Prati nas

Aktivno starenje

Dubravka Bosnić

Zovu je hrvatskim dr. Houseom, ali ipak su je pustili da ode u mirovinu jer im više nije bila potrebna

Dubravka Bosnić je liječnica, specijalistica interne medicine koja se tijekom svog radnog vijeka uže specijalizirala za kliničku imunologiju. Iako je navršila 67. godinu i već je dvije godine u mirovini, ona i dalje radi u struci. I to čak intenzivnije nego prije. Medicina je posao koji voli, ona je njezin poziv, a na aktivan rad i u mirovini, motivira je isključivo želja da pomaže ljudima oboljelim od rijetkih i teških bolesti. Ovo je njezina priča.

Objavljeno

|

Dubravka Bosnić (foto: Petra Švarc)

“Znate, uskoro ću imati 68 godina. Moj život je posve običan – cijeli sam život radila na odjelu intenzivne njege, u šok sobi. Tamo sam provela 42 godine, a od toga 25 na Zavodu za kliničku imunologiju KBC-a Zagreb. Tamo se liječe rijetke i teške bolesti: sistemski lupus, vaskulitis, i slično. Većina ljudi nikada nije ni čula da te polesti postoje”, govori mi dr. Bosnić na početku razgovora.

Život posvećen pomaganju drugima

Riječ je o liječnici koja je doslovno čitav svoj život posvetila medicini. “Nikad se nisam udavala, stara cura sam, imam potpuno praznu anamnezu na tom području”, uz smijeh mi govori i dodaje kako je ona jedna od posljednjih klasičnih internista u Hrvatskoj.

Karijeru je započela u zagrebačkoj bolnici Sveti Duh, gdje je radila na dijalizi. Naučila je sve o tome kako pristupiti bolesniku, sve o postupku dijalize, kateterima, dežurstvima i službama. “Nakon dvije godine, u sklopu specijalizacije došlo je vrijeme obilazaka drugih bolnica, a baš je tada Intenzivna na Rebru tražila specijalizanta. Javila sam se, već sam imala iskustvo s dijalizom. Dobila sam posao i tamo ostala cijeli život“, priča mi Dubravka.

Oglas

Otišla u mirovinu jer “više nije bila potrebna”

S navršenih 65 godina otišla je u mirovinu. Mogla je i željela, kaže, još raditi, ali su joj u bolnici rekli da im više nije potrebna. “I tada sam, zajedno s kolegicom s odjela, otišla. Na njihovu konstataciju da ih ima dovoljno, reći ću samo da sam tijekom 2018., dok sam još radila, pregledala 4.400 pacijenata, dok je moj kolega, u istom periodu pregledao njih 2.200. Dakle, dvostruko manje. Ali to njima ništa ne znači. Ne postoje metri i parametri kvalitete i potrebe. Postoji samo forma”, s ponešto gorčine u glasu kaže dr. Bosnić.

Nakon umirovljenja, ponuda za suradnjom stigla joj je iz Bolnice za plućne bolesti u Rockefellerovoj ulici. “Oni su mi ponudili mogućnost da radim u imunološkoj ambulanti i ja sam to rado prihvatila. U bolnici imamo sve – dijagnostiku, terapijski dio, a postoji i kronikarij i palijativna skrb – 10 kreveta za pacijente koji tamo mogu časno umrijeti. To je jedna od rijetkih bolnica u Zagrebu s takvim, vrlo potrebnim odjelom”, otkriva Dubravka.

Osim u bolnici, svaki dan u tjednu radi u jednoj od šest zagrebačkih privatnih poliklinika koje su joj također ponudile suradnju. “Znate, u ove dvije pandemijske godine, pojavio se ozbiljan problem – gotovo je nestao imunološki odjel u KB Dubrava. Kolege su se raspršili po drugim bolnicama. Vinogradska se svela na 2 imunologa, u Dubrovniku također nema imunologije. Ako biste se sada naručili za imunološku ambulantu, primjerice, na Rebru, dobili biste termin 2023. godine! Tako da se ljudi češće odlučuju za privatne poliklinike gdje pregled plaćaju, ali ne čekaju dugo”, pojašnjava dr. Bosnić.

