Prati nas

Aktivno starenje

Nonna Čičinina u Split je 1993. stigla iz Rusije i na vrhovima prstiju dočekala mirovinu

Plešući kroz život, ova iznimna balerina doplesala je i do umirovljenja. Od splitske publike se oprostila Orašarom u prosincu 2021. godine. Mirovinu planira provesti zdravo i aktivno – putujući i uživajući u druženjima s unukom Bornom.

Objavljeno

|

Nonna Čičinina, oproštaj od publike, Orašar 2021. godine (foto: HNK Split)

Malo je onih koji se mogu pohvaliti da im je čitav život bio ples, no u slučaju splitske balerine Nonne Čičinine to uopće nije metafora. Gospođa Nonna (64) doista je čitav život provela plešući. Štoviše, ona je jedna od rijetkih balerina koja je do samoga odlaska u mirovinu plesala na vrhovima prstiju, odnosno u špicama.

Poznato je da baletne karijere ne traju dugo i mnoge se balerine umirove već na pragu četrdesetih. Ali ne i Nonna. Ona je već bila postala i baka, a još uvijek je na špicama oduševljavala publiku splitskom HNK-u. U razgovoru za MojeVrijeme.hr, opisala je kako je odabrala balet za svoj životni poziv, ali i kako je dospjela u Split te kako joj je pošlo za rukom imati tako dugu i uspješnu karijeru.


“Kad sam bila dijete, tijekom ljetnog kampa su dolazili iz baletne škole pronaći talentiranu djecu. Tamo su i mene našli i odabrali. Imala sam deset godina”, započinje Nonna svoju priču.

Počeci u ruskoj baletnoj školi

“Pitali su moju mamu hoće li me dati u baletnu školu i ona je pristala. Sistem je bio takav da bih ja išla u internat u grad udaljen oko 700-800 km od mog doma i mama se u početku nećkala. No na kraju je pristala jer je mislila da bi mi, kad odrastem, bilo žao što me nije pustila. Tad sam imala 10 godina. Ta škola traje 8 godina, dakle do moje 18 bih bila sam tamo. Mama je rekla da je svaki čas čekala da ću je nazvati i reći joj da me uzme nazad, ali ja je nisam nazvala. I čekala je i čekala – i nije dočekala. Poslije je shvatila što meni znači balet”, govori nam Nonna.

Iako je bilo teških trenutaka, kaže kad vidiš drugu djecu i uđeš u taj baletni svijet, to ti postane normalno. Uostalom, san je svake djevojčice da bude balerina, a Nonni je to doista kasnije postala profesija. Odabir u baletnu školu vrlo je rigorozan i vrši se kad su djeca još mala.

“Biraju djecu oko desete godine s ciljem da baš od tebe naprave profesionalnu balerinu. Djeca prolaze tri kruga: prvo odaberu njih 1000, pa u drugom krugu 500 i na kraju nas je ostalo 12 djevojčica i osam dječaka. I svejedno su se svi hvatali za glavu kako smo velik razred i kako će tako veliku grupu učiti”, kaže Nonna o svojim baletnim počecima.

No nakon brojnih svjetskih pozornica, zajedno s mužem skrasila se u Splitu. “Prvo je došao moj muž. On je također plesač, sada je u penziji. On je došao krajem ’92, a ja sam došla početkom ’93. Taman je bio rat i puno plesača koji su ovdje plesali, a bili su iz drugih zemalja, otišli su zbog straha. Kazalište je tražilo plesače. Iz kazališta su prvo nazvali Igora (muža, op.a.) i on je pristao i došao u Split. A kad je sve vidio i upoznao, rekao je da ima i ženu balerinu. Tada smo imali i malo dijete i rekao je da bi on došao sa svojom familijom. I tako sam ja dospjela u kazalište u Splitu.”

Prije toga za Split gotovo da i nisu čuli, no neki su im prijatelji rekli da je ovdje jako lijepo, da su tu palme i more i Split im se ubrzo zavukao pod kožu.

Tipičan dan jedne balerine

Radni dan jedne balerine počinje jutarnjim vježbama, objašnjava. “Jutarnji class je od 10 ujutro do 2, i onda još imamo večernje probe ili predstavu. Ako imam večernje probe, a to obično budu solističke probe, one traju od 6 do 9 navečer. A predstava je od 7 do 10, otprilike. I dok se presvučeš, istuširaš, dođeš kući tek oko pola noći. Tako je svaki dan osim nedjelje. Mi nemam dva dana vikenda, nego samo jedan”, kaže Nonna.

Nonna Čičinina, Fantastična simfonija, 1995. godine (foto: HNK Split)

Na pitanje što joj je u baletu najdraže, spremno odgovara da su to predstave. “Probe prije predstave su naporne pa je najljepše na kraju izaći na pozornicu. Pogotovo ako ti sve uspije, to je onda sjajno. I kada se završi – taj trenutak – to je najljepše. No kada je sve gotovo, bude ti žao što je već završilo. Osjećaš da je prošao jedan dio tvog života koji se više neće vratiti”, kaže Nonna i dodaje kako su joj uvijek najteže bile one jutarnje probe i vježbe.

“Najteži dio, po meni, je početak radnog dana i taj jutarnji class. Počinje se u 10, kad si još umoran, uvijek te nešto boli. Kod nas se kaže: ako si se ujutro probudio i ništa te ne boli, znači da ne postojiš. Ako bole leđa, noge, stopala… bude teško dok se ne zagriješ i dok ne uđeš u ritam”, kaže Nonna.

Prije predstave znala ju je mučiti trema, no i to je, kaže, posve normalno. “O da, uvijek sam imala tremu! Baš prije izlaska na pozornicu čekaš i misliš o tome. Kad sam bila mlada i plesala svoje prve glavne role, znala bih stajati iza pozornice i čekati svoj red. A tamo su bile i druge balerine iz ansambla. I čujem ih kako se nešto smiju i razgovaraju, a ja si mislim: Zašto je to baš mene zapalo da ja tu moram strepiti kako će sve završiti, a njima je sve to tako lagano i mirno. Trema uvijek postoji. Ne znam kako drugi, ali ja sam uvijek imala trenu. No to je samo trenutak prije izlaska, ali čim na pozornici napraviš prvi korak, sve prestane”, kaže Nonna.

Koja joj je uloga bila najdraža, ne može reći jer uvijek joj se činilo da joj je najljepša i najdraža baš ona koju upravo radi. “Svaka predstava kad ju radiš, najljepša je i najbolja. Onu koju upravo radiš, najbliža ti je srcu. No mogu možda izdvojiti Gisele koju sam pripremala 1996. godine. Evo, to mije draga uloga. Voljela sam plesati i voljela sam sve svoje uloge i u tome je bio sav moj život.”

Tajna duge karijere

No baletne karijere obično su vrlo kratke, a Nonina je trajala punih 50 godina. U čemu je tajna? “Ne znam. Mislim da se radi o tjelesnim predispozicijama. I sad u zadnje vrijeme kad sam dolazila na probe, pričali smo između sebe, pa mnogi kažu da imaju već i neka kronična stanja i bolove. Nekoga bole kukovi, nekoga leđa, dosta i kralježnica stradava. No ja sam, začudo, prošla bez nekih ozbiljnih problema. Mislim da je to jednostavno stvar prirode.”

“Imam dosta mekane ligamente i tetive, zato su me i uzeli u balet. No moram biti zahvalna i svom splitskom kazalištu u kojem sam u početku plesala glavne uloge, a kasnije prešla na neke malo lakše. Kazalište mi je omogućilo da imam ovako dugu karijeru, iako su mi mogli, kad sam prestala plesati glavne uloge, reći hvala i doviđenja. Na tome sam im jako zahvalna”, objašnjava naša sugovornica.

Posebno je rijedak slučaj da neka balerina baš do samo kraja pleše na špicama. “Da. Kad mi se rodio unuk, a ja sam još bila na špicala i plesala solo uloge. Tad sam imala 58 ili 59 godina. To nije baš čest slučaj, ali meni to nije bilo teško. Nisam se silila ili išla protiv svoje prirode. Sve je to išlo glatko. No kad je došla korona, jednu godinu nismo imali predstave, a nakon toga više nisam bila na špicama”, prisjeća se Nonna.

Nonna Čičinina, Best of Veseljko Sulić, 2005. godine. (foto: HNK Split)

I njezin suprug Igor je plesač, a na pitanje kako je to plesati sa suprugom, odgovor nije baš jednostavan. “Mislim da je ipak lakše jer kad s njim izađem na pozornicu, znam da sam sigurna. Ako budem negdje nešto falila ili padala, on će mi uvijek pomoći i neće me ispustiti. Učinit će sve da ja budem najbolja. To je tako na predstavama.”

“Ali na probama smo se znali jako svađati. I naš je repetitor rekao ‘Ne daj bože na probe dolaziti sa suprugom!’ Jer tijekom vježbi i proba se svađamo. Nekim drugim plesačicama on ne može ništa reći iz pristojnosti, ali svojoj ženi može svašta izgovoriti. Da – puno smo se svađali. Ali to je samo tokom probe, ali čim probe završe i krenemo kući – kao da se ništa nije dogodilo. Sve smo to ostavljali iza vrata kazališta”, opisuje temperamente probe.

Ona i muž Igor imaju kćer Kristinu i ponosni su baka i djed malenoga Borne. “Taman je napunio 4 godine. Naša kći ne pleše, već radi u jednom hotelu kao šefica prodaje. Otišla je drugim putem, iako je kao mala pohađala satove baleta”, kaže Nonna.

Vrijeme za odmor i putovanja

Nakon bogate karijere, sada je za Nonnu i Igora napokon došlo vrijeme da se odmore i posvete sebi. No još se privikavaju na to da su u mirovini.

