Mirovina je vrijeme opraštanja drugima, bez toga nema mira ni spokojnog odlaska

Teško je dostići umirovljeničke godine bez da smo barem jednom osjetili nepravdu ili da nam netko nije nanio bol. Bez obzira na dubinu takve rane, neki pojedinci lako opraštaju i nastavljaju dalje sa svojim životom. No, ima i onih među nama koji dugo pa čak i doživotno zamjeraju onima koji su ih povrijedili.

Bez oprosta, zamjeranje i bijes mogu preuzeti naše misli u bilo kojem trenutku, dovoljan je samo mali okidač. No u kasnijim životnim fazama bilo bi dobro dodati i oprost na popis stvari koje trebamo obaviti.

“Velik dio vremena provodim pokušavajući educirati ljude o važnosti pripreme za vlastitu smrt. Obično se usredotočujem na to da su imovinske i osobne informacije koje ostaju iza nas lako dostupne nasljednicima i voljenima. No, priprema za odlazak uključuje više od pukog popisivanja i uređivanja imovine. Apstraktne stvari poput pomirenja i oprosta podjednako su važne”, kaže umirovljena revizorica Rita Call za portal Sixty and me.

Zašto oprostiti?

Oprost prije svega koristi nama, a ne osobi kojoj opraštamo. Osobi koja nas je zlostavljala, prevarila ili na neki način izdala vjerojatno nije važno jesmo li joj oprostili ili ne. Ako je rana još uvijek duboka, nezacijeljena u našem umu i ne možemo je se osloboditi, i dalje ćemo se osjećati kao žrtva. Taj teret koji nosimo može prerasti u neprijateljstvo, bijes i mržnju.

Čin opraštanja omogućuje nam da nastavimo sa svojim životom. Oprost liječi naše fizičko, mentalno, emocionalno i duhovno biće. Ako možemo oprostiti drugima, dopuštamo ulazak mira, nade, zahvalnosti i radosti u naš život i zatvaramo vrata bijesu.

Kako oprostiti?

Kako bismo oprostili, prvo trebamo shvatiti da oprost ne znači nužno pomirenje. Čak i ako je pomirenje cilj oprosta, nije jamstvo.

Da bismo započeli proces opraštanja, prvo moramo donijeti odluku da ćemo otpustiti zamjeranja, osvetu i bijes. Razmislite kako problem vidi ta druga osoba koja vas je povrijedila. Svi smo samo ljudi koji čine pogreške i loše prosudbe. Možda je sve bilo nenamjerno?

Vrijeme i pogled iz druge perspektive mogu nam pomoći da oprostimo. Međutim, ako vjerujemo da nam je bol nanijeta namjerno, možda ćemo se morati osloniti se na empatiju i suosjećanje kako bismo oprostili.

To je proces koji traje

Oprost nije jednostavan proces. Nakon mjeseci ili godina tijekom kojih smo u sebi nosili bol i zamjerali drugima, donošenje puke odluke da ćemo oprostiti ne znači da ćemo to u sekundi uspjeti. Naše misli održavaju bol živom. Ako dopustimo tim nemilim događajima da ulaze u naše misli, oprost neće biti potpun.

Najvjerojatnije ćemo morati o svemu razmišljati i opraštati nekoliko puta prije nego što bolne uspomene prestanu preplavljivati naš život. Na tom dugom putu bijes i neprijateljstvo će gotovo nestati, a mi ćemo se moći posvetiti pozitivnijim dijelovima svog života i, nadamo se, živjeti mirnijim postojanjem.

A vi? Opraštate li lako ili je to za vas dug i težak proces? Što ste do sada oprostili, a što niste uspjeli oprostiti? Donosi li vam oprost olakšanje?