Mozak treba vježbati tako da radite ono što volite

Odlazak u mirovinu nije joj, otkriva, ništa bitno promijenio u životu. “Medicina je moj posao kojega volim, moj poziv. I kada se čovjek približi 70. godini, sigurno više ne radi zbog novaca, zbog egzistencijalnih razloga. Tako ni ja ne radim radi toga. Jednostavno volim raditi s ljudima i to mi je radost.”

Dubravka Bosnić (foto: privatni album)

“Ako nakon umirovljenja ne radite ono što volite, u roku od tri mjeseca kreće proces brisanja. Naime, naš mozak, to skladište neurotransmiterskih poruka, vrlo je labav i u njemu počinje dominirati ono što je najranije u životu stečeno, a to su poruke djetinjstva”, rekla je dr. Dubravka Bosnić. Za sebe kaže da je stalno u treningu. “Svaku večer, za laku noć, pročitam barem dvije stranice časopisa New England Journal of Medicine ili Immunology Today jer se na tom polju stalno nešto novo događa. Ako ništa drugo, aktualna je priča o COVID-u”, kaže naša sugovornica.

Suvremeni način života stvara nesigurnosti i strahove

Njezin radni dan počine rano ujutro, kada kreće na posao. Tamo radi četiri sata. Prima pacijente i svakom posvećuje 45 minuta do sat vremena. “Mogu im se posvetiti jer nema gužve. Pacijenti mi dolaze odasvud, s raznim rijetkim bolestima. Znate, kronične su bolesti specifične i tu liječnik ne može biti pretjerano uspješan jer su one mahom neizlječive. No, u mom profesionalnom životu ipak ima pomaka; od 1991. pojavljuju se pacijentice sa sistemskim lupusom koje su počele rađati zdravu djecu. Cijelu obradu, terapiju i liječenje provodimo uz potporu kolega ginekologa koji se također bave ovom bolešću”, govori Dubravka.  

Nakon pauze za ručak i kratkog odmora, poslijepodne radi na drugom radnom mjestu “Ništa mi nije naporno, volim pomagati ljudima. Neki dolaze iz potrebe, a sve više ima i onih kojima se čini da su bolesni. Nisam doista znala da ima toliko ljudi koji umišljaju da su bolesni, ili imaju strahove, projiciraju duševni poremećaj na tijelo. Toga danas ima jako puno.”

“Ne znam što je tome uzrok. Mislim da je riječ o više razloga: COVID, potres, nesigurni poslovi, strah. Suvremeni način života donosi puno nesigurnosti koje izazivaju i somatske tegobe. Takvim pacijentima pristupam s argumentima – poštujem njihove tegobe, ali im nastojim i objasniti stvarno stanje stvari.”

Hrvatski dr. House?

Iako zna da je kolege interno nazivaju hrvatskim dr. Houseom, to baš i ne doživljava kao kompliment.

“Dr. House je sjajan, ali on je ipak ovisnik, a na to ga tjera bol. Njegova je bol posttraumatska i on je, usprkos svom znanju i iskustvu koje posjeduje, ne može riješiti, osim opijatima. Ja pak nisam ovisnica. No, i njega i mene vodi znatiželja. Ali i tu ne valja pretjerivati. U medicini postoje algoritmi i pravila igre, a on to ne poštuje. Bolesti kojima on zaokuplja našu pažnju su također bolesti iz grupe koje se rješavaju na kliničkoj imunologiji, to su nejasna febrilna stanja. Mislim da tu svaka sličnost prestaje”, kaže dr. Bosnić.

“Kad radiš ovaj posao, trebaš moći razmišljati statistički. Ako naučiš prepoznati i postaviti petnaestak dijagnoza, nećeš puno pogriješiti i pokrit ćeš 95% populacije. A ono što je u rubnim predjelima, pisano sitnim slovima – to su te rijetke bolesti. Terapija ima malo, a dijagnoza puno. Ne treba ništa mistificirati, ali mene uvijek zanima ono nešto malo dublje. Uvijek pacijentu pristupam holistički i povezujem sve dostupne podatke”, otkriva nam Dubravka Bosnić svoj način rada.

