Žene koje žele postati udovice nisu rijetkost, kaže psihologinja. Ovo su razlozi

Postoje osjećaji o kojima ne želimo razgovarati. Mislimo da smo zbog njih loša ljudska bića ili ih se jednostavno sramimo. Jedan od takvih osjećaja je želja nekih žena da postanu udovice, kaže američka psihologinja, autorica brojnih hit-knjiga samopomoći te savjetnica za veze Margaret Paul. U nastavku donosimo neka iskustva iz njene prakse i tumačenje tih uznemirujućih misli.

“Osjećam se užasno dok ovo govorim”, rekla mi je klijentica Marija tijekom jednog od naših telefonskih savjetovanja. “Često poželim da moj suprug umre. Osjećam se kao grozna osoba dok to govorim, ali puno razmišljam o tome.” Kaže, njen muž je stvarno draga osoba koja joj daje ljubav, no sve što ona želi jest njegova smrt.

Kazala sam joj da to često čujem u svojoj ordinaciji, ali da razmišljanje o tome ne znači da je grozna osoba, već da se osjeća zarobljeno i ne zna kako pobjeći iz začaranog kruga.

Marija se posavjetovala sa mnom jer je bila duboko depresivna. Kroz naš zajednički rad postalo je očito da je potpuno izgubila sebe u braku. Dok je njen muž bio “drag”, bio je i jako ovisan o drugima i nije preuzimao odgovornost za vlastite osjećaje i potrebe. Ona se osjećala iscrpljeno i ispražnjeno jer je cijelo vrijeme pokušavala ispuniti njegove potrebe i učiniti ga sretnim.

Angela, još jedna od mojih klijentica, također je maštala o tome da joj suprug umre. Angelin muž nije bio tako drag kao Marijin. Bio je ljut i krivio je Angelu za sve. Napadao ju je zato što se nije ponašala u skladu s njegovim očekivanjima. Emocionalno ju je zlostavljao, a ona je često maštala o životu nakon njegove smrti, a dolazile su joj i misli o samoubojstvu.

Nije neobično željeti da supružnik umre

Zašto ove žene nisu jednostavno napustile brak umjesto što svojim supružnicima priželjkuju smrt ili razmišljaju o samoubojstvu? Ponekad ne odlaze zbog novca, a ponekad zbog djece, ali to nije bio slučaj s Marijom i Angelom. One nisu željele otići jer su se smatrale odgovornima za osjećaje svojih partnera. Znale su da bi, čak i ako odu, i dalje osjećale tu odgovornost. U njihovim umovima jedini izlaz bio je ili da se ubiju ili da njihovi muževi umru.

Srećom, postoje drugi načini da se ljudi oslobode tog osjećaja zarobljenosti. Izlaz je odustajanje od odgovornosti za osjećaje drugih i preuzimanje odgovornosti za vlastite osjećaje. Međutim, za mnoge je to ogroman izazov.

Obje moje klijentice su u djetinjstvu duboko programirane da brinu o drugima. Njihova vrijednost je potpuno povezana s “davanjem sebe”, što su izjednačavale s ljubavlju. U njihovim umovima, brinuti se o sebi bilo je sebično – i stoga pogrešno. Pomisao da se brinu o sebi umjesto da brinu o svojim muškarcima punila ih je neizdrživim osjećajem krivnje. To je ono što ih je činilo tako zarobljenima.

Preuzimanje kontrole

Kroz terapiju, obje su otkrile su da briga o drugima predstavlja oblik kontrole – umjesto da vole svoje supružnike, same su sebe žrtvovale kako bi dobile odobrenje ili izbjegle neodobravanje. Šokirane su shvatile da su i same činile svoje supružnike odgovornima za osjećaje koje su imale.

S vremenom su naučile preuzeti odgovornost za vlastite osjećaje i otpustiti odgovornost za osjećaje drugih. Naučile su si uzeti vremena za sebe, izražavati svoje potrebe i povjerovati vlastitim osjećajima. U procesu učenja kako voljeti sebe, otkrile su da mogu iskazivati ljubav prema svojim supružnicima bez da preuzimaju odgovornost za njihove osjećaje. Što su više otpuštale odgovornost za njihove osjećaje, osjećale su se slobodnijima voljeti sebe, ali i njih. Obje su i dalje u braku, ali više se ne osjećaju zarobljeno, iscrpljeno ili depresivno. I više ne žele da njihovi muževi umru!