‘Zet je otperjao, šalje novac, ali za djecu ne pita. Zašto mladi tako lako napuštaju brak?’

Odmetnuti zet poljuljao je gospođi Danici vjeru u ljude, kad je otišao danima je i noćima prevrtala po glavi što joj se to događalo pred nosom, a da nije vidjela.

“Kad se kći udala, suprug i ja dali smo im da si urede stan na katu i u potkrovlju kuće. Tu su se rodile obje naše unuke, bili smo velika, lijepa obitelj. Kad je suprug umro, zet je preuzeo puno obaveza oko kuće, kosio je, orezivao voćke i ukrasno grmlje, popravio što je trebalo, zvao majstore kad je trebalo, ma svega se laćao. Bila sam ponosna na njega, voljela sam ga kao sina, svaki dan smo se viđali barem u prolazu. Ja nisam vidjela da je on tako nezadovoljan”, govori nam.

S ocem su unuke, kaže, imale prijateljski odnos, dok su bile male stalno su se “vukle po njemu”, vodio ih je u vrtić, na izvanškolske aktivnosti, sudjelovao je u svakom njihovom danu. Sve može razumjeti, kaže, i da su ga obaveze preopteretile, i da su plaće kod nas bile male, i da je dugo u braku pa se zasitio, ali nikako ne može shvatiti kako se zbog djece nije mogao primiriti.

“Pitam se kako ih je mogao ostaviti i kako ih nakon što je otišao nije imao potrebu češće viđati, dolaziti im na rođendane, pričesti, na školske predstave. Bio bi red i da majku svoje djece nazove i raspituje se malo za njih, znamo da mu djevojčice preko mobitela nikad neće reći sve što bi kao otac trebao znati. Ali ništa on nju ne pita”, otkriva nam gospođa Danica.

”Ne mogu to shvatiti, jednostavno ne mogu. Svega sam se naslušala u životu, ali kad ti netko drugi priča, slušaš, izraziš svoje žaljenje, no ne osjetiš na svojoj koži pa te ne dotakne tako. A kad tebe netko iznevjeri, kad misliš da ga poznaješ i preko dvadeset ga godina gledaš kao vlastitog sina, onda te takav potez pogodi kao grom.”

“Ja za zeta ni danas ne mogu reći da je zao čovjek, samo se trudim shvatiti kako je moguće da je djecu tako ostavio, kako može živjeti s tim”, govori gospođa Danica i dodaje da je bivšem zetu tada jedan prijatelj sredio da dođe raditi u Austriju. Kako je naglasila, shvaća da je to dug put, da je gorivo skupo, ali ipak su male djevojčice bile u pitanju, mogao je dolaziti kad su ga trebale.

Sve hladniji odnos s djecom

“U početku je, nakon nekoliko mjeseci, došao autom po djecu i odveo ih k sebi na vikend. Poslije je još samo starijoj unuci došao u Zagreb na rođendan koji je u travnju. Onda ništa do kasnog kolovoza, kad su išle na more s njim. Na rođendane, pričesti, predstave više nije dolazio. Kad su curice bile još male, gledale su stalno gdje je, hoće li se pojaviti, suze sam brisala. Evo sada je starijoj i krizmu propustio, ali ga ona više nije iščekivala.”

“Zvat će ih vjerujem opet na ljeto, samo one sada idu sve teža srca. Nestale su one istinske i tople spone s ocem. Bojim se da neće htjeti s njim više, pričam ja s njima dosta o tome, one rastu, imaju svoje društvo. A moja kći se pomirila sa svime, dobro, barem joj plaća alimentaciju, ali voljela bih da si nađe nekoga da ne ostane sama”, govori naša sugovornica.

Pet godina se pita zašto

Danas, kad se raspada svaki treći brak, na razvod se doista više ne gleda kao na smak svijeta. Pa ipak, bakama i djedovima koji su odgajani u tradicionalnim obiteljima i u vrijeme kad je razvod bio sramota i nešto najgore što se može dogoditi široj obitelji, i danas je strašno kad im se djeca razvedu. Mnogi se nikad ne pomire s tim, a upravo je gospođa Danica jedna od njih.

“Ja sam odgojena da se brak ne napušta i da se u braku treba malo potrpjeti s obje strane. Nekad se nije samo tako išlo na rastavu kao danas. I suprug i ja smo u jednom trenutku našeg braka upali u žrvanj obaveza, ali nikad niti jedno od nas nije pomislilo pobjeći od toga. Mi smo odgojeni da supružnika poštuješ i držiš se reda i ideš dalje i kad je naporno. A moj zet je lijepo odlučio otići. Otperjao i zbogom obaveze. Odeš i ne pitaš. Mogao si je i bliže posao naći, da može viđati djecu. Ovako, neshvatljivo”, govori uznemireno.

Dobro je, kaže, što je i ona bila još u snazi kad je otišao, jer je kći na poslu bila do pet, šest sati navečer. “Vjerujte mi, kći i ja smo, dok djevojčice nisu malo stasale, obje radile sto na sat da sve stignemo. Ja više kod kuće i po velikom dvorištu, ona na poslu i poslije s djecom oko zadaća i slično. Ne znam što bi ona da mene nije bilo. Svaka čast samohranim majkama kojima se to dogodi i uspiju same djecu postaviti na noge. Ima ih i koje se za alimentaciju natežu, to tek nije za ljude”, govori razočarano gospođa Danica.