Prati nas

Povjerljivo

Prisjelo joj je

Mara (72): Sinove nisam naučila raditi, snahe me hoće živu pojesti

Gospođa Mara iz Zagreba ima šestero djece – pet sinova i jednu kćer. Danas su to odrasli ljudi, svi u braku osim jednog sina. Kako priznaje, sinove nikad nije tjerala da rade po kući ili nauče kuhati, a to joj se poslije višestruko obilo o glavu.

Objavljeno

|

Kako odgojiti sinove da rade kućanske poslove?
ilustracija: mj/mojevrijeme

Uža obitelj gospođe Mare i njenog supruga Antona broji 22 člana: imaju šestero djece, četiri snahe i jednog zeta te ukupno devetero unučadi. Vitalnu 72-godišnju sugovornicu susrela sam uoči velike proslave rođendana u njihovom zagrebačkom vrtu, rekla je da očekuje da će se svi okupiti.

“Kako uspijevate toliku obitelj držati na okupu?” upitam ovu majku, svekrvu i punicu. Povjerila mi je da se ponekad i sama pita kako, a odgovor vidi u tome što ju vjera uči da je obitelj svetinja, da se svakoga treba potruditi razumjeti i svakome oprostiti, kao i da lijepa riječ i željezna vrata otvara.

Oglas

“Bilo je tu svega, da se razumijemo, bilo je trzavica, svađa, trpljenja. Ja znam da moji sinovi nisu prinčevi iz bajke, mogu jedino reći da su obrazovani, pošteni, da nisu pijanci i neradnici, da nisu nasilnici i da su jako, ali baš svi, brižni roditelji. Ali u jednom sam kod njih ipak pogriješila, i to mi snahe strašno zamjeraju – nisam ih naučila raditi po kući, niti kuhati”, ispričala mi je.

Uzdahnuvši, rekla je da sada, otkako u mirovini živi sama sa suprugom, ima puno vremena za razmišljanje, pa često osvijesti neke pogreške koje je radila s djecom. “Završila sam fakultet i zaposlila se. Kad sam rodila prvo dijete, počeli smo nadograđivati kuću svekrve i svekra. Sa svakim od šestero djece radila sam skoro do zadnjeg dana pred porođaj, a nakon šest mjeseci vraćala bih se na posao. Suprug je bio odvjetnik, znao je biti dugo na poslu, a volio je i sport. Ja njemu nisam previše prigovarala kad bi predvečer sjeo na bicikl i uzeo si svojih dva sata za razonodu. Sama sam si kriva što sam gotovo sve kućne obaveze, uz posao i šestero djece, preuzela na sebe”, kaže.

Suprug je imao ”ispušni ventil”

Suprug je preuzeo puno manji dio obaveza. “Suprug je išao po djecu u vrtić, doma bi pojeli, on bi obično vidio ima li kakvog posla po dvorištu, ako je s nekim trebalo pomogao je oko zadaće. Onda bi otišao na Jarun, ili na tenis, ili si je uzeo neku rutu na biciklu. Ja bih dojurila kući, kuhala, čistila, prala rublje, peglala, kupala ih, uspavljivala, pa kad zaspu opet pripremala odjeću i doručak za sutradan.”

“Od zore do mraka ja nisam stala. U jednom trenutku uzela sam ženu da nam barem pegla, ta je za tri sata pogledala dva filma i ispeglala tri košulje i nešto majica. Ja se sjećam da sam je plaćala 300 dinara, nije to mali novac bio u to vrijeme. Vidjela sam vrlo brzo da je tu moj ulog veći od dobiti, pa sam odustala od nje i opet krenula sama rintati”, govori mi.

Naučeni obrasci ponašanja

To isključivo preuzimanje kućanskih poslova i većinu brige o djeci natovarila si je, uvjerena je, zbog obrasca ponašanja koji je naučila u vlastitoj obitelji. “Živjeli smo na selu, otac je bio šumar pa je radio po cijele dane, a majka je bila domaćica. I nas je bilo šestero, a majka ta koja je držala četiri ugla kuće, štale i njive. Ni ona, kao ni ja, nije stala od ranog buđenja do lijeganja. S razlikom što moja majka nije radila još i osmosatno radno vrijeme kao ja”, prepričava mi.

“Davala sam se na sve strane, a to nije bilo dobro”, objašnjava gospođa Mara. I tada je iznijela svoje razmišljanje zašto smatra da je silno pogriješila što djecu nije uključila u kućanske poslove, uključujući i kuhanje.

“Meni djeca, sva redom, prigovaraju da nisam bila dovoljno s njima, da nikad nisam vodila razgovore s njima, pogotovo ne sa svakim pojedinačno. Oni su danas svjesni da ja to nisam stizala, iako to ne umanjuje ni njihovu ni moju bol koja nas prati. Snahe pak to ne mogu razumjeti, osobito ove tri koje imaju po jedno dijete i spremačicu. One su znale prozivati i govoriti mi da imam lijene sinove, da ne znaju i neće ništa raditi po kući, ma dok su bile mlađe i osorne mislila sam da će me živu pojesti, kad bi se posvađale”, uzdahnula je gospođa Mara.

Ljubav je dala svakome

Rekla je potom da bi danas drugačije posložila prioritete. “Morali smo funkcionirati – djeca su morala biti sita, uredna, čista, red je nekakav morao biti u svemu. Ja, vjerujte mi, ma koliko suprug pomogao, nisam sve stizala i ni u snu nisam mogla biti sa svakim djetetom svaki dan kvalitetno. No ljubav sam davala svakome, što god oni danas mislili o tome.”

“Žao mi je sada jedino što ih nisam uključivala u svaki posao. Da sam s njima usisavala, naučili bi, da sam s njima kuhala, znali bi, ma da smo zajedno sadili cvijeće, barem bi to naučili. Ali ja sam sve radila planski i ubrzano, nisam ih ni pokušavala pridobiti za poslove. Mislila sam, poštedit ću ih… a zapravo sam radila krivo iz dva razloga: prvo, nisam ih naučila raditi i time ih nisam dobro pripremila za život, i drugo, da su mi pomagali, mogli smo biti puno više biti zajedno i usput razgovarati”, rekla je.

Ravnopravnost spolova

Potom se smrknula. “Sve je to ljudski, radili ste najbolje što možete, djeca to kasnije u životu shvate”, rekoh joj, a ona odgovara: “Ne znate vi kako je to kad vas snaha nazove, pa kaže da ste krivi što su oni nesposobni. Nemaju oni tako loše brakove, ali eto, kad su kretali u život, i oni su mislili da žena mora voditi kuću. A žene su danas emancipirane, nije to više kao nekad. Danas bi trebali biti ravnopravni u svemu, a moj odgoj nije baš tu išao na ruku moje djece, iako sam mislila da je tako.”

Za kraj je istaknula da su ona i suprug blagoslovljeni što su dobili priliku da puno toga što su propustili raditi sa svojom djecom, sada rade s unucima. “Unucima se posvećujem svakome ponaosob. I suprug također. S njima pečemo kolače, igramo se, sadimo biljke. Suprug svakome napravi filmić za njihov rođendan. To je ljubav i ona trajna veza koju gradimo s unucima, a sa svojom djecom, na žalost, nismo znali. Ipak danas mogu reći da uživamo Božji blagoslov. Toliko smo svi ostali ljudi, da smo u stanju svih nas dvadeset i dvoje sjesti za stol i blagovati”, zaključila je gospođa Mara.

Zanima nas vaša priča

Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

Oglas