Aktivno starenje
Ima 81 godinu i nema mu ravnog: ‘Dobra forma i zdravlje ne padaju s neba’
Uoči intervjua s umirovljenikom Božidarom Bogojevićem (81) zavirila sam na njegov Facebook profil i u prvi mah pomislila da je riječ o objavama starim barem koje desetljeće. No, ubrzo sam se uvjerila da njegove fotografije ne mogu biti novije: ovaj gospodin je prije dva tjedna na dvoranskom prvenstvu Hrvatske u atletici za veterane osvojio zlato u troskoku, bacanju kugle i utrci na 60 metara. Samo tjedan prije, na Balkanskom prvenstvu u Sloveniji osvojio je zlato u bacanju diska i broncu u bacanju kugle! U razgovoru za Moje vrijeme otkriva da njegovi sportski počeci sežu u djetinjstvo u Mostaru, provlače se kroz kineziološki studij u Zagrebu i radni vijek u Švicarskoj, a danas je nevjerojatno aktivan umirovljenik s adresom u Rijeci.
Kad upoznate gospodina Božidara Bogojevića, odmah primijetite njegov dinamičan temperament, brzinu u hodu, potom i britkost na jeziku. Zakoračiti u deveto desetljeće života u izvrsnoj psihofizičkoj formi danas se čini privilegijom, ali tu privilegiju, reći će naš 81-godišnji sugovornik, treba i zaslužiti. Prije svega – odgovornim življenjem.
“Više je faktora zaslužnih za čovjekovu vitalnost do duboke starosti. To su svakako podrška i razumijevanje drage osobe. U mom životu to je moja supruga Zdenka. Nadalje, nužno je izbjegavanje nikotina, alkohola, drogu da i ne spominjem. Jesti valja umjereno, naša domaća jela. Svakako nikada ne smijemo zanemariti gibanje, pa makar se kretali i minimalno”, govori gospodin Bogojević i nastavlja: “Moram napomenuti da mi uz sport veliku radost i pokretačku snagu daje i boravak u Gorskom Kotaru, u maloj kućici koju smo tijekom života i rada u Švicarskoj supruga i ja polako gradili. Iz razonode, a ne iz potrebe, ondje sadimo voćke i obrađujemo malu parcelu zasađenu povrtnim kulturama, baš kakve su u tom kraju sadili i naši starosjedioci. Uz veselje koje nam pruža svaki plod i svaki cvijet koji ovdje procvate, i sam boravak na svježem zraku vidimo kao važan doprinos zdravlju”, rekao je naš sugovornik i naglasio da su ljubav prema bliskim osobama, tjelovježba i čist zrak – besplatni, i zato nemamo izgovora za lijenost.
Otkako je u mirovini sa suprugom doselio u Rijeku, svaki dan ozbiljno trenira. “Sa zadovoljstvom dane provodim na stadionu Kantrida, u sportskim dvoranama ili nekom drugom prostoru koji pruža mogućnost treniranja. Okrenuo sam se atletici”, govori nam ovaj veteran koji u bacanju kugle, troskoku i utrci na 60 metara drži naslov državnog prvaka, a izvrstan je i u bacanju diska. “Koliko medalja imam? Toliko, da im ne znam broja”, kaže nam.
Prvi sportski koraci u rodnom Mostaru
Ljubav prema sportu kod njega se, kaže, javila još u mladenačkim danima u rodnom Mostaru. Na svijet je, napominje, došao uoči početka rata ’41, a teške godine koje su uslijedile uz tri je starija brata preživio samo zahvaljujući brižnoj, snalažljivoj i požrtvovnoj majci. No, kad su došli školski dani, pamti ih samo po dobrom.
“Još kao dječak volio sam plivati u hladnoj Neretvi, skakati sa stijena u njene brzace i prihvaćati izazove svojih vršnjaka u natjecanju iz izvedbe što ljepšeg skoka u rijeku. Kako sam rastao, tako su i skokovi bili sa sve viših i strmijih stijena. Kad sam savladao i najviše skokove, pojavili su se i drugi sportski izazovi, ponajprije gimnastika. Iako je gimnastika iznimno zahtjevna, ja sam satima, danima i godinama vježbao u tadašnjoj dvorani Partizan – na vratilu, konju, karikama, parteru i razboju. Iz tog razdoblja ostao sam zabilježen u monografiji Mostara kao vrlo uspješan sportaš, na čemu se zahvaljujem gradu Mostaru”, s punim se pravom pohvalio naš sugovornik.
U Mostaru je završio srednju školu, a potom služio vojni rok najprije u Puli, pa u Splitu. “U Splitu su vrlo brzo uvidjeli moje sportske sposobnosti, pa sam dobio važan zadatak – uvježbavao sam, naime, vojnike za slet u Beogradu. Vježbe i usklađivanje pokreta sa stotinama drugih vojnika bio je pravi izazov, a ja sam to radio s pravim ushitom”, priča nam. S vojnicima su tada, napominje, vježbale i djevojke, što je mladićima bilo posebno zanimljivo. “Mogli smo im se diviti, ali i ne približavati. Osim toga, ove djevojke nisu nosile svilene mašnice u kosi kao moje školske prijateljice s Neretve, nego su imale nešto kao bejzbol palice kojima su vježbale i eventualno se od nas branile”, govori u šali.
