Sandra (56): ‘Bježim iz braka, skovala sam plan, ne mogu više’

Oboje supružnika, doznajemo, imaju djecu iz kratkih prethodnih brakova – ona ima 37-godišnju kćer, on 41-godišnjeg sina s kojim nije u dobrim odnosima. “Kad smo se vjenčali, iako smo još bili mladi, odlučili smo da nećemo imati zajedničku djecu. Moja kći živjela je još neko vrijeme s nama, a kad smo zbog posla odlučili preseliti u Zagreb, ona je već bila punoljetna pa je odlučila ostati s mojim roditeljima u manjem gradu. I danas živi tamo, ali s dečkom, i već mi je rekla da su odlučili da neće imati djecu”, govori nam.

Ima, kaže, toliko svojih problema, da je jedva stigla osvijestiti činjenicu da nikada neće biti baka. “Iskreno, nemam problem s tim, to je svjesna odluka moje kćeri i poštujem ju”, rekla je kad smo se dotakle te teme.

Bračni problemi

Uzdahnula je potom, i rekla: “Na izmaku sam snaga. Iz dana u dan energiju gubim na rasprave s mužem. Svaki dan ispočetka tumačim što me smeta, on odgovara pasivnom agresijom, i nikako ne možemo naći zajednički jezik. Ja čak mislim da on zna što ja želim, ali mu se ne da mijenjati, jer bi morao promijeniti svoj komfor, svoju rutinu, način na koji vidi svoj dnevni odmor. Trebalo bi se malo pomučiti, a to mu se neće”, rekla je Sandra.

On se, kaže nam, od početka braka ponaša kao da je žena dužna sve raditi u kući. “Uhvatim na dane kako kuham, paralelno vješam oprano rublje, slažem što je suho, mijenjam cvijeću vodu, metem kuhinju. Vičem da iznese smeće, a on kaže da je blizu novom rekordu u šahu. Poludim trenutno, i tako iz dana u dan, godinama. Potrošila sam snagu, a sve se kod mene pojačalo kad sam ušla u menopauzu”, priča nam.

Sav jad osvijestila u menopauzi

Kad je prešla pedesetu, krenuli su valunzi, nesanica, loše raspoloženje. “To je bio zapravo početak našeg kraja. U toj prvoj godini, kad su krenuli teži simptomi, uvidjela sam sav svoj jad. Gubila sam energiju od hormonalnih promjena, a sve više i na naše rasprave. Kao da sam odjednom progledala i shvatila koliko sama držim sve konce u kući, na poslu, kad dolaze prijatelji, kad se ide na put. Počelo me na najjače nervirati multitaskanje dok on igra šah, igrice, gleda TV, priča u prazno na mobitel”, objašnjava nam što ju je dovelo pred razvod.

Potom je istaknula neke situacije: “Dolaze nam gosti, mene oblijeva znoj, pripremam predjelo, pečem kolač, vičem mu da samo obriše čaše. Toliko je puta rekao da hoće, pa nije. I ne samo za čaše. Zaboravi i kad zamolim složiti čisto rublje, odnijeti nešto u pranje, usisati. Osjetim se silno prevareno, jer onda ja to napravim, ali ljuta. Pojede me to. I znate što mi kaže na kraju? Pita me je li mi to baš tako teško. Uzrujavam se svaki dan”, govori nam.

Ne može ga očima vidjeti

Najgore joj je, kaže, to što ga više “ne može živog vidjeti”. Sretna je samo kad on nije kod kuće. “Čim uđe, meni je zlo. Ja znam cijeli scenarij. Dođe iza 18, nekad dosta kasnije. Baca cipele, a onda se baca na kauč. Prepričava nešto svoje s posla, odmah počinje mijenjati i TV programe. Prije sam kuhala i forsirala zajedničke večere, sada sam odustala jer mu je svejedno. Kad mu se prohtije, ide si peći jaja, ili jede kruh i sir. On dalje od toga ne ide, niti ga zanima”, kaže nam.

Vikendi ništa bolji

Prije spavanja se tušira, a onda s laptopom odlazi u krevet. “To je naš život. Ni vikendi nisu bolji. Ja od ujutro ispitujem što ćemo kuhati, on kaže da mu je svejedno. Pitam hoćemo li negdje ići, opet mu je svejedno. Njemu je dobro dogovorimo li nešto ili ostaje na kauču. Jednostavno mu se ne da malo trgnuti, unijeti malo živosti, smisla u naš život i brak. Ja sam izgubila snagu i volju. Vičem bespomoćno, a nema reakcije”, govori nam Sandra.

Brak je, kaže, što se nje tiče mrtav. Nema ugodnih razgovora, šetnji, večera. “Izgubila sam smisao i kao žena, kao supruga. Postala sam negativna, duboko nesretna. Teško mi je otići iz braka, on mi govori da ne može živjeti bez mene, ali i da se neće promijeniti jer je njemu naš brak dobar. To što ja vičem da sudjeluje u održavanju kućanstva i da poradi na kvaliteti našeg zajedničkog vremena, na to on kaže da imam psihičkih problema”, iskreno nam se povjerila.

Sada je, kaže, tu gdje je i gaji još malo nade za sreću kad ode. “Ja znam da se u ovim godinama rijetko napušta supružnik, ali znam i da ipak nisam jedina. Bilo me strah neizvjesnosti i budućnosti, ali sam si kroz godine nezadovoljstva  predočila sliku sebe kao same i sretne, pa se više toliko ne bojim. Rekla sam mu da ćemo se rastati na nekoliko mjeseci, i ako uvidimo da nam je tako bolje i da nema smisla vratiti se konstantnim svađama, rastava je idući potez. Ja sam još na godišnjem odmoru, kad se vratim čeka nas zadnji razgovor”, rekla je naša iskrena sugovornica Sandra.

O svemu je promislila

“Prijateljica mi je ponudila dio kuće u predgrađu, živi sama pa bi i ona voljela društvo. Ili ću joj nakon mjesec dana početi plaćati, ili ću iznajmiti garsonijeru bliže centru. Radim, plaća mi je prosječna, spremna sam na potpuno samostalan život. Iako imam udio u vlasništvu stana koji dijelim s mužem, idem, jer mi ne dopušta niti jednu drugu opciju. Napravit ću sve za svoj duševni mir”, zaključila je svoju ispovijest.