Prati nas

Mozaik

Odnos s unucima konačna je potvrda našeg života i odgoja

Biti bakom ili djedom je jedan proces i nešto što se uči. Činjenica je da se sve uloge koje čovjek u životu ima, uče – a biti bakom je također jedna od uloga.

Objavljeno

|

foto: Hayley Johnson/Scopio

Bake su oduvijek čuvale unuke, djecu svoje djece. Neki kažu da možda baš zato žene i žive dulje – da bi mogle pomoći u brizi za potomstvo.

Odnos baka s unučadi jedan je od najposebnijih i najznačajnijih odnosa u našim životima, a baka-servis – kako se popularno naziva obiteljski dogovor u kojemu bake čuvaju svoje unuke dok roditelji rade – mnogima doslovno spašava život. Bez starijih članova obitelji, najčešće baki, koje uskaču kad god je to potrebno, mnogi bi mladi roditelji često teško stizali odraditi sve svoje obaveze, a o nalaženju malo slobodnog vremena za opuštanje i razonodu da i ne govorimo.


Poznata je izreka “potrebno je selo da bi se odgojilo dijete”. Iz perspektive odgojnog djelovanja, selo predstavlja proširenu obitelj – bake, djedove, ujake, ujne… koji su unutar obitelji međusobno povezani snažnim duhovnim, emocionalnim i biološkim vezama. No, čitajući nedavna istraživanja koja se odnose na suvremenu obitelj, ovu bismo poslovicu lako mogli preoblikovati i reći: “Potrebno je cijelo selo da u odgoju djeteta zamijeni baku i djeda.”

Odnos bake (sve više i djeda, ali i dalje najčešće bake) s unucima puno je više od pukog čuvanja dok su roditelji zauzeti. Druženje sa starijim članovima obitelji, dokazano je, ima pozitivan utjecaj na razvoj djece. No od druženja s unucima jako puno “profitiraju” i same bake i djedovi te upravo u tome mogu naći novi smisao svoga života u fazi kad više ne idu na posao i kad se nakon desetljeća rada i obaveza, možda osjećaju pomalo izgubljenima.

“Kad netko tko je bio vrlo aktivan u životu, dođe u mirovinu i zagazi u tu treću dob, postane svjestan te negativne segregacije u okviru društva. Kao da iznenada više nikamo ne pripadaš, nemaš svoj identitet, pretvaraš se u neku amorfnu masu koju obilježava jedino činjenica da imaš 65 plus. I sama sam tu priču malo teže podnijela. No tad kao da se svemir pobrine za neku ravnotežu jer u toj fazi imaš unuče, dijete tvog djeteta, i to je nešto što ti, da tako kažem, totalno izbrusi rubove i postaneš sretan na neki drugi način. Biti u trećoj dobi znači ući u neke ozbiljne godine, a moja mi je unuka dala neko novo svjetlo, neku novu priču”, kaže umirovljena sveučilišna profesorica, prof. dr. sc. Jasna Krstović, pedagoginja i baka djevojčice Tare.

Odnos s unucima konačna je ocjena vašeg života

Nakon bogate znanstvene karijere, čuvanje unuke profesorica Krstović vidi kao svojevrsno zatvaranje životnog kruga. No i to je, kaže, proces i uloga koja se uči. Uloge su očekivani sustavi ponašanja u zavisnosti od društveno definiranog značenja položaja u nekoj skupini ili društvu. Prema njima organiziramo svoje ponašanje u različitim situacijama.

Jasna Krstović (foto: privatna arhiva)

“Biti bakom ili djedom je jedan proces i nešto što se uči. Činjenica je da se sve uloge koje čovjek u životu ima, uče – a biti bakom je također jedna od uloga. Moraš naučiti biti baka. Svaka uloga u životu se može naučiti, čak i ako nemaš predispozicije. No biti bakom je posebna uloga jer živimo u jednom svijetu koji zna biti jako zločest prema čitavoj populaciji ljudi treće dobi u smislu percepcije vrijednosti i pozicije u društvu”, kaže. U tom procesu, važno je naučiti i fokus staviti na svoje dijete, a ne uvijek i samo na unuke.

