Prati nas

Aktivno starenje

U punoj snazi

Gospođa Jasmin Aleraj (72) još uvijek radi, ali i skija i penje se po stijenama

Sa 65 godina života i 42 godine staža, gospođa Jasmin Aleraj (72) iz Zagreba otišla je u mirovinu. Nije joj, međutim, padalo na pamet mirovati – kao arhitektica koja vodi vlastitu tvrtku, nastavila je raditi na pola radnog vremena. Kako kaže, njezin život je od tada skrojen po njezinoj mjeri – vikendom skija i planinari, a tijekom tjedna radi do 13 sati, potom kod kuće skuha i ostaje joj još dovoljno vremena za aktivnosti koje ju zanimaju i vesele. Radit će, kaže, dok god bude mogla jer ju posao u radnom kolektivu čini ispunjenom, druželjubivom, tjera ju da razmišlja, dotjera se i svaki dan izađe iz stana.

Objavljeno

|

Jasmin Aleraj (foto: Gordana Arh)

Na dan našeg intervjua gospođa Jasmin Aleraj već je rano ujutro bila na plivanju na Sveticama te odradila posao u projektnom birou Entasis, s kojim kao ovlaštena arhitektica usko surađuje još otkako je prije gotovo 20 godina otvorila tvrtku APZ-AA. 

Iako vozi, na intervju je došla javnim prijevozom, napominjući koliko je tramvaj po središtu grada praktičniji od automobila. “Ma blaženi tramvaji, nema nerviranja na semaforima, nema traženja parkinga. A ja svaki dan radim brojne kratke relacije pa sam začas na plivanju, s bazena na poslu, s posla na tržnici na Dolcu i potom imam koju stanicu od Trga do kuće, budući da živim u centru. I gledam da sve obavim u vrijeme kad nisu najveće gužve”, rekla nam je ova aktivna umirovljenica na početku susreta. 

I otac je bio uspješan arhitekt 

Raspričala se potom o poslu – da želi biti arhitektica spoznala je vrlo rano u mladosti, odrastajući uz uspješnog oca, nagrađivanog arhitekta Ive Geršića koji je projektirao uglavnom zdravstvene i školske ustanove po Zagrebu. “Tata nije bio oduševljen kad sam rekla da ću nakon 5. gimnazije upisati studij Arhitekture. Znao je da ovo nije lagan posao, da ima tu puno grijanja stolice, promišljanja, crtanja, tu su i troškovnici, izlasci na gradilišta… I puno prekovremenih sati. Česta su ta razdoblja kad stisnu rokovi, što zna biti iznimno stresno i tada se radi i subotom i nedjeljom. No, bila sam svojeglava – i nisam požalila svoju odluku oko izbora studija”, rekla je gospođa Jasmin. 

Oglas

Nakon diplome zaposlila se u Arhitektonskom projektnom zavodu gdje je radila dvadesetak godina, a kad se devedesetih otvorila mogućnost, osnovala je vlastitu tvrtku. Tada je uvidjela da najprije mora na tečaj na kojem će naučiti AutoCAD – program koji je morala usavršiti da bi mogla samostalno krenuti u veće poslove. “Srećom, brzo sam učila i malo po malo poslovi su se otvarali. Naradila sam se, baš kako je tata govorio… ali nisam požalila što sam izabrala ovaj put. Sada, otkako sam u mirovini, radim po smanjenoj satnici, na Ugovor o radu umirovljenika. No, ako imam rokove, radim duže – kad se nešto obeća, to se mora poštovati. Općenito mi je u životu važno održati riječ”, naglasila je. 

Druga velika ljubav – skijanje, alpinizam i planinarenje 

Gospođa Jasmin bila je mlada djevojka kad se s prijateljicom došla upisati u Planinarsko društvo Sveučilišta “Velebit” – ta je odluka za nju bila sudbonosna. “Nas dvije smo se tamo upisivale, a u zajedničkim je prostorijama sekcija alpinista baš imala sastanak. Zapazila sam među alpinistima jednog poznanika pa smo se pozdravili i malo porazgovarali, a zatim sam se upoznala sa ostalima u društvu. S njima sam poslije išla na Novu godinu na Risnjak, još se sjećam kako smo gazili duboki snijeg sve do vrha… Potom sam na proljeće upisala alpinističku školu na kojoj je Borislav Aleraj – Akac bio instruktor  i eto, zbližili se Borislav i ja – ostalo je, kako se ono kaže, povijest. Od tada sam uz njega i ja vrlo aktivna u alpinizmu i planinarenju”, ispričala nam je gospođa Jasmin.