Stoj na glavi na dimnjaku studentskog doma u Zagrebu
Odmah nakon vojske upisao je Kineziološki fakultet u Ljubljani, no kako je godinu dana kasnije i Zagreb dobio ovaj studij, prebacio se u hrvatsku metropolu. “Zbog tog mog nemirnog duha, učenje teorije malo je škripilo, ali su zato praktična polaganja ispita išla glatko, sve do jednostavnog bacanja kugle. Bacio sam je milijun puta i svaki put sam od profesora čuo prigovor da nije zadovoljan s mojom pozicijom muskulature. Kada sam je konačno savladao i položio, od radosti sam se popeo na krov studentskog doma i na dimnjaku napravio stoj na glavi”, ispričao nam je i opet nas nasmijao: “Kuglu za svoje godine bacam doista daleko, ali to radim iz ljutnje odnosno neugodnosti koje mi je činila u mladosti.”
U Švicarsku je otišao kao mladić – zaraditi za svadbu
U Zagrebu je gospodin Božidar upoznao svoju buduću suprugu Zdenku. “Tada je započelo ozbiljnije i odgovornije razdoblje mog života. Namjeravao sam moju Goranku vjenčati pa sam već kao apsolvent potražio posao u Švicarskoj i čim sam zaradio prve novce organizirali smo svadbu. Bila je 1973. godina kada sam postao ‘Goranska nevjesta’. Tada smo u Švicarsku krenuli u dvoje, zaposlili se, nadograđivali znanje. Tri godine kasnije u naš je dom došla najveća radost, kćerkica. No, srce nas je stalno vuklo u domovinu pa smo se nakon sedam godina vratili u Hrvatsku, a ja se zaposlio na školi u Čabru kao profesor tjelesnog odgoja i kineziologije”, ispričao nam je i napomenuo da njegov povratak u domovinu nije imao niti sretan početak, niti kraj.
“Zbog moje direktne i otvorene komunikacije u čabarskom kraju nisam bio poželjan, bilo je to okruženje koje se klonilo osoba kao što sam bio ja. Izgubio sam posao i dragocjenih osam godina švicarskog radnog staža. Bio sam prisiljen s obitelji se ponovno vratiti u Švicarsku, gradić Winterthur gdje smo proveli radni vijek. Ističem izgubljene godine rada jer one u discipliniranoj i organiziranoj državi kao što je Švicarska diktiraju visinu mirovine. Pa kad me već pitate za visinu mirovine, nedovoljne godine uplaćivanja radnog staža rezultirali su time da moja mirovina nije puno viša od mirovina koje su u Hrvatskoj stekli ljudi iz moje profesije. Pa ipak, danas sam sretan što na svakom koraku ovdje sretnem nekadašnje đake. Mnoge od njih više i ne prepoznam, ali me svi srdačno pozdravljaju pa porazgovaramo o danima kad su bili moji učenici na satovima tjelesnog odgoja”, iskreno je ispričao 81-godišnji profesor.
U Švicarskoj je, otkriva nam, radio u struci, ali je uz posao daljnjim školovanjem i raznim tečajevima neprekidno usavršavao sportske vještine i znanje. “Nabrojiti ću samo tri, koji su mi dragi i za mene imaju poseban značaj – to je doškolovanje iz područja kineziologije kod osnivačice tehnike Morbus-Behterew, zatim diploma fitness trenera na akademiji BDS u Winterthuru, te diploma aqua-fit trenera u Bad Ragazu”, otkrio nam je.
Pripreme za utrku Trsatskim stubama
Ni u devetom desetljeću života nikad mu se ne dogodi da mu ponestane sportskih ciljeva. “Trenutno se pripremam za jedan meni iznimno drag izazov, a to je utrka Trsatskim stubama. Pretrčati valja 539 stuba, a ja sam već nekoliko godina najstariji sudionik ove utrke. Natjecanje se planira za početak lipnja”, doznajemo.
A kad ne trenira ili nije na vikendici, sa suprugom uživa u šetnjama opatijskom rivijerom, ponekad skoknu na kakav sunčani izlet u susjednu Italiju, ili posjećuju kćer i zeta. “Kći nam živi i radi u Njemačkoj, sretno je udana, ali odgojena da Hrvatsku nosi u srcu. Volimo otići kod nje i dane provoditi u kvalitetnom druženju”, kaže nam gospodin Bogojević.
Za kraj nam je povjerio da mu je ostala još samo jedna velika, neostvarena želja – sa suprugom ruku pod ruku prošetati Kineskim zidom, da barem malčice zavire u tamošnju kulturu. “Čuda se događaju, pa vjerujem da ćemo nas dvoje u skorijoj budućnosti napokon otputovati i u daleku Aziju”, rekao je naš sugovornik, a mi mu na odlasku poželjeli sretan put i naravno, još mnogo sportskih medalja!