“Ono što je meni bilo dominantno i dalo mi neku novu životnu snagu to je što sam gledala svoju kćer koliko je njezino dijete ispunjava i koliko uživa u toj ulozi. Kad sam je prvi put vidjela kako se naginje nad kolijevku i kaže: ‘Mamino malo…’, to je bilo divno. No, moj je fokus bio na mojoj kćeri, a bake i djedovi to ponekad ne rade nego u prvi plan stave unuče, a ne svoje dijete. Pazila sam da se to i meni ne dogodi. Kad vidiš da ti se život ostvaruje i oplemenjuje i da tvoj nekakav lanac ide dalje, to je savršeno.”

Kao pedagoginji, bilo joj je interesantno baš s tog pedagoškog stajališta preko unuke dobiti i konačnu ocjenu svog života i svog odgoja.

“Ti tad točno vidiš što si napravio, a od onoga što si napravio ne možeš pobjeći. Život je sastavljen od jako puno malih elemenata pa kad ih sve gledaš, dobiješ ili neku lijepu sliku ili nešto posve šašavo. Došla sam, tako, jednom u stan od svoje kćeri, a ona je taman bila u dječjoj sobi i uspavljivala unučicu. I čujem ju da maloj pjeva jednu uspavanku koju sam ja njoj pjevala kad je bila mala. U tom me trenutku nekako prostrijelila pomisao da je sve imalo smisla, da je iza svega ostao trag i počela sam onako patetično razmišljati i da će moja unuka jednom istu tu pjesmicu pjevati svojoj djeci. I to je ta životna priča, taj životni ciklus koji najviše ispunjava i koji je krasan”, kaže profesorica Krstović.

Unuci čuvaju mentalno zdravlje i kognitivnu sposobnost

Brojna su istraživanja pokazala da čuvanje unučadi vrlo pozitivno djeluje na tjelesnu i mentalnu kondiciju baki i djedova. Naime, poznato je da društvena interakcija, pogotovo s djecom, može pomoći starijim osobama da sačuvaju mentalno zdravlje.

Istraživanje objavljeno u časopisu Menopauza 2014. godine, pokazalo je da bake koje čuvaju unučad barem jednom tjedno pokazuju bolje rezultate na kognitivnim testovima, iz čega proizlazi zaključak da vrijeme provedeno s unucima, potencijalno smanjuje rizik od demencije i Alzheimerove bolesti.

U istraživanju koje je vodila australska organizacija Women’s Healthy Ageing Project, sudjelovalo je 186 žena u post menopauzi, od kojih su 120 bake, koje su rješavale tri različita kognitivna testa. Provedeni testovi pokazali su da su one žene koje su čuvale svoje unuke, na testovima ostvarile daleko bolje rezultate. No valja napomenuti da se to sve odnosi na povremeno čuvanje unuka, dva do tri puta tjedno, a sve više predstavlja opterećenje za starije članove obitelji.

Da su druženjem djece i starijih svi na dobitku, profesorica Krstović se uvjerila još davnih dana na jednom putu u Finsku. “Prije dosta godina smo bili u tom jednom koledžu za učitelje, a unutar tog kampusa bio je dječji vrtić, dom umirovljenika i dom za mlade roditelje, odnosno studente koji imaju djecu. To je fantastično funkcioniralo. Doista smo ostali zapanjeni. Dok su mladi roditelji išli raditi ili na predavanja, na raspolaganju im je bio vrtić, a kat iznad i djedovi i bake koji bi također čuvali i igrali se s tom djecom i koji inače ne bi znali što će po čitav dan sami sa sobom. Jer ako to funkcionira na prirodnoj osnovi, u obiteljima, nema razloga da isto ne bi moglo funkcionirati i na ovoj drugoj osnovi. Ne radi se tu o pojedinačnoj, već o generacijskoj potrebi mladih za starijima i obrnuto”, kaže profesorica Krstović.

Odnos baki i djedova s unucima koristan je za sve strane

Istraživanje Sveučilišta Brigham Young provedeno na 408 obitelji pokazalo je kako prisutnost baka i djedova u životima njihovih unuka ima vrlo pozitivan učinak na njihovo kasnije ponašanje. U istraživanju su sudjelovala djeca između 10 i 14 godina starosti, a rezultati su pokazali da je emocionalna uključenost baka i djedova u ranijoj dobi, kod djece rezultirala kasnijim prosocijalnim ponašanjem u smislu da su ta djeca pokazlivala veću brigu o osobama koji nisu članovi njihove obitelji pa čak ni bliski prijatelji. S druge strane, djeca koja nisu odrastala uz bake i djedove nisu pokazivala toliko brige za druge.

foto: Hayley Johnson/Scopio

Nadalje, kroz zajedničke aktivnosti s bakama i djedovima, djeca mogu steći posebna iskustva koja njihovi roditelji ne bi mogli prenijeti na njih zbog dobi u kojoj se nalaze, drugačije odgojno-obrazovne uloge koju kao roditelji imaju. Osim toga, prisustvo starijih osoba djeci daje ideju o protoku vremena i svijest o različitim generacijama.

“Klinci inače nemaju baš neku percepciju o protoku vremena i o tome tko je star, a tko nije. Dakle, ta ideja da ipak postoji ta neka generacijska solidarnost, neka komunikacija, to je također jako važno. Možda ne u aktualnom trenutku razvoja, ali jako je važna ta perspektiva porijekla. Moram reći i da sam malo ljuta na sebe jer sam tu perspektivu i sama malo ignorirala dok sam bila mlada, no to je nešto što svi mladi rade jer se nikome ne čini da će ostariti. A kad ostariš, onda kao da prijeđeš preko te neke nevidljive crte i uđeš u taj novi nevidljivi svijet. Sad mi je, generalno, žao što sam ponekad prema svojim starijim kolegama bila takva kakva sam bila i kako sam se u nekim situacijama ponijela i prema svojoj vlastitoj mami. Kad uđeš u neke godine, onda ti se sve te neke priče počnu vraćati”, kaže profesorica Krstović.

Zatvaranje kruga

Mnogi će za ulogu bake i djeda kazati da je čak i ljepša od uloge roditelja jer je lišena roditeljske odgovornosti, a bake o djedovi imamu više vremena baviti se unucima nego su imali za baviti se djecom jer više nisu opterećeni poslovnim obvezama. Doista, bitna je značajka to da bake i djedovi imaju više vremena za unuke nego što su imali za svoju djecu, ali tijekom brige o njima osjećaju i veći strah i brigu nego što su osjećaji dok su brinuli o svojoj djeci. Bake i djedovi u većini slučajeva potvrđuju kako sebe vide kao one koji svoje unuke nastoje razmaziti, ugađati im i popuštati.

“Moja kći mi često kaže da ja nisam imala niti pola živaca za nju, koliko sada imam za njezinu kćer, moju unuku. Ali to je normalno. Jer kad si mlad, pun si obaveza i ne znaš kud ćeš sam sa sobom, a bake i djedovi jedna čekaju da dođu i igraju se s unucima. Pa mi smo doma razmjestili sav namještaj samo da ona ima više mjesta za igranje”, kaže profesorica Krstović.

“Čuvati svoje unuke nazvala bih zatvaranjem nekakvog životnog kruga i, koliko god patetično zvučalo, vrijeme kad si konačno spreman početi se lagano miriti s time da odlaziš. Posebno je to emotivno za žene koje su naročito ‘lude’ za svojom djecom. To je jedno jako veliko životno ispunjenje u trećoj dobi koja nije baš uvijek blistava”, zaključuje profesorica Krstović.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP