“Otkako sam u mirovini, brinem o cijeloj obitelji – kuham za supruga, sina, snahu i troje unučadi. Iako mi nekad dojadi rutina i obaveze koje to nosi, ne mogu zamisliti da je drugačije i da im ne pomognem. Unuci jedu s nama kad dođu iz škole, a sin i snaha tek u pola pet kad dođu s posla. Uživam kad vidim da su svi siti i zadovoljni i da predvečer imaju malo slobodnog vremena za sebe. Zato želim što duže poživjeti”, povjerava nam 75-godišnja umirovljenica Vera.
“Živim sama, slobodna, jedina obaveza, i to obaveza koju volim, su mi moj psić Riki i mačka Ruža. Dok je meni njih uz mene, želim živjeti. Imam lijepih 84 godine, proživjela sam puno i lijepog i teškog, ali ne, nikako nisam spremna otići na onaj svijet. Možda nikad neću ni biti spremna”, kaže slatko se nasmijavši gospođa Anica.
Čeka nove izume
“Kad pogledam unatrag, ne mogu ni zamisliti da sam propustio izume poput radija, televizora, računala, telefona i mobitela, automobila, zrakoplova. Upravo zbog izuma koji nas čekaju u praksi odnosno svakodnevnom životu, ne želim još umrijeti. Čitam i pratim koliko su daleko došli medicina, fizika, znanost. Čitam i čekam da u upotrebu dođu novi inteligentni strojevi, da i kod nas dođu automobili koji voze sami, i još toliko toga. Ne, nisam spreman umrijeti, a imam 88 godina i mnogi moji prijatelji otišli su na drugi svijet”, kaže nam optimistični gospodin Vedran.
tekst se nastavlja ispod oglasa
“Imam petero unučadi i živim za njih. Najmlađa unuka, s kojom sam bliska, ima 23 godine, ima dečka i iduće godine čeka je diploma. Ne bih taj trenutak propustila ni za što na svijetu. Ni smrt me neće spriječiti u tome”, govori gospođa Dragica koja je napunila 82 godine.
Ljubav u cvatu
Gospodin Anto (73) nas je opasno iznenadio – kao udovac, prije godinu dana je, kaže nam, upoznao ženu s kojom ga je ubrzo počelo dijeliti više od prijateljstva. “Mi smo svaki dan zajedno, barem na ručku i i u večernjim šetnjama. Poslije odem kući, rjeđe ostanem prespavati kod nje. No, svaku večer se još jednom nazovemo, prije spavanja. Ma kako ne bih volio još malo poživjeti, ako bude zdravlja, volio bih doživjeti i stotu”, govori nam.
Potom nam je umirovljenica Boža rekla da ju je bolest izmorila, ne može više. “U mladosti sam, s 36 godina, preboljela tuberkulozu. Cijeli život nisam dobro vidjela, one debele naočale su bile predmet poruga, patila sam i zbog toga. Sada me boli svaka koščica na tijelu, pijem teške tablete protiv reumatskih bolova koje više i ne djeluju. Jedva se vučem po kući i strah me što biti ako sasvim onemoćam. Nije mi više do života, voljela bih da me samo nema”, rekla je 92-godišnja gospođa Boža.
Nazvali smo i našu vjernu sugovornicu Darinku (92), koja već jedanaest godina žudi za drugim svijetom, jer je tamo njezin voljeni suprug Jerko. “Nikako se ne mogu pomiriti da nema čovjeka kojeg sam voljela i za ruku držala cijeli svoj život. Nemam velikih problema sa zdravljem, samo me razdiru samoća i ta silna čežnja za mojim Jerkićem. Jedva čekam naš ponovni susret tamo gore”, rekla nam je gospođa Darinka.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
tekst se nastavlja ispod oglasa
