‘Situirani otac nije ni pogledao kćer, a meni ode imovina i zdravlje’

Ono na što na početku svog pisma upozorava gospođa Tajana, a ukazuju i sindikati umirovljenika i umirovljeničke udruge, jest iznimno mali postotak udjela mirovine u plaći. Taj postotak trenutačno iznosi svega 36 posto (prosječna mirovina iznosi 414 eura, a prosječna plaća 1.150 eura) i naša čitateljica misli da to treba hitno povećati.

Podržala je potom i sve one umirovljenike koji nam iz dana u dan ukazuju na činjenicu da ljudi s nešto većim mirovinama nemaju pravo na nikakve dodatke i pomoći. “Slažem se da je bitno ostvariti puni radni vijek i zaraditi veliku mirovinu, ali je bitno i provjeriti kome se dodjeljuju razne pomoći jer mnogi koji imaju nisku mirovinu i dobivaju pomoć, puni su novca od, primjerice, prodanih nekretnina, a to nitko nigdje ne uračunava”, ukazuje gospođa Tajana.

Samohranim roditeljima treba više pomagati

“Istina je da nikako ne mogu svi imati isto neovisno o stažu, završenom školovanju, ali iz iskustva mogu reći da veća pomoć definitivno treba samohranim roditeljima. Osobno, kad sam kao samohrana majka bila u stisci nikad nisam dobila pomoć države, a jako dobro situiran otac moje kćeri nikada si kćer nije niti pogledao te ju je i financijski zakidao”, objašnjava.

Nemarnost bivšeg partnera s kojim ima dijete su je odvela u siromaštvo, a posljedice osjećaju i ona i kći. “Potrošila sam pola imovine da preživimo, podižući kćer došla sam tik do siromaštva, a ona od svega ima poremećaj ponašanja. Radila sam na računovodstvu u školi, otišle su mi kosti jer sam se potrošila. Radila sam šest puta veću normu u odnosu na norme koje su bile propisane, primjerice, u vrtićima. Ista stručna sprema, isti posao, a moja norma 750 učenika i 100 djelatnika. To nije pravedno”, požalila se.

Psihički i fizički problemi

Ono što ju je silno mučilo tijekom odrastanja kćeri, ona je kao samohrana majka osjećala da treba biti više s djetetom, a to si nije mogla priuštiti. “Smatram da bi samohrane majke koje rade trebale imati neku vrstu pomoći, olakšicu, bilo što suvislo, kako bi mogle uz