”Zašto puštate samo tužne i nesretne priče?”, pitala nas je naša umirovljena čitateljica koju ćemo nazvati Željka, a koja tvrdi da baš uživa u svojim umirovljeničkim danima. Njezino iskustvo u mirovini, osobito s unukom je “pozitivno, lijepo i ispunjavajuće”.
“Ružnih vijesti je puno u svim segmentima života, pa bi koja lijepa priča dobro došla, pogotovo ako je istinita kao moja. Ja sam ‘bakica’ stara 66 godina, visoko obrazovana. U mirovini sam dvije godine. Iako od mladosti bolujem od nekoliko kroničnih bolesti, ne predajem se i borim se iz dana u dan za kvalitetniji život. Djeca to u potpunosti uvažavaju i ne opterećuju me velikim očekivanjima”, otkrila nam je čitateljica Željka.
Kad baka i djed udruže snage
Suprug i ona, povjerila nam je nadalje, s velikim veseljem prihvaćaju čuvanje unuka, kad god ih djeca zamole. Znaju se, piše nadalje, i sami ponuditi za višednevno čuvanje kako bi svojim mladima osigurali malo vremena za uživanje udvoje.
“Suprug, i ja povremeno čuvamo unuka, a dovedu nam ga najčešće kad je situacija takva da nema drugog rješenja. Za maloga brinemo nas dvoje udruženim snagama i to možemo bez većih problema. Za nas je druženje s unukom nešto što se podrazumijeva, nerijetko i sami ponudimo noćenje djeteta kod nas. Povremeno se dogovorimo i da ga uzmemo na tjedan dana”, povjerava nam.
Budući da ovi umirovljeni supružnici žive u gradu i imaju vikendicu na selu, s proljećem sele u prirodu. “Na selu imamo vlastiti vrt i od proljeća do jeseni smo gotovo stalno tamo pa znamo povesti i unuka. Vrijeme s njim za nas je najveća pokretačka snaga, radost, čisto uživanje i beskrajna ljubav. Znam da ima puno drugačijih priča i voljela bih da su sve kao naša, ali nažalost znam da one to nisu. Ipak, voljela bih da se čuje i za ovakve lijepe priče jer one ipak postoje”, zaključila je svoje pismo umirovljenica Željka.
Svjetlana – još jedna sretna baka
Čitateljica Svjetlana nam piše da je i ona jedna od sretnih baka. “Imam 61 godinu. U mirovini sam, ali vodim vrlo aktivan život. Imam srednju stručnu spremu, ali i nekoliko certifikata o završenim raznim tečajevima. Imam dvoje unučadi. Unuk je sada treći razred srednje medicinske škole, a unuka kreće u prvi srednje – upisala je prirodoslovnu gimnaziju”, pohvalila se ponosna baka Svjetlana.
Veseli je, piše nam, svestranost unučadi, a snahu opisuje samo lijepim riječima. “Unuci su odlični učenici i sportaši. Oni su smisao mog života. A moja snaha mi je u svakom pogledu poput kćeri. Uvažavamo jedna drugu, nema tema o kojima ne možemo pričati. Prekrasna je u svakom pogledu. Zahvaljujući upravo njoj, moji unuci su iznimna djeca. Odmalena ih vozi po treninzima, utakmicama, natjecanjima. Nikada joj nije bilo teško bilo što napraviti za obitelj iako je u radnom odnosu”, napisala je o svojoj snahi.
Njezin sin, priznaje, puno putuje i svi su svjesni da snaha odrađuje lavovski posao. “Živimo u istom, manjem gradu, ja u kući, oni u stanu. Unuke viđam kada god poželim, uključuju me u sve segmente svog života. Nedjelja je dan za obiteljski ručak i obavezno su kod mene. Iako uvažavaju moje mišljenje u svemu, davno sam sinu i snahi rekla da su oni roditelji koji će odgajati svoju djecu, a ja ću ih maziti. Tako i je i zato sam sretna baka”, zaključila je svoje pismo umirovljenica Svjetlana.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
