“U malim sredinama nekad, još za Juge, nisu postojale jaslice. Budući da smo suprug i ja živjeli u istoj kući s njegovom majkom, bilo je prirodno da nam ona čuva dijete. Uostalom, svekrva je cijeli život bila domaćica (tada je već primala mirovinu na pokojnog supruga) i nisam razmišljala da bi se oko čuvanja mogao pojaviti problem. No, ubrzo se sve pretvorilo u svađu, moje suze i naposljetku čak mržnju”, govori nam gospođa Danica, koja je danas i sama baka dvoje unučadi.
Rekla je potom kako je i ranije primijetila da svekrva ima prehrambene navike na koje se ona grozila – svinjska mast, suhomesnato, razne konzerve, bijeli šećer, bijelo brašno, a keksi i napolitanke uvijek u kući.
“Znate što se u sedamdesetima jelo, bez obzira na salatu u vrtu – svinjetina, mesni doručak, paštete, jaja na masti i još sa slaninom. Ja sam došla iz grada, mi u obitelji ipak nismo svaki jeli tako tešku hranu. Puno sam se educirala na porodiljnom i malenu naučila na povrće, neprerađene žitarice, običan jogurt, voće.”
“No, kad je svekrva počela čuvati našu Dunju, preko noći mi je upropastila sav trud. Šopala ju je svime što je ona mislila da treba. Pekla joj je jaja, kuhala bijeli instant griz s gomilom čokolade po vrhu, radila pudinge, šećerila čaj, davala voćne jogurte pune šećera, a u kuhinjskom sam ormariću jednom slučajno ugledala instant dječju hranu. Da ne pričam o slatkišima”, govori nam o svom razočaranju.
“Da ju šopa sa svim tim primijetila sam najprije jer je malena odbijala ručak, a ja sam kuhala u pet ujutro da bi svaki dan zdravo ručali, budući da se tada radilo od šest do dva. Dugo sam čupala kosu od muke i ispitivala svekrvu zašto dijete više ništa normalno ne jede, a ona mi je u početku lagala da nema pojma. Dijete je počelo odbijati svu hranu na koju je bilo naviklo i jednom sam toliko poludjela da sam joj otvorila sve ormariće u kuhinju, pobacala na pod svu hranu koja mi se učila totalnim smećem, i zaprijetila joj da to više nikad ne želim vidjeti”, iskreno je ispričala gospođa Danica.
Suprug je zatvarao oči
Pitali smo našu sugovornicu zašto sama nije pripremala obroke za kćer i nosila ih svaki dan k svekrvi. “Ma ostavljala sam ja hranu za malenu, obično kakve žitarice bez bijelog šećera za doručak, voće i najobičniji jogurt za kasnije, s napomenom da će malena u 15 ručati sa mnom i suprugom, ali sve uzalud. Za svekrvu je to bilo užasno pretjerivanje, ona je stalno ponavljala da su njezina djeca odrasla na pravoj jakoj seoskoj hrani i da su zdrava. Kad je vidjela primjerice avokado ismijavala me i pravila se da pada u nesvijest.
Govorila mi je da djetetu mora dati nešto konkretno i ono što voli, a ne bezokusne pahuljice koje ni svinje ne bi jele. A što dijete voli, pitam vas. Pa naravno da će umjesto integralnih žitarica i jogurta radije pojesti slatki puding, to uopće nije upitno”, rekla je.
Najgore joj je, nastavila je pričati, padalo to što je svekrva djetetu potpuno promijenila prehrambene navike, pa ona više nije uspijevala ni u ostatku dana, ni vikendom, djevojčicu nahraniti povrćem koje je do tada jela. “Tikvice, zelena salata, krem juhe, na sve je počela govoriti ‘bljak. Ja sam se zamalo živa pojela, vikala sam čak i pred uplakanim djetetom na svekrvu. Duboko u sebi sam znala da je svekrva uvjerena da je u pravu, i da je trpjela zbog mog vječitog negodovanja, ali me ljutnja tjerala na sve veći razdor.
Najbolje bi bilo da smo odselili, ali nismo imali novaca. A uzeti dadilju, to bi na selu u to vrijeme bila sramota za obitelj, suprug to nije podržao. On je radije zatvarao oči, uz pokoju molbu upućenu svojoj majci da mi ne prkosi, i meni da se prestanem svađati jer njegova mama ima najbolje namjere i djetetu neće biti ništa ako pojede malo špeka ili napolitanki”, govori nam.
‘Danas mi je žao’
Imala je, kaže, prijateljicu u gradu s kojom je često razgovarala i zavidjela joj što ona svoju djecu može ostaviti u jaslicama. “A ona je meni s druge strane svako malo ponavljala da bi dala sve da ima bar nekog od baka i djedova pri ruci da joj čuvaju tako malo djecu”, istaknula je naša sugovornica.
Kad je njihova Dunja s tri godine krenula u vrtić, kaže nam, sve je krenulo nabolje, ali ona je dotad već zamrzila svekrvu, a mržnja je zatomila zahvalnost.
“Život nam je prošao u korektnom odnosu, ali nikad tu nije bilo srdačnosti. Danas mi je žao zbog toga, u onih šest mjeseci njezine bolesti prije smrti, kad sam ju njegovala, shvatila sam koliko ju život nije mazio. Bila je udovica gotovo 30 godina, a sve te godine ja sam živjela pod njezinim krovom i samo je podnosila. Mogle smo koji put popiti kavu u vrtu, ali trebala su mi desetljeća životnog iskustva da shvatim kakvo zlo donosi tjeranje netrpeljivosti”, zaključila je gospođa Danica i poslala nam time snažnu pouku za život.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
