Prati nas

Mozaik

Kako zvati?

‘Ni ja ne želim da me unuk zove bakom. Koji je tvoj problem?’

U svojoj glavi ja sam majka svojoj kćeri, ona je majka svom djetetu. Nisam spremna da me se zove bakom jer, pokazuju to komentari, riječ baka sa sobom nosi cijeli niz predrasuda i propisanu ulogu.

Objavljeno

|

Ne želi da ju se zove baka
Ilustracija (foto: Maria Lupan/Unsplash/Facebook)

Jedna naša čitateljica osjetila je potrebu komentirati raspravu koja se na društvenim mrežama razvila nakon što smo objavili tekst o bakama koje ne žele da ih se oslovljava s nazivom – baka. Pismo prenosimo u cijelosti, uz neznatne redaktorske intervencije.

Nakon što sam pročitala prilog na vašoj stranici i prostudirala komentare na njega na Facebooku, malo je reći da sam šokirana rezoniranjem vaših čitateljica i ponekog čitatelja. Jasno kažem: I ja sam jedna od tih baka koje ne žele da ih se zove bakom. Moj unuk me zove imenom. To mi se sviđa. A sad ću objasniti i zašto.

Riječ “baka” osim što govori da je riječ o očevoj ili majčinoj majci, ima duboku konotaciju starosti, ali i cijeli niz “obaveznih elemenata” koje društvo zapovijeda ženama čija djeca imaju djecu. Imam 63 godine i, ma što vaše čitateljice mislile, nisam stara. Izgledam bolje nego kad sam imala četrdeset, mogu si priuštiti puno bolju njegu, puno ljepše stvari, živim bolje i zdravije nego kad sam brinula o odgoju kćeri. Možda je to taština, ali ni po životnom stilu ni po izgledu nisam baka pa osjećam otpor kad me se tako zove.

Kažete da biti baka znači žrtvovati se za obitelj? Ne, ne želim se žrtvovati, ako to nije nužno. Odgovorna sam za svoj život da ga provedem u zadovoljstvu i miru sa sobom i drugima, a tako sam naučila i svoje dijete. Moja kći je odgojena tako da ne očekuje da ću svoj život, samo zato što je ona odlučila roditi, podrediti njoj i unuku. Na prvom mjestu sam sama sebi. Na drugom mjestu je moja kći, a na trećem unuče. Ne razumijem ljude koji kažu da više vole unuče nego što su voljeli svoju djecu. Ali ni ne osuđujem. Vjerujem da ih opterećuju pogreške koje su učinili u odgoju vlastite djece.

Imam svoj život. To ne znači da sam glupa kuja!

Jedna od tih pogreški je odgojiti svoje dijete na način da ono sebično očekuje da se nastavljaš žrtvovati za njegovo dijete, ako dovoljno dugo poživiš. Poštujem činjenicu da ima žena kojima su obitelj i trpljenje vrhunac života. One su svoju egzistenciju osmislile i opravdale na taj način. Ali ja sam se školovala, ulagala sam u sebe, rodila, radila na poslu koji bi zadovoljio mnoge. No, onda sam odlučila da mogu bolje od toga i da je život puno više od posla i brige za dijete.

Promijenila sam karijerni put, danas sam uvažena u svojoj struci i ne mislim se odreći karijere, putovanja, druženja i zadovoljstva koje mi moj životni stil donosi. I nitko me zbog toga ne smije zvati glupačom, glupom kujom ili promašenim životom samo zato što imam mogućnost birati. Najmanje to smiju činiti komentatori na vašoj stranici. Jer, koliko je pametno i životno afirmirajuće pisati gnjusne poruke na društvenim mrežama o ljudima koje ni ne poznate?

Ne kuham ajvar!

Nisam od onih koje nakuhavaju danima ajvar da bi lile suze radosnice dok gledaju kako ga musava unučad jede s apetitom. Znači li to da ne volim svoga unuka? Može se to i tako tumačiti, ako ste emocionalno okljaštreni. Umjesto toga kupim ajvar, a unuka vodim na izlete. To su ispunjena i kvalitetna druženja na kojima stvaramo uspomene koje nadilaze slinava i nasilna grljenja koja, budimo iskreni, djeca ne vole. U njegovom životu sam prisutna konstantno, ali njega odgajaju njegovi roditelji.

Nisam od onih koje nemaju što raditi ako svojom ljubavlju ne guše članove obitelji, koje manipuliraju i nameću osjećaje krivnje. Jedna vaša čitateljica piše: “Jedva sam dočekala da postanem baka. Ne mogu razumjeti taj stav, taman da imam 40 godina.” Da, ne možeš razumjeti. I tu je problem. Tvoj problem!

Imam dečka, pa što? Imaj ga i ti!

Da imam supruga, sigurno ne bi bio muškarac koji drugim ženama na Facebooku piše da su koze, ovce ili ocvale babe, kao što to vaši čitatelji rade. Ali imam prijatelja s kojim mogu podijeliti svoj život, u mjeri u kojoj to želim, a u mom životu ima mjesta i za unuka. Šokirao me je komentar koji kaže: “Egoistična babuskara. Sigurno ima dečka.” Što zapravo taj komentar govori o osobi koja ga je napisala? Imam dečka i sretna sam zbog toga. Želim ti da i ti budeš sretna.

U svojoj glavi ja sam majka svojoj kćeri, ona je majka svom djetetu. Nisam spremna da me se zove bakom jer, pokazuju to komentari, riječ baka sa sobom nosi cijeli niz predrasuda i propisanu ulogu. Kako je to napisala jedna vaša pametna čitateljica, ja ipak sama pišem i režiram svoju ulogu i činit ću to sve dok budem mogla.

Što je, zapravo, dobra baka?

Zašto bi me se, uostalom moralo zvati bakom? Zašto ne babom? Vidim da većina vaših čitateljica ima odbojnost prema riječi “baba” i inzistiraju da se zovu bakama. Da su pogledale u rječnik, vidjele bi da je “baka” hipokoristik, umanjenica, od riječi “baba”. Dakle, čemu im tepati, ako nisu osjetljive na terminologiju? One su babe koje vole da ih se zove bakama. Osim toga, baba (ili baka) je opis rodbinske veze. Zašto se većina braće ili sestara onda oslovljavaju osobnim imenima? Zašto članove svoje obitelji ne zovemo “svekrvo”, “zaovo”, “svače”,  “očuše”? Nema zapovijedi da ti se netko tako obraća.

I za kraj, nakon što su me izvrijeđali, obrisala sam komentar koji sam ostavila na vašoj stranici. Ne kažem da sam biser, ali ni ne bacam se pred… znate već koga. Dokazivati koliko je tko dobra baka komentiranjem na društvenim mrežama je besmisleno. Zapitajte se koliko ste stabilnosti, znanja, morala, otvorenih životnih vidika i razumijevanja bez predrasuda dale svojoj unučadi. Toliko vrijedite kao bake, taman da vam unuci tepaju da ste “najbolja bakičica na svijetu”.

Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem našeg anonimnog obrasca u rubrici Povjerljivo. Originalnu objavu pod nazivom “Moja mama ne želi da je zovemo bakom” potražite na ovoj poveznici.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.