Nema te rasprave na društvenim mrežama koja, prije ili kasnije, ne može završiti u rukavcima sjećanja na nekadašnju Jugoslaviju. Dogodilo se to i s pričom o svekrvama i punicama koje jednostavno ne mogu prihvatiti činjenicu da im djeca ne žele krstiti unuke pa razmišljaju i o tajnim krštenjima, daleko od očiju roditelja, “baš kao nekad”.
Prisjetile su se neke naše čitateljica kako se nekad u raspaloj državi nije s pretjeranim odobravanjem gledalo na primanje sakramenata, no kako se ipak ni tada nije odustajalo od njih. Krštenja su bila javna, tajna, noćna ili dnevna, u skladu s ambicijama i strahovima roditelja. U izravnom razgovoru sa svjedokinjama vremena prisjetili smo se kako je to izgledalo.
“Nitko nije išao u zatvor zbog krštenja djeteta, ali…”
Ličanka Marina (76) sina je krstila 1974 godina. Kaže, bila je u Partiji i nije išla na bogoslužja, ali krštenje je htjela obaviti iz vjerskih i tradicionalnih razloga. “Nisam znala kako se to organizira pa sam zamolila buduću kumu svoga sina da to učini. Župnik se nećkao, s obzirom da nisam išla u crkvu, ali je na kraju pristao. Nije to bilo tajno krštenje kao što su to činile neke moje prijateljice. Svi u poduzeću su znali da sam obavila krštenje i nisam imala problema zbog toga.”
“Drugo su bili policajci, nastavnici, vojska, učitelji, u nekim službama se nije smjelo ići u crkvu, svi ostali su smjeli. To je bio takav sistem. Zapravo, nabrojani su krstili djecu po noći. Jako malo hrvatske djece je i tada bilo nekršteno. Ali da je netko išao u zatvor, zato što je krstio dijete – pa baš i nije”, kaže ova umirovljena službenica. Na vjeronauk je išla, ali, dodaje, u toj dobi ga nije razumjela. Njen sin, kaže, vlastitom voljom nije išao na vjeronauk niti je obavio druge sakramente.
“Morala sam biti oprezna, željela sam bolji život za svoju obitelj”
“Dijete sam 1970. godine krstila po noći i u tajnosti, u susjednom mjestu”, svoje iskustvo govori nam Ana (77) iz Primorja. “Bila sam u Partiji, jer sam željela napredovati na poslu. To je normalna želja, svi želimo bolje za sebe i svoju djecu. Pa nisam se školovala da bih bila radnica na traci. Radila sam u strogo kontroliranoj službi i nisam željela ugroziti ni sebe ni svoju obitelj. Krštenje je bilo organizirano u jednoj privatnoj kući, nisam željela da bude u crkvi. Bilo je u potpunosti tajno. Kasnije, kad je Jugoslavija nestala, mogla sam bez straha govoriti o tome. Dugo mi je trebalo da se priviknem na tu slobodu”, navodi nam. Dodaje, možda je njen oprez bio pretjeran, ali vremena su bila takva da se nikome nije u potpunosti vjerovalo. “Sve se negdje zapisivalo, ljudi su se pozivali da tajno svjedoče protiv svojih najbližih”, zaključuje.
“Nismo imali što izgubiti”
Još smo jednu Ličanku zamolili za svjedočenje. Kaže, u Jugoslaviji nije imala problema što je bila vjernica u smislu toga da ju je netko maltretirao. “Redovito smo išli u crkvu, cijela obitelj. Sve se slavilo. Djecu smo svu krstili. Ali nije se na to gledalo baš kao na neki plus. Ja sam bila obična radnica u pogonu, a muž je bio radnik u drugom poduzeću. Radili smo i poljoprivredu. Znači, nama nisu mogli s ničim naškoditi jer nismo bili na nekoj šefovskoj ili partijskoj poziciji, već smo bili obični mali ljudi koji su teško radili da bi imali normalan život”, prisjeća se Marija (84).
“Tajno sam krstila unuku, bez znanja njenog oca”
“Živimo na selu, moj suprug je bio lugar, ja domaćica. Nikad se nismo bavili politikom, nije bilo vremena uz krave, svinje, kokoši, njive. Jedine minute odmora dočekala bih navečer, kad sam sjedala uz krunicu. Vjera mi bila i ostala važnija od svega. Moj život za Juge bio je težak, ali je moja duša bila spokojna, sve dok se stariji sin nije uključio u Partiju. Od tada sam puno toga pretrpjela, jer nam nije dao da idemo u crkvu niti je dopustio da krstimo unuku”, ispričala nam je Slavica (92) iz Gorskog kotara. Smislila je ona, kaže, ipak način kako da djevojčicu krsti potajno.
“Snaha je znala i dopustila, ali ne i previše pomogla oko organizacije, osim što je pristala s mužem otići u sat i pol udaljen grad u nabavku dok smo mi u crkvi. Najprije sam sve detalje unaprijed dogovorila sa svećenikom, spomenem ga se u molitvi i danas. Na dogovoren dan dijete sam zamotala u pindekel, povoj koji sam sama sašila. Obrubila sam ga zlatnom vrpcom, sjećam se kao danas kako sam teško do nje došla. Stavila sam djevojčicu u košaru, a susjeda koja je, jedina žena u selu, vozila fiću, odvezla nas je u crkvu i bila kuma na krštenju. Ne bih ja mogla sama bez auta odnijeti dijete, dva i pol kilometra smo udaljeni od crkve. Ali gdje ima volje, nađe se i načina i tako je moja unuka primila sakrament krštenja”, kazala nam je Slavica.
Neki ni ne znaju da su kršteni
Goranka Milena bila je mlada žena kad je njezina majka, tamo sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kriomice pripremala krštenje nećaka. “Najprije sam je čula kako sestru uvjerava da dijete bez pogovora mora biti kršteno i da za to nitko ne mora znati. Za nju je ne krstiti dijete bilo nešto najgore što jednu obitelj može snaći. Bila si je jako dobra sa župnikom i sve je sama dogovorila. Moja je sestra unatoč strahu od supruga, koji je bio u Partiji, poslušala majku i potajno joj pomagala. Sjećam se kad su se povukle u zadnju sobicu i pomno dogovarale tko će biti djetetov kum, to je morao biti netko iz najuže obitelji tko će o tome šutjeti kao zaliven. I zamislite, moj šogor je nedavno umro, i baš sam pitala sestru je li mu ikad rekla da mu je dijete kršteno – gotovo me šokirala odgovorom: niti je ikad saznao suprug, niti to zna kršteni joj sin koji danas ima 51 godinu. Razlog je tome, kaže, što sina nije smjela odgajati u vjeri, pa smatra da je svejedno znali li ili ne zna”.
Kako je zaključila gospođa Milena, iako je vjernica, malo smisla pronalazi u takvim tajnim krštenjima koja su organizirale bake: “Mnoge od tih baka rijetko viđaju unuke i ne mogu obećati da će im unuci biti odgajani u vjeri, osobito ako su im roditelji ateisti. Zato bi djecu trebali krstiti roditelji. Suprug i ja imamo četvero djece i sedmero unučadi. Zamislite samo kako nas dvoje trpimo, samo istinski vjernicu razumiju takve rane – troje naše djece živi u divljem braku, petero naše unučadi nije kršteno. Suprug i ja nikada nećemo prestati moliti za njihovo obraćenje, i to ponajprije molimo da se obrate djeca koja bi vjeru mogla usaditi u unuke, i onda možemo slaviti radost krštenja. Mi to ne želimo raditi potajno, na silu”, rekla nam je Milena.
Država je pokušavala smanjiti broj krštenja
Priče naših sugovornica potvrđuje i tadašnje dnevno glasilo pod kontrolom Komunističke partije. Borba iz 1975. godine skandalizirano piše da su “čak i djeca čiji su roditelji bili članovi Saveza komunista Jugoslavije krštena u crkvi bez znanja svojih roditelja”. Bilo je to vrijeme u kojem se donošenjem novih zakona pokušavalo udaljiti ljude od vjere pa se predlagalo da za sva krštenja svećenik mora pribaviti potpise oba roditelja umjesto jednog, ali i formalni pristanak djeteta, ako je ono starije od 10 godina. Više pročitajte u ovom prilogu.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