Jasmin Aleraj (foto: privatni album)

Inače, gospodin Borislav Aleraj (75) je ugledni hrvatski liječnik, epidemiolog, ali i jedan od najboljih hrvatskih alpinista u drugoj polovini 20. stoljeća. Uz sve to, najviše se posvetio radu u GSS-u (Gorskoj službi spašavanja) koju je vodio dugi niz godina i još je uvijek vrlo angažiran. Radi kao alpinistički instruktor, ali im vodi i brojne statistike. 

“Akac i danas, sa svojih 75 godina, svakodnevno sate i sate provodi na računalu – ili priprema predavanja ili radi godišnje statistike, primjerice, koliko je puta GSS u kriznim situacijama izašao na teren i slično”, kaže ponosna supruga i dodaje da je uz svog dragog zavoljela i skijanje. “Naučio je skijati najprije mene, a kasnije i našu djecu, Dunju i Petra. Svake smo godine skijali, zimus osobito jer je on podučavao mlađe alpiniste na Sljemenu, Platku i u Begovom Razdolju. U ožujku smo i vrlo povoljno, otišli i na skijanje u Francusku. Dok god će nas zdravlje služiti, skijat ćemo. Jedina je razlika u odnosu na nekad, smijemo se sa svojim prijateljima, ta što u mlađim danima ipak nismo sa sobom nosili toliko gelova i krema kojima mažemo koljena i druge zglobove… tako je to kad stisnu godine”, rekla je kroz smijeh. 

Svoja planinarenja, penjanja i kampiranja, kaže nam nadalje, ne planiraju uvijek unaprijed, osim jednog. “Već dvadesetak godina jednom godišnje, ljeti, s društvom boravimo na Sjevernom Velebitu. To je gušt koji se ne propušta. To je vrijeme kad živimo s prirodom – planinarimo i uživamo. Ma najbolji odmor”, govori nam. Uz supruga se, osim po hrvatskim planinama, penjala i na Triglav, Mont Blanc, išla na treking u Nepal, prošla po Tibetu.  

Kad su u Zagrebu, vole odlaziti na koncerte osobito u Lisinski, gdje imaju godišnju pretplatu pa su redoviti.

Dragocjeno vrijeme s unukom Dorom

Slobodno vrijeme supružnici Aleraj posvećuju unuci Dori. “Imamo divnu devetogodišnju unuku Doru, pravu mudricu. Viđamo je što god je moguće češće, ponekad ju ja vodim i u glazbenu školu gdje svira klavir, ili na ritmiku u ZKM. Pred Uskrs smo je vodili u Nacionalni park Paklenica te joj pokazali gdje smo kampirali u vrijeme dok su joj mama i ujak bili djeca… Također i ljeti dio godišnjeg odmora provodimo zajedno u našoj vikendici na Braču, tako da u stopu pratimo njezino odrastanje”, kaže sretna baka. 

Jasmin Aleraj i unuka Dora (foto: privatni album)

Na pitanje koliko se “njihov” Supetar promijenio kroz desetljeća, odgovara da ju zna zaboljeti zbog bezobzirne hotelske industrije. “Svako malo naiđete na neku ogradu ili zatvorena vrata, pa morate obilaziti oko hotelskog kompleksa ne bi li došli do plaže ili nekog drugog mjesta. Ne znam kako, ali toga ima sve više”, primijetila je arhitektica.

I s dvije mirovine paze kako troše novac

Iako supružnici Aleraj žive s dvije mirovine i malim dodatnim prihodom, da bi mogli održavati automobil, vikendicu na moru i stan u centru Zagreba, kaže gospođa Jasmin, moraju itekako paziti na potrošnju. “Zapravo najviše trošimo na hranu, a potom na izlete, iako ne tražimo nikakav luksuz kad idemo na planinarenja ili skijanje. Pokrivamo se nekako, problem u kućnom budžetu nastane jedino ako ode nešto na autu, ili se pokvari neki kućanski uređaj. E, tada treba dobro prikočiti. Ali, uvijek kažem, ništa od kukanja o poskupljenjima, treba samo pametno promišljati kako se snaći. Da je lako, nije, jer kilogram povrća danas košta skoro i koliko kilogram mesa. Toga nikad nije bilo”, zaključila je optimistična umirovljenica Jasmin. 

Baš ju je na kraju našeg razgovora nazvala unučica Dora koja joj je javila lijepe vijesti i izmamila joj osmijeh na lice: “Ne brini se, bako, prošla mi je viroza i sada sam super.”

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “S godinama bolji – Aktivno i zdravo starenje”

Oglas
.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.