Hobiji kao odmak od ozbiljnosti života

Budući da je čitav život okružena teško bolesnim ljudima, morala je, kaže, pronaći i neki otklon od tih, često teških i mučnih situacija. “To su za mene moji prijatelji, iz gimnazije i s fakulteta s kojima sam još prije petnaestak godina počela odlaziti na Otvoreno učilište gdje smo učili o povijesti umjetnosti. Predavala nam je profesorica Jadranka Damjanov i jako smo puno toga naučili. A onda smo svo to gradivo i novo znanje odlučili potvrđivati na našim putovanjima”, ponosno priča Dubravka.

Putovali su po Rumunjskoj i Moldaviji, prošli su Transilvaniju, ali i Francusku, Španjolsku, Italiju i Tursku. Učili su i o glazbi i književnosti. “Bili smo doista posvuda i sve smo gledali kroz ljepotu jer nas je naša profesorica naučila da uvijek preživi samo ljepota. Sada smo zbog korone malo stali i usporili, ali do pandemije smo stalno i puno putovali i istraživali”, priča nam Dubravka.

Dubravka Bosnić (foto: privatni album)

Dodaje kako ima još jednu veliku strast – planinarenje. Dugogodišnja je članica Planinarskog društva Vihor s kojim odlazi na bliže i dalje izlete i hodanja. Usput se, kaže, svašta nauči i vidi.

Sve spoznaje iz knjiga i s putovanja, ova zanimljiva i aktivna žena koristi i u svojoj medicinskoj struci. Uključuje ih za svoja silno zanimljiva izlaganja na stručnim kongresima. Tako je primjerice za potrebe jednog od kongresa, krenula iščitavati medicinske probleme i dijagnoze iz umjetničkih djela.

“To mi je omiljena zanimacija. Tako vidimo da je slavni Carpaccio naslikao čovjeka s cirozom jetre. To zaključujemo po velikom, ljubičastom i nabreklom nosu. Zatim, Velasquez je slikao male, patuljaste ljude koji nisu imali razvijene nadlaktice i podlaktice. Parmigianino je pak naslikao Madonnu sa strumom…” mogla bi dr. Bosnić tako unedogled.

Sreća je u malim stvarima i u druženju s ljudima

Na pitanje što je za nju sreća, odgovara da je to osjećaj kada se ujutro probudi, otvori oči i vidi nebo. Kada može ustati i hodati, kada može mirisati i doživjeti prostor i prirodu oko sebe. “S mojim sam planinarima prije dvadeset godina bila na Himalaji, u Anapurni i tamo sam vidjela ljude koji se silno raduju, a nemaju ništa. Sreću ne možeš kupiti, jednostavno je imaš u sebi, gradiš je i osvještavaš, a onda i reduciraš. S vremenom se svedeš na suštinu”, zaključuje dr. Bosnić.

Dodaje kako je čovjek biće stvoreno da živi u grupi. “Mora biti socijalan i onda mu grupa pruža potporu. To ja provodim u praksi u svom planinarskom društvu – družimo se, gibamo u prirodi, uvijek nešto novo naučimo, na zraku smo i u interakciji s ljudima najrazličitijih zanimanja. Teško da mogu poželjeti više od toga!”

Za kraj razgovora, pitam je postoje li mladi liječnici kojima prenosi svoje znanje.

“Znate, veliki skladatelj Igor Stravinsky je, kada su ga pitali za koga sklada, rekao da sklada za sebe, a ako se netko želi poslužiti s te trpeze, može to učiniti. Tako i ja mislim. Ali veseli me da postoji nekoliko sjajnih mladih ljudi koji me slijede i prate. Jer znate, naš posao je zanat, a ne znanost. Što više radiš, to više znaš. Tako sam i ja učila od mog pokojnog kolege Dragutina Ivanovića. Kao čimpanza koja kopira”, zaključila je dr. Dubravka Bosnić.  

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.
Oglas
.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.