice. Uostalom, kako ne bih vladala materijom kada taj posao radim već 55 godina”, objašnjava. 

Dodaje kako je intelektualni posao održava u kondiciji, zajedno s kreativnim impulsom. Pisala bi i radila još, kaže, kada bi se otvorila kakva nova mogućnost, kaže.

“Ja to naprosto obožavam, i dok god me pamet bude služila, ja ću raditi. No, bojim se da će mi prije noge otkazati. Prijavila sam se u jedan dom za starije, ali volim reći da ću iz svoga stana izaći samo s nogama naprijed! Znate, nije lako. Dođe vrijeme kada čovjek više ne može sam. No, kako mi se sada čini, ja ću radije uzeti nekoga k sebi da mi pomogne. Obišla sam neke domove – ima ih zbilja jako zgodnih. Ima tamo i sjajnih druženja. Ali to jednostavno nije za mene. Ja sam preveliki individualist i od tamo bih pobjegla već treći dan”, iskreno će Jagoda Martinčević. 

Karijera duga više od pola stoljeća

Jagoda Martinčević diplomirala je muzikologiju na Glazbenoj akademiji, a još tijekom studija, honorarno je radila na Hrvatskoj televiziji. Nakon toga, zaposlila se u Vjesniku. 

“Radila sam u redakciji kulture – to je bilo najbolje razdoblje za kulturu i najbolja kulturna redakcija bivše Jugoslavije. Moji kolege bili su Igor Mandić, Veselko Tenžera, Dalibor Foretić – sve sama velika imena”, prisjeća se pomalo nostalgično.

Naviku čitanja novina kao prvu stvar svakoga jutra, i danas njeguje. “Ujutro, čim izađem iz kuće, ili kupim novine na kiosku ili ih pročitam u kafiću, uz prvu kavu. Čitam samo Jutarnji i Večernji list, ostalo prelistam, pogledam portale. Oko 90 posto toga mi se ne sviđa – ima puno površnosti, puno novinara koji se ne potrude ni pravilno napisati ili izgovoriti imena ljudi o kojima pišu. Što više reći?”

Šigele (foto: privatna arhiva)

Iz Vjesnika je, nakon 23 godine, kaže, otišla naprasno. “Bila sam tada urednica kulture i jednoga sam dana od kolege iz drugih novina, na ulici saznala da to više nisam. Otišla sam ravno glavnom uredniku i pitala ga što se događa. Rekao mi je da sam smijenjena, na što sam mu ja odgovorila da on, kao glavni urednik na to ima pravo, ali sam ga i pitala zašto to moram saznati na ulici? ‘Naviknut ćeš se’, lakonski mi je odgovorio. Ne, rekla sam – vi ćete se naviknuti biti bez Jagode Martinčević. Pokupila sam svoje stvari i otišla. Nikad više nisam prešla prag Vjesnika”, priča mi.

Tuđmanova pristupnica

Nakon Vjesnika zaposlila se u Koncertnoj direkciji, točnije u njihovom Muzičkom informativnom centru – nekoj vrsti digitalnog arhiva. “Tamo sam radila dvije godine, a onda me je nazvala tajnica ministra kulture Bože Biškupića i pozvala me na sastanak. Ministar mi je ponudio da budem njegova pomoćnica za kazalište, film i glazbu, rekavši mi pritom da ja nisam njegov prvi izbor. Bila sam iznenađena, ali i počašćena. Odmah sam rekla da ništa ne znam o tom poslu. ‘Buš se nafčila’, odgovorio mi je. Onda sam rekla da nisam nikad bila ni u jednoj stranci pa da neću ni sad. Odgovorio je da ne trebam ući u stranku. I tako smo se dogovorili.”

Tijekom četiri godine koliko su radili zajedno, prošli su zajedno cijelu Hrvatsku, a puno su putovali u inozemstvu. “Puno se radilo, bili smo dobra ekipa. Nisam ulazila u stranku, niti me tko to tražio. Doduše, povremeno me o tome pitala moja i Tuđmanova prijateljica Ruža Pospiš Baldani, ali to sam ignorirala”, prisjeća se Jagoda i dodaje kako su jednom ministar Biškupić i ona vodili jednu delegaciju predsjedniku Tuđmanu.

“Sjedili smo za jednim velikim ovalnim stolom i razgovarali. I u jednom trenutku, on mi se obrati: ‘A Vi, gospođo, Vi baš nećete?’ Ja zbunjeno pitam – što neću? ‘Pa nećete biti naša?’ Ja sam odmah shvatila o čemu govori, ali sam hinila da ne razumijem. ‘Pa vaša sam, nego čija bih bila?’ odgovorila sam i dodala kako sam mislila da mogu i bez toga jer dobro radim, a moj pedigre je poznat. I on u tom momentu iz džepa izvadi pristupnicu i pruži mi je. Ministar Biškupić me u tom trenutku ispod stola tako lupio nogom, da sam zvijezde vidjela. Mislio je da bih mogla odbiti. No, to mi je branio moj odgoj. ‘Hvala lijepa, hoću“, odgovorila sam. I tako me je Tuđman osobno učlanio u stranku.”

Sabor mi baš i nije trebao…

Na idućim je izborima stranka izgubila, promijenio se i ministar kulture, a Jagoda se vratila u Koncertnu direkciju. Kod sljedeće smjene vlasti, ministar Biškupić ponovo joj je ponudio posao – ovaj put postala je njegova zamjenica u Hrvatskom saboru. 

Jagoda Martinčević (foto: privatna arhiva)

“I to sam prihvatila. Bila sam aktivna, javljala se za riječ, raspravljala. Ali, danas mogu reći da mi taj Sabor nije trebao. Ljudi vlast i političare negativno percipiraju. Doživjela sam i to da me doslovno pljunu na cesti”, kaže Jagoda Martinčević.

Prije 16 godina otišla je u mirovinu, ali već tada je znala da neće prestati raditi. Pitam je kako je proživjela proteklo stresno razdoblje, misleći pritom na potrese i na koronu.

Najviše se bojim neodgovornih ljudi

“Stan mi je stradao dvaput. Prvi put prilično jako i onda sam odlučila s uređivanjem pričekati do rujna. Tada sam uredila stan, promijenila bojler, a krov i dimnjake smo popravili na razini zgrade. Onda je došao drugi potres koji je napravio puno manju štetu, ali šteta je ipak tu. I sada to stoji dok se sve sasvim ne smiri. Ovaj se put neću žuriti”, priča mi. 

Dodaje kako se nakon potresa osjećala jako nemoćno, ali kako se ipak više bojala zaraze koronavirusom i to zbog neodgovornih ljudi. “I danas se svađam s mladima po tramvajima jer ne žele nositi maske. Sve sam o koroni pročitala, slušala sam uvijek preporuke liječnika – nosim maske, cijepila sam se i posve mi je nevjerojatno da postoje ljudi koji se odbijaju cijepiti. Ja to jednostavno ne mogu razumjeti”, iskreno se čudi Jagoda. 

Priznaje da zbog potresa još i danas u krevet ide s malom lampicom u ruci – to joj daje osjećaj sigurnosti, ako zatrese. “Naravno, to je samo psihološki učinak jer ujutro tu lampicu  nađem ili na podu ili negdje u krevetu, ali eto, to radim svaku večer. Jedna moja prijateljica na počinak odlazi sa zviždaljkom jer je negdje pročitala kako će je po njezinom zvuku lakše pronaći ako dođe do potresa.”

Jagoda Martinčević ima i intenzivne planove za budućnost. Već je počela prikupljati materijale za novu knjigu. 

“Bit će to knjiga o mom neprežaljenom prijatelju Krunoslavu Cigoju. Njegova supruga Vesna je moja najbolja prijateljica i otkako je Kruno umro, ona je zapisala nebrojeno mnogo sjećanja o njemu i njihovom životu. Tako mi je palo na pamet da od tih njezinih zapisa priredim knjigu koja ima radni naslov ‘Moj Kruno’. To će, naravno, biti njezina knjiga, a ja ću biti urednica i napisat ću njegovu biografiju.”

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP