U koroni nas više brinu financije nego smrt, a naglašavanje dobi preminulih – vrijeđa

“COVID-19 je opasna bolest, ali srećom, više pogađa starije osobe.” Je li vas uvrijedila ova rečenica? Ako jest, možda ste i sami starija osoba koju je ova pandemija pogodila dvostruko. Prvi put, jer je COVID-19 doista opasniji za starije, a drugi put, jer se to stalno isticalo kao olakotna okolnost.

Odgovor na pitanje kako su se starije osobe osjećale tijekom pandemije, zatvaranja i zbog odnosa društva i medija prema njima tijekom čitave ove nevolje, može se pronaći u istraživanju grupe psihologa Filozofskog fakulteta u Zagrebu “Kako smo? Život u Hrvatskoj u doba korone”. Istraživanje se bavilo psihološkim stanjem građana Hrvatske i kako su se s pandemijom COVID-19 i potresom u Zagrebu nosile osobe svih generacija i u različitim životnim ulogama.

Dr. sc. Gordana Kuterovac-Jagodić, profesorica razvojne psihologije na Odsjeku za psihologiju zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, predvodila je dio istraživanja pod nazivom “Kako ste kao umirovljenica/umirovljenik?”

“Kad smo radili istraživanje ‘Kako smo?’, mogli smo ga, zbog tadašnjih epidemioloških mjera, napraviti jedino online. Javilo nam se oko 120 umirovljenika kojima smo postavili niz pitanja o tome kakvo je njihovo iskustvo pandemije COVID-19″, kaže Kuterovac-Jagodić.

Na pitanje osjećaju li se ranjivijima nego ostale dobne skupine, odgovori su bili vrlo zanimljivi. “Dosta njih, čak 30 ili 40 posto, rekli su da se ne osjećaju ranjivijima od drugih, a neki su rekli da se osjećaju čak i otpornijima s obzirom na to koliko su dosad već stvari u životu prebrodili i što su sve prošli. Pa kad su to sve preživjeli, niti ovo im nije nešto posebno”, kaže profesorica.

Ipak, kad je u pitanju poštovanje epidemioloških mjera i izbjegavanje kontakata s mlađim članovima obitelji, tu su bili oprezniji. “Njih oko 40 posto se dosta strogo držalo svih preporuka, neki su se držali neko vrijeme, a 20 posto nije uopće pazio. Pitali smo ih i jesu li doživjeli predbacivanje okoline, ako su ipak išli van unatoč preporuci da stariji ostanu doma. Kazali su da uglavnom nisu imali loša iskustva. No zato su im predbacivali njihovi bližnji i djeca, ali zato što su se brinuli”, kaže profesorica Kuterovac-Jagodić.

I dok su poruke i odnos okoline i bližnjih prema ranjivijim starijim osobama bile uglavnom pozitivne, mediji su druga priča.

“Tijekom istraživanja postavili smo pitanje i osjećaju li se umirovljenici uvrijeđenima medijskim izvještavanjima o koroni, a njih 35-40 posto rekao je da su čuli ili pročitali nešto što ih je uvrijedilo. Smetalo im je stalno isticanje godišta i komorbiditeta preminulih, kao da se ne radi o stvarnim osobama koje su umrle. Govorilo se: ‘Umro je čovjek, ali bio je star i imao je i druge bolesti pa… eto.’ To je bilo dosta teško za podnositi, pogotovo onim osobama koje su jako osjetljive na primjedbe. Naročito ako primjedbe idu u smjeru onoga čega se oni i sami plaše: da su beskorisni, da su na teret… Trebali bi kao društvo više osvijestiti važnost starije dobi, tog iskustva, akumuliranog znanja i ekspertize koje ona nosi – kako u nekim zanimanjima, tako i one životne.”

Ne brine ih toliko smrt koliko – financije

Ispitanicima je postavljeno i pitanje što ih u čitavoj epidemiji najviše brine, a njihovi odgovori pomalo iznenađuju.

“Ispitanike je najviše brinuo financijski aspekt, primjerice da neće doći njihove mirovine ili da će biti umanjene, a drugo – zdravstveni aspekt, ali ne u smislu COVID-a, već toga što nisu mogli obavljati uobičajene posjete liječniku i pratiti svoja kronična stanja. Bojali su se da će im se zdravlje narušiti zbog toga što neće imati dovoljno brz pristup zdravstvenoj skrbi. Najmanja im je briga bila da će oni sami umrijeti, taj aspekt nije bio toliko izražen. Više da će se netko njima drag razboljeti, a da će oni biti nekakvi posrednici u prijenosu bolesti”, kaže profesorica.

Ispitivače je zanimalo i tko se za umirovljenike najbolje brinuo: država, lokalna zajednica, razne udruge ili njihovi najbliži. Očekivano, najviše odgovora je bilo da su to njihovi najbliži. No odmah nakon toga je lokalna zajednica jer je bilo dosta primjera organizirane pomoći za starije. S druge strane, država je dobila slabu ocjenu. Naime, umirovljenici i inače misle da ih država ne sluša previše.

“Pitali smo ih i koliko misle da imaju utjecaja na donošenje odluka koje se njih tiču i tu je država opet dobila dvojku. Naime, osjećaju se zanemareni i ne osjećaju da se njihov glas čuje te da se uvijek najviše priča samo i jedino o visini mirovine – što je također bitno, ali nije jedino. A sve ostale stvari koje muče starije se zanemaruju”, kaže profesorica Kuterovac-Jagodić.

Najčešći osjećaj – tjeskoba

Ispitivanje je nadalje pokazalo da je kod umirovljenika vezano uz COVID-19 najizraženija anksioznost, te podjednako depresivnost i doživljaj stresa.

“Tjeskoba je jedno od najčešćih stanja kod starijih osoba, jer nam slabe tjelesne funkcije pa se bojimo u nekim svakodnevnim situacijama. Na primjer, da nećemo stići ući u tramvaj. Mit je da su stariji ljudi samo depresivni, jer je anksioznost raširenija i razina anksioznosti je kod starijih uvijek malo povišena. Mi smo uspoređivali one koji su manje i više uznemireni zbog COVID-a te ih tako podijelili u dvije grupe. Pokazalo se da oni koji su više zabrinuti oko COVID-a, i inače više pate od anksioznosti, depresije i stresa”, kaže profesorica.

Izoliranost izazvana epidemiološkim mjerama umirovljenicima je teško pala te često dodatno naglasila njihovu usamljenost.

“U našem istraživanju nas je zanimalo i koliko je tijekom pandemije najviše prošlo dana, a da nisu nikoga vidjeli. Većina nikoga nije vidjela po tri ili četiri dana, a jedan ispitanik nam je odgovorio da nikoga nije vidio čak deset dana. To je stvarno teško i izaziva depresivna stanja”, kaže Kuterovac-Jagodić i dodaje kako su takva stanja posebno teška ako su povezana s predrasudama, autopredrasudama i predrasudama o starenju.

Dobra strana patrijarhata

“Svi imamo predrasude o starenju, pa nešto automatski pripisujemo godinama i ne pokušavamo razlučiti je li u pitanju nešto drugo. Možda netko nije depresivan zato što je star, nego mu nešto doista je i treba pomoć. Ponekad ljudi imaju i takav stav o sebi samima pa misle: ‘Ma ja sam star, nema meni pomoći’, kaže profesorica.

“Mi bi kao društvo tu mogli pomoći. Već i male stvari mogu učiniti puno: besplatne ulaznice za koncerte i događanja, posebni popusti za seniore, mogućnost da negdje odu, da se druže, da imaju parkove s nekim igrama, spravama – a sve namijenjeno i prilagođeno starijima”, kaže Kuterovac-Jagodić te dodaje da se tijekom pandemije jako povećao i problem usamljenosti.

“Razgovarala sam s kolegama iz Švedske koji kažu da je to tamo jako velik problem jer jako puno ljudi živi samo i dogodi se da netko umre, a nitko toga nije svjestan po nekoliko dana. Mislim da smo mi još uvijek kao društvo, zbog tog nekog patrijarhalnog uređenja, dosta obiteljski vezani, iako će se to sve više mijenjati i kod nas. U umirovljeničkoj domu gdje je moja majka ima puno žena koje su – same. Imaju djecu koja su negdje vani, no one su tu same. Imaju čak i kuću u koju povremenu odlaze, no nemaju nikoga. Mi još zasad nismo bili toliko mobilni i nismo selili daleko od doma, no to će se sad potencirati iseljavanjem. Imate bake i djedove koje se žale da ne mogu razgovarati sa svojim unucima jer djeca više ne znaju jezik, vide ih samo na mobitelu. A u ovoj pandemiji druženja su bila još i dodatno otežana.”

Generacije se međusobno ipak razumiju

“Zakomplicirao se život svima, a starijima pogotovo. No dosta su to stoički podnijeli. To je ta generacija. Jako su strpljivi. A u domovima su još bili dodatno ograničeni na svoje sobe pa nije bilo ni onog glavnog događaja dana, a to je odlazak na obrok. Tako da je i u kolektivnom smještaju gdje postoji taj socijalni moment, ipak postojala izolacija. Nije bilo čak ni vanjskih suradnika s vježbanjem i likovnim radionicama što je sve utjecalo na to kako se ljudi osjećaju”, kaže Kuterovac-Jagodić.

Epidemija je, kako je i pokazalo istraživanje “Kako smo?”, pogodilo sve generacije, pa čak uzrokovalo i povremene trzavice među starima i mladima. Naime, mladima se znala spočitavati pretjerana osjetljivost, dok smo ‘mi sami preživjeli mnogo strašnije događaje pa ne kukamo’. Profesorica Kuterovac-Jagodić kaže da je unatoč povremenim trzavicama, međugeneracijska solidarnost tijekom pandemije bila itekako prisutna.

“Razumljivo je da starija osoba ima širu životnu perspektivu i može uspoređivati različita razdoblja, dok je u životu mlade osobe godina jako puno. Zato je normalno da je mladima sve ovo teže palo. Iako vidim da i mnogi mladi to razumiju i paze na svoje bake i djedove. No sasvim je sigurno da su svi zakinuti – svaka razvojna dob je propustila obaviti neke svoje razvojne zadatke. Mladi će to još i nadoknaditi, dok stariji možda više nikada ne dobiju tu priliku druženja s unucima i slično. Ta vremenska perspektiva je skraćena jer si u starijoj dobi više orijentiran na to koliko ti vremena još preostaje”, kaže profesorica.

“Postoji i puno starijih ljudi koji silno podržavaju mlade i na neki način ih žale jer se sjećaju kako je njima bilo lijepo kad su bili mladi. Zato treba što više promovirati međugeneracijsku solidarnost koja se najbolje postiže kroz kontakt. Dakle – druženjem. Živi kontakt i razgovor je najbolji način za rješavanje predrasuda, i to svih – i nacionalnih i rasnih i dobnih – svih. Svatko na jedan način gleda čitavu grupu ljudi, a drugačije kad nekoga iz te grupe osobno poznaje”, kaže profesorica Kuterovac-Jagodić.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.