Najgore što se majci može dogoditi: Kći mi je umrla na rukama

Život mora ići dalje, govore u našem narodu kad nekog zadesi nesreća. Govorili su ljudi to i gospođi Ani kad joj je umrla kći, ali ona je svjesno odlučila ići drugim putem – prekinula je sa svime što bi je moglo izdići iz njezine patnje.

I ne bi mi nikad ispričala svoj život i na što se osudila, da nisam zadobila njezino povjerenje kad me prije 23 godine zamolila da na engleskom napišem kratko pismo nesuđenom joj zetu i obavijestim ga da mu je zaručnica preminula. “To je jedan fin gospodin, trebali su se uzeti. Da samo vidite kakav je to džentlmen, takvih nema oko nas. Onda se razboljela, Bože dragi, da mi je bar jednog unuka ostavila. Imala bih za koga živjeti”, govorila je tada gospođa Ana.

Nakon toga, njena su vrata ostala zatvorena, znam to jer smo bile susjede. Jednom, dvaput godišnje vidjela bih je ispred zgrade, na snijegu je čekala taksi za Mirogoj. Ljeti je išla tramvajem, svaki dan, godinama. Kad me ugledala plakala je, govorila kroz suze da ide svom djetetu. “Gospođo Ana, mislite malo na sebe, zašto se kažnjavate, vaša kći to ne bi voljela. Izađite malo među ljude, nađite si neku zanimaciju”, govorila bih joj, a ona ponavljala da za nju života više nema, sve njezino je na sada na groblju.

Imala je 60 godina kad je izgubila kći, bila je još u snazi, nisam je nikad gnjavila pitanjima jer je postavila zid. Prije nekoliko dana ušla sam u njezin stan s gerontodomaćicom, rekla mi je na hodniku da je gospođa Ana jako loše, slomila je i ruku, morat će u dom jer ne može više sama. Kad me ugledala, zaplakala je, a potom otvorila dušu.

Traume od malih nogu

“Cijeli život patnja, samo patnja. Život na selu u Moslavini, nas petero djece. Tata me kao curicu vodio sa sobom kad je išao kositi, livada je bila uz u rijeku u koju sam pala. Uhvatila sam se čudom za jednu granu i jedva mi je život spasio. Traume imam od malih nogu”, započela je svoju priču.

Vrlo se mlada udala u grad, ali u braku nije bilo sreće. “Suprug mi nikad lijepu riječ nije rekao, tretirao me kao da sam mu kućna pomoćnica. Bančio je okolo, a ja sam se sve više vezala uz našu kći. Na kraju nas je ostavio, ni osmoljetku još nije bila završila. Moj život je bila ona. Radila sam svaki dan do dva, potom se posvetila kući i djetetu. Za drugo nije bilo mjesta u mom životu”, rekla je.

Kći je uvijek bila najbolja učenica. “Upisala je težak fakultet, cijele noći ja bih uz nju ostajala budna, kuhala joj čaj, radila palačinke. Ništa mi nije bilo teško. Onda je položila vozački, to je bilo lijepo razdoblje jer smo išle do mora, u Trst, na izlete. Poslije sam joj pomogla da otvori svoju firmu. Ja sam rano otišla u penziju, nisam imala ni pedeset godina, riješila sam si prijevremenu jer sam se znala gušiti od alergija. Kćeri sam u uredu bila tajnica, čistila sam, dočekivala stranke, rješavala papire. Bile smo nerazdvojne”, doznajem.

Tri godine bolesti

Potom je kći našla dečka, stranca. “Govorila sam ja njoj, ako želi, nek’ odseli k njemu, nek ima barem jedno dijete. Ali nije me slušala. Govorila je, da me neće ostaviti samu, da to ne dolazi u obzir. Taj dečko je često dolazio u Hrvatsku, odsjeli bi njih dvoje u hotelu, dolazili k meni na ručak. Voljeli su se. Ne znam kako bi to završilo, ali onda se ona razboljela”, govorila je gospođa Ana.

Kći je tada imala svega 36 godina, bolest se u prvi mah nije činila opasnom. “Imala je taj tamni iscjedak, otišla ginekologu, rečeno joj je da nije ništa opasno, da će joj probati sačuvati jajnike da može roditi. Složila se s tim. Gajile smo nadu, svakih je nekoliko mjeseci išla na kontrole. Nakon nepune tri godine, osjetila je nešto na trbuhu – u nekoliko mjeseci, tumor je buknuo. Hitna, bolnica, svi mogući liječnici, sve moguće veze sam potegla. Ništa nije pomoglo, za operaciju odjednom prekasno, ona mi je naočigled kopnila, na rukama umrla”, teškom je mukom govorila kroz jecaj.

Tada sam lakše razumjela zašto se gospođa Ana nakon smrti kćeri osudila na toliku patnju. “Zašto sam ja još živa, kad mog djeteta već 23 godine nema”, jecala je.

Otkad ne može na groblje, kaže, ni do balkona se više ne odvuče. Tuga, tablete za smirenje, lijekovi za srce, istrošeni kuk, uzeli su danak. Potpisat će da pristaje otići u dom za starije. Ne želi govoriti što će s imovinom, imala je samo kći jedinicu i ima nekoliko daljnjih rođaka od kojih je s dvoje u kontaktu. Pogladila sam je po ruci, pogledale smo se znajući da se možda vidimo zadnji put. Ah, živote!