“Sada je sve skroz drugačije. No ja još zapravo i nisam shvatila da sam u mirovini. Dok smo zbog korone bili u karanteni, isprobala sam što to znači biti cijeli dan u kući i ne ići na posao i biti slobodna. Sada imam osjećaj da se to samo produžilo i još nisam svjesna svega. Još uvijek sanjam predstave. Evo baš sam noćas sanjala da sam na probi. Skoro svaki dan sanjam. Pa to mi je cijeli život – od svoje desete godine sam u baletu od jutra do navečer. Tako da je odlazak u mirovinu velika prekretnica u životu. Ali nije to baš jako teška prekretnica”, kaže Nonna koja sada napokon ima vremena posvetiti se i putovanjima.

“Da. Dosta putujemo. Već su me pitali hoću li sad možda držati vježbe. Ali ne vjerujem. U kazalištu su sve pozicije popunjene, plesača ima. Prije sam radila kao repetitor i držala vježbe, no sada mislim da ću ostaviti mjesto drugima. Tako da ništa ne planiram. Zapravo, planiram se odmarati i putovati s mužem. Sada idemo u Beč, a kasnije i u Španjolsku. Zabavljat ćemo se. Došlo je vrijeme i za to!”

Ipak, u rodnu Rusiju i ne idu tako često. “Ne, ne idemo često. Moja i Igorova majka dolaze tu. Češće oni dolaze k nama, nego što mi idemo gore. Tu je more i sunce, za odmor je idealno. Dok nam je kći Kristina bila mala, stalno smo imali neke obaveze, tu je škola i sve ostalo, pa nismo često biti u Rusiji”, dodaje.

Nonna Čičinina, Giselle 1995. godine.

Iako je čitav život navikla na zahtjevne svakodnevne vježbe, sada kad je u mirovini usporila je tempo, a ponekad se mora i prisiljavati da se pokrene. “Malo vježbam kod kuće one svoje baletne vježbe. Kod kuće imamo dosta mjesta, srećom. Ali nikako nije dobro stati. Obavezno je nakon mirovine kretati se. To je važno zbog zdravlja. Sad bih se voljela upisati na neku jogu ili neku sličnu aktivnost. To je važno i zbog druženja” kaže Nonna. Što se pak prehrane tiče, kaže da je tu uvijek bila sretna jer je mogla jesti što je htjela, a da se to ne odrazi na liniji.

“Nemam poseban režim prehrane. No zahvalna sam svojem organizmu jer čak ni na odmoru nisam dobivala puno kilograma. Nama plesačima su i grami jako bitni. Na primjer, kad dobiješ 40-50 deka, to već osjećaš na sebi. Na prehranu ne pazim, ali ja i inače volim dosta povrća i voća, hranim se što zdravije, pokušavam jesti što manje bijelog kruha i slastica. Ali ništa posebno”, opisuje svoj prehrambeni režim ova iznimna balerina.

Sada kada je u mirovini, ima i više vremena družiti se s unukom Bornom i pričati mu brojne anegdote iz svog baletnog života. Posebno, kaže, pamti jednu anegdotu sa suprugom.

“Pamtim kad sam s mužem plesala neki teški duet. Koreografija je bila takva da me on podigao u zrak i vrtio. I nikako da završi. A ja mu odozgora kažem da me spusti, da ne mogu više. A on kaže: ‘Ne mogu te spustiti, sve mi se pobrkalo, ne znam gdje mi je publika, a gdje pozadina!’ I vrti me, vrti, a meni već mučno. Onda je napokon našao gdje mu je publika. Evo, takvih je anegdota bilo”, prisjeća se Nonna uz smijeh.

‘Balet je moj život’

Što se plesa tiče, najviše voli klasiku jer joj je ona razumljivija: “Ja sam odrasla na klasici, ali plesala sam i moderni balet tako da volim i suvremeni ples. U njemu baš možeš uživati jer nema toliko pravila i važniji je osjećaj. Pratiš svoje tijelo i plešeš onako kako se osjećaš. A u klasici je obrnuto – moraš svoje tijelo prilagoditi pravilima koja su stvarno stroga. No ipak više volim klasiku.”

Mladim plesačicama koje također sanjaju dugu karijeru poput njezine, Nonna poručuje da budu vrijedne i uključe glavu.

“Jako su važne dobre osnove i dobro školovanje, baš baletno obrazovanje. Kad dobro nauče i prođu sve stadije baletnog obrazovanja, poslije im je lakše plesati. A za kasnije, neka uključe glavu. Iako kažu da je balerinama sva pamet u nogama, to nije istina. Naime, balerina koja misli svojom glavom bolje pleše, dulje traje i prođe bez ozljeda”, kaže Nonna i dodaje kako je druge karijere i poslovi nikada nisu zanimali.

“Više puta sam samu sebe pitala što bih radila da nije bilo baleta i nikad nisam pronašla odgovor. Nisam se zaustavila ni na jednoj drugoj profesiji. Možda je to zato što su nas u balet uzimali jako rano, već s deset godina. Tada još nemaš neku ideju što bi želio raditi. Dobro, kad smo bili jako mali, htjeli smo biti učitelji, doktori ili tako nešto. Ali sve je to bilo prolazno. No od desete godine sam u baletu i nisam se nikad mogla zamisliti nigdje drugdje. Balet je moj život”, zaključuje Nonna Čičinina.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP