Aleksandar Saša Novković: Moram raditi i u mirovini jer je Hrvatska skupa država!

Sašu Novkovića godinama susrećem u gradu – na kazališnim događanjima i festivalima, ali i u Preradovićevoj ulici za koju smo oboje životno vezani. Od samih je početaka “kućni” fotograf Festivala Miroslav Krleža te ostalih manifestacija u organizaciji Teatra poezije. Njegove fotografije savršeno vjerno dočaravaju atmosfere, emocije, ushite i svu seriju reakcija publike i posve su prepoznatljive. Saša Novković u i sa kazalištem živi i diše još od, sada već davne, 1971. godine.  Prije toga, godinama je radio za novine, a rijetki znaju da je upravo on postavio temelje modne fotografije na ovim prostorima.

“Ja sam u mirovini već dugo, jer sam ušao u obiteljsku mirovinu s navršenih 55 godina, nakon smrti moje supruge. Ali i da nisam, sada bih već o-ho-ho godina bio  i u svojoj starosnoj mirovini, kao samostalni umjetnik”, priča mi Saša na početku razgovora.

Dodaje kako je i dalje aktivan. “Prisiljen sam raditi jer je ovo skupa država. Imam velike izdatke, s obzirom na to da još radim svoj fotografski posao. Osim toga, radim po vokaciji, jako volim svoj posao. I dok god me noge budu držale i dok god mi refleksi budu dobri, ja ću fotografirati!”

Danas radi za različite kazališne grupe, snima portrete, tu je i kada arhitektima zatrebaju fotografije interijera. Ne mogu ne primijetiti kako je iznimno vitalan i mladolik.

“Dosta dobro se držim jer se ne bavim samo fotografijom. Bavim se i održavanjem šuma koje su vratili mojoj obitelji i bez problema mogu hodati 20 kilometara s opremom. Tajna moje vitalnosti je kretanje! To je vrsta gimnastike u kojoj je aktivno cijelo tijelo. To nije prisilna gimnastika, ja to radim s ljubavlju. Zapravo, sve što radim – volim, to je moj primarni osjećaj. Ja određene stvari radim jer me vesele!”

Fotografija jučer i danas

Kaže kako je prema njegovu iskustvu i poslovima koje je u životu radio, fotografija relativno slabo plaćen posao. “Naravno, sve to ovisi o tome za koga radite. Ja nisam nikada radio komercijalnu fotografiju, orijentirao sam se vrlo rano na umjetnički segment. Tu sam imao posla s prilično drugačijim ljudima. To je jedan specifičan milje u kojemu je moguće razgovarati, razmjenjivati informacije, pomagati jedni drugima. Na početku sam radio za neke agencije, ali nije mi se dopalo i brzo sam napustio takav posao.”

Afinitet prema fotografiji otkrio je prilično rano, još za vrijeme studija strojarstva. “Strojarstvo nema puno veze s fotografijom, ali mi je pomoglo u tehničkom segmentu koji je tu dosta velik i važan – od rasvjete pa do funkcioniranja fotoaparata, tako da sam te stvari nešto lakše savladavao. Samouk sam i do svega sam došao na teži način. Pročitao sam enormno puno literature, bio sam u ateljeima poznatih fotografa koji su mi djelovali poput Aladinove špilje i svašta sam tamo pronašao i vidio. Bio sam i u Americi i Njemačkoj, a učio sam i kroz druženja s kolegama fotografima, kroz udruženje, imao sam dobru razmjenu informacija s njima. I tako se to sve nekako posložilo”, prisjeća se.

Selfie-civilizacija

Danas, kaže, posao fotografa mnogi ne shvaćaju dovoljno ozbiljno. “Vic mi je kad mi vele – kaj je to fotografija? Uzmeš aparat, stisneš gumb i stodvaestpetinka sekunde. E nije to to. Ja uvijek kažem – da, i plus 50 godina rada. Osim toga, čovjek mora imati i talent. Talent se ne može naučiti. Kod umjetničke i kreativne fotografije talent je ključan. Tu je onda i tehnički dio, međutim danas su aparati takvi da svatko može s njima raditi. U Americi su jednom čak i majmunu dali Polaroid u ruke da slika (smijeh).

Pitam ga što misli o današnjoj selfie-civilizaciji. “Mislim da je to prekrasna stvar jer čovjek tako sebe sprema za vječnost. Fotografija je, uz umjetnički dio, i fantastičan dokument i svjedočanstvo. Jer ono što pospremimo u sjećanje, često prilično odudara od stvarnosti. Zato su fotografije jako korisne.” Dodaje kako dobrog fotografa, uz talent, smisao i tehničko znanje, čini i dobar kontakt s ljudima s kojima radi. Tu ističe dvojicu svojih kolega – Ivana Posavca i Stanka Abadžića. Ima ih još, kaže, ali ovoga se časa sjetio upravo njih.

Kako je sve počelo

Kada je počinjao, on i jedan kolega sve su radili sami. “To su bile tamne komore, filmovi, razvijanje. Poslije sam se uključio u foto-klub u Češkoj besedi, njihov je laboratorij tada bio na Dolcu. Tamo sam puno naučio, a usput je tamo bilo i zgodnih cura pa je bilo ugodno i lijepo. Odmah se vidjelo da su moje fotografije dobre i kvalitetne. Ubrzo sam počeo fotografirati poznate ljude, a onda mi je dizajner Zoran Pavlović omogućio da uđem u razne redakcije. Tako sam došao u Polet, Pop-Express pa dalje…”

Naglašava kako nikada nije bio formalno zaposlen, uvijek je bio samostalan i neovisan. “Kada je Pavlović radio redizajn ženskog časopisa Svijet, smatrao je da je nužno da redakcija u tom novom načinu rada i dizajna, ima urednika fotografije. Preporučio me je i tako sam postao urednik fotografije u Svijetu. Prihvatio sam taj angažman iz dva razloga: prvo zato jer mi je bilo zanimljivo, a drugo jer sam, kao vanjski suradnik, shvatio da izvana ne mogu utjecati na moje fotografije kada one krenu dalje. Vidio sam da je to moguće jedino iznutra.”

I tako je polako, ali sustavno počeo na tome raditi. “I uspjelo mi je – uspio sam dobiti vizažiste, make-up artiste… Nisam radio fotografiju kakva se do tada radila – na dosta niskom nivou, na pultovima u dućanima. Počeo sam raditi s modelima, u autentičnim ambijentima – bili su to prvi pravi shootinzi, s cijelom ekipom. Imali smo tada dosta ograničene uvjete – primjerice, imao sam na raspolaganju 230 filmova za cijelu godinu, za redakciju. To je zapravo bio vic i morali smo štedjeti svaku sličicu. Danas, s digitalnom fotografijom to više nije nužno.”

Kaže kako za prošlim vremenima generalno ne žali, ali nedostaje mu ležernost koja je nekad pratila posao. 2Da, radio sam noći i noći, nadisao sam se kemikalija, međutim, bilo je ležernije utoliko što nisam morao baš sve raditi sam. Bio sam fotograf i fotografirao sam. Danas, s digitalnom fotografijom imamo puno više mogućnosti, ali moramo sve raditi sami. Rijetki su oni koji za poslove post-produkcije imaju asistente. Prije bih obavio snimanje, uzeo filmove, predao ih u laboratorij, a ja išao piti kavicu s društvom. Tako je bilo i u Vjesniku, ali i drugdje.”

Kazališna fotografija

U kazalište je došao s kolegom Markom Čolićem. “Surađivao sam s puno redakcija u Vjesniku, a on je bio urednik fotografije u tadašnjem Studiju. Tražio je nekoga tko poznaje kazalište i tko to dobro radi. Mi smo 1971. došli u Komediju kao fotografi koji snimaju u pokretu. Prva predstava koju sam snimio bila je Čovjek iz Manche. To me fasciniralo jer su na sceni bili veliki glumci i pjevači – među njima i Sanda Langerholz koja je imala fenomenalan glas i bila je vrhunska glumica. Svatko tko ju je čuo, pamti je zauvijek.”

I tako je krenulo. Nastavio je raditi u Komediji, a kruna njegovog kazališnog djelovanja bio je angažman u Hrvatskom narodnom kazalištu. “To zapravo nije samo jedno kazalište, već tri – drama, opera i balet. To je bio ozbiljan, veliki posao i stavio sam mu na raspolaganje svo svoje vrijeme i uglavnom sam samo to radio”, prisjeća se Saša. Otkriva mi da kazališna fotografija ima neke svoje zakonitosti i specifičnosti: morate znati ljude, morate znati što je u predstavi, u baletu morate znati pokrete, a u drami – ekspresije. Opet, naglašava, trebate imati i talent – morate imati osjećaj za radnju.

Tijekom karijere radio je i u Sloveniji, u Slovenskom narodnom gledališču u Ljubljani te u Mariboru. “Nakon raspada Jugoslavije, radio sam tamo još neko vrijeme i onda je posao preuzeo jedan slovenski fotograf. Godinama nakon toga, jednom sam im došao u posjetu, a oni su baš tražili fotografa. I ja ih čisto fakinski pitam – a kakve bi trebale biti fotografije? A jedna dama, koja je tada bila na nekoj važnoj poziciji u kazalištu – izvuče sve moje fotografije. To mi je bilo ogromno priznanje i puno mi je značilo jer je pokazalo da sam kao umjetnik ostavio trag u njihovoj teatarskoj baštini. I danas me znaju tražiti fotografije iz tog vremena – to su sada povijesne fotografije i imam ih samo ja”, s ponosom kaže Saša Novković.

“Moj princip rada na predstavi je da pratim sve probe, od početka. Kada idem fotografirati probu, znam što se događa u predstavi i što me čeka. Na pozornici lovim dobre kadrove, lovim različite uglove iz gledališta. Uspio sam tako jednom pasti i razbiti arkadu.”

Posao kazališnog fotografa, kaže, ne poznaje radno vrijeme. “Probe su obično trajale dugo u noć, a ja bih morao ujutro predati fotografije. Danas, s digitalnim fotkama, to se može odmah, na licu mjesta. No, u ono vrijeme, znao sam imati po nekoliko tisuća fotografija i to nisam mogao na brzinu probrati. To nije lako, fizički je naporno. Onda sam išao razvijati filmove – znao sam po probi snimiti i po 25 filmova. Nerijetko sam radio i do 5 sati ujutro, ali nikad nisam zakasnio s isporukom“, pomalo nostalgično priča mi Saša.

Mirniji život

Danas je njegov životni ritam znatno sporiji i laganiji. “Nisam ranoranilac. Ujutro dogovaram termine, planiram što ću raditi. Danas nemam onakav intenzitet posla kao nekad, ali to je i normalno. Osim toga, sada ima i jako puno novih, mladih, odličnih fotografa. Ujutro obično planiram i što ću kuhati taj dan. Znate, u Svijetu sam, s pokojnom Višnjom Ogrizović, radio priloge o kuhanju. To mi je bilo pravo veselje. Snimali smo klopu na sve strane, po svim državama bivše Jugoslavije. Tu sam naučio kuhati jer sam na takmičenjima gledao kako to rade najbolje kuharske ekipe. Naučio sam i da na snimanjima ne jedem puno, ali da kušam sve. Danas odem na Dolac, kupim namirnice i kuham.”

Kaže kako u uvjetima u kojima sada živi, samo s mirovinom ne bi mogao preživjeti. “Čekam što će biti s mirovinama sljedećih godina. Sad sam dobio povišicu od 87 kuna! Moram reći da situacija nije bajna, ne plešem baš od veselja. Mogu si priuštiti komad kolača i to je to. Prije sam znao ići po restoranima – nisam nikada išao u one skupe, već u one gdje se dobro kuha. Danas mi je to nezamislivo”, priča mi ovaj friški djed kojega je dolazak malene djevojčice Eve silno razveselio.

“Njezinim dolaskom, naš je životni prostor oplemenjen jednim novim, mladim bićem. Ona je u našu kuću unijela veselje i živost. Volim provoditi vrijeme s njom i rado je pričuvam. Naime, moja kći Ines nastavila je moj fotografski profesionalni put pa dok ona radi, ja sam zadužen za Evu!”

O kući obitelji Novković u Preradovićevoj ulici u Zagrebu već se jako puno pisalo i o njoj se manje-više sve zna. Saša kaže kako mu je i ona velika inspiracija – nadahnjuje ga njezina ljepota i atmosfera. Sretan je jer kuća u potresima nije značajnije stradala, a zadržala je i svoju statičku stabilnost.

“Dio zidova je napuknut, kao i dio zabatnog zida. Stradale su naše krasne štukature i sada smo u potrazi za nekim tko bi nam to mogao kvalitetno i dobro popraviti. Budući da smo dobili zelenu naljepnicu, nemamo pravo na pomoć.”

Na njegov je život u proteklom razdoblju utjecala i pandemija. “Smanjio se broj posjeta mojih prijatelja, neki ljudi su nas i napustili, a smanjio se i broj poslova. Sada se sve to pomalo vraća, ali zapravo nitko ne zna što nam donosi sutra”, kaže Saša Novković i dodaje kako se usprkos svim tim objektivnim okolnostima i neizvjesnosti, i dalje veseli životu.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.