“Oni su jako ljuti. Oni traže prosvjed”, kazala nam je nedavno predsjednica Sindikata umirovljenika Jasna A. Petrović. Bijesu umirovljenika svjedočimo i sami na našoj Facebook stranici koja se usijala od ogorčenih komentara na mirovine koje, usprkos usklađivanjima, padaju u odnosu na prosječnu plaću. No koliko su ti koji traže prosvjed zaista spremni na njega doći i koliko je njihov bijes artikuliran u nešto što može proizvesti konkretnu akciju? Krenimo od početka.
Sindikat umirovljenika Hrvatske, Matica umirovljenika Hrvatske, Platforma Umirovljenici zajedno i Hrvatska stranka umirovljenika stavili su proteklih mjeseci pred Vladu brojne zahtjeve među kojima su najatraktivniji promjene u obračunu mirovine, podizanje vrijednosti prosječne mirovine u prosječnoj plaći i uvođenje 13. mirovine za koju je ministar mirovinskog sustava Marin Piletić rekao “odlučno možda“.
Sindikat, Matica i Umirovljenici zajedno tijekom ljeta su najavljivali moguće prosvjede, ako im Vlada ne udovolji tim zahtjevima. S tim da je hrabriji u iskazivanju prosvjedne namjere bio Sindikat čija nam je predsjednica kazala da samo ta organizacija ima iskustva u organiziranju pobuna umirovljenika te jedino ona može i u budućnosti kredibilno povesti borbu za umirovljenička prava na ulicama, s čime se i možemo složiti.
tekst se nastavlja ispod oglasa
“Ako ne uspiju zahtjevi, vi odlučujete hoćete li u prosvjede”, objavio je jutros na tom tragu Sindikat na Facebooku uz najavu sjednice Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe. Za razliku od vrlo komentiranih tema, u periodu od 14 sati ova je prikupila samo 72 komentara. Do zaključenja ovog teksta samo četiri od njih bili su rezolutna podrška prosvjedovanju.
Iznenađuje li nas to?
Podsjetimo, prije četiri godine aktivisti Sindikata prosvjedovali su svakoga četvrtka (dan kada se održava sjednica Vlade RH) pred Banskim dvorima zbog nepravde uz dopunsko mirovinsko osiguranje. Izostala je podrška umirovljenika. Listopad je ipak hladan i vlažan mjesec. U listopadu 2017. godine samo je petnaestak tisuća umirovljenika, uz enorman trud Sindikata umirovljenika Hrvatske, izašlo na ulice više hrvatskih gradova kako bi poručili da im je dosta siromaštva i poniženja u starosti. Usprkos širokoj medijskoj kampanji. U državi koja trenutno ima 1,2 milijuna umirovljenika.
I sami smo jutros pokušali opipati puls naših čitatelja pa smo na Facebook stranicu postavili pitanje o potencijalnim prosvjedima. U periodu od 4 sata dobili smo samo šest (brojkom: 6) odgovora; od toga niti jedan nije izričito potvrdio dolazak na prosvjede, jedan je kazao da će prosvjedovati “iza tipkovnice”, a drugi je prosvjede nazvao propalom stvari “jer novca nema”.
U ranijim objavama o prosvjedima naši su čitatelji nabrajali izgovore zašto neće, ako do prosvjeda dođe, prosvjedovati: jer su stari, jer nemaju vremena, jer nemaju za autobusnu kartu do najbližeg grada u kojem će biti organiziran jedan od prosvjeda, jer moraju čuvati unučad, jer su bolesni ili misle da, ako do prosvjeda dođe, za njihove mirovine trebaju prosvjedovati mladi. Ponovimo još jednom: Za njihove mirovine prosvjedovati mladi.
Paradoksalno, hrvatski umirovljenici, bespogovorno očekuju da će se za njihova materijalna prava boriti umirovljeničke stranke za koje nisu nikada glasali i umirovljeničke udruge u koje se nisu nikada učlanili.
Posložili su si prioritete
Iznenađuje li na sve to? Pa baš i ne, jer umirovljenici “znaju” prioritete. Naime, svo to vrijeme vodio se pravi rat na drugim “važnijim” temama pa su ispisane tisuće i tisuće (bez pretjerivanja) nasilnih i uvredljivih komentara u kojima se pokušalo dokazati da su “svekrve bolje od snaha”, nastojalo se otvoriti ljudima oči kako bi shvatili da su “mediji sluge sotone”, ali i nametnuti stav da su žene koje nemaju djecu i unuke manje vrijedne od onih koje su “žrtvovale sve za obitelj i sretne su zbog toga”.
Čuli smo i da mirovine trebaju biti jednake za sve, bez obzira na staž i visinu uplata u mirovinsko osiguranje, ali i da su visokoobrazovani krivi za siromaštvo umirovljenika. Stotine komentara oblikovale su stravičnu autodestruktivnu misao da su ljudi sa završenim fakultetima zlo ovog društva uz zaključak da takozvani mali čovjek (tko god on bio) jednostavno nikada, makar i djelomično, ne može biti odgovaran za svoju sudbinu.
A onda se s pravom pitamo: zašto bi netko takav izašao na prosvjed? Uostalom, jamranje i svađanje na Facebooku njegova su sudbina, a Facebook preko mobilnih tarifa gotovo je pa besplatan.
tekst se nastavlja ispod oglasa
