Povjerljivo
Trgovkinja Lela (55): I ja sam jedna od ropkinja ove države, samo želim van!
Kad žena koja cijeli mjesec radi u smjenama na kraju od plaće ne izbroji ni šest novčanica od po sto eura, osjeća se kao iscijeđena krpa. Doslovce, jer tu dostojanstvo pada u vodu. Ona ne spušta glavu samo kad treba kupiti cipele, nego i kvalitetniji kruh. Tako je i protagonistici ove priče, trgovkinji Leli.
Ne samo da nam se zbog mizernih mirovina javljaju umirovljenice koje se nemaju kome žaliti što za 40 godina rada primaju mirovine od kojih plate režije, a potom im ostane još za kruh i mlijeko, već se javljaju i ogorčene žene u ozbiljnim godinama, koje rade za minimalac.
Nakon što nam je frizerka Biserka ispričala da je na početku karijere, u bivšem sustavu, imala lijepu plaću, regres, božićnicu, plaćen topli obrok i plaćen godišnji, a danas joj je kod privatnika plaća pukih 550 eura, javila se čitateljica sa gotovo istom sudbinom, samo u drugoj branši.
Nekad je voljela svoj posao
Gospođa Lela je 55-godišnja trgovkinja koja ne vidi svjetliju budućnost. “Jako me dirnula priča gospođe Biserke. I ja sam jedna od ropkinja Lijepe Naše. I ja sam, poput nje, u svojim srednjim pedesetima, samo nisam frizerka, već trgovkinja. Prije mnogo, mnogo godina, jedva da se i sjećam, obožavala sam svoj posao, rad s ljudima. Ništa mi nije bilo teško. Danas taj isti posao, na žalost, mrzim”, napisala je iskreno gospođa Lela.
Uvjeti rada kakvi vladaju u trgovini u kojoj radi su, kaže, strašni i prestrašni. “Radim za minimalac, Od mene se očekuje, kao i od svih mojih kolegica i kolega, da rade sve ono za što bi trebalo još troje ljudi”, objasnila je ogorčeno.
“Pobjegla bih iz ove zemlje”
Toliko ju je iscrpio i sam rad u smjenama, i radni uvjeti, i nepravda koju gleda oko sebe – a ponajviše plaća od koje je, svi smo svjesni, radnoj osobi gotovo nemoguće preživjeti – da je spremna sve ostaviti i pobjeći iz ove zemlje.
“Vjerujte mi, kad bih imala gdje otići, kad bi imala samo malu sigurnost za neki početak u inozemstvu, ne bih razmišljala ni pet minuta da li da odem ili ostanem. Otišla bih iz ovih stopa, i nikad se ne bih vratila u Hrvatsku. Vjerujte mi, došla sam do takvog ruba, da mogu reći da se ne bih vraćala ni na ljetovanje”, tužne su riječi naše čiteteljice Lele.
Svjesna je ona i da će, nakon desetljeća preživljavanja na minimalcu, njezina mirovina biti još bjednija, pa ne čudi što negdje drugdje priželjkuje bolji život, ma koliko voljela svoju domovinu. A vi, biste li čak i u šestom ili sedmom desetljeću života, otišli u inozemstvo u potrazi za boljim životom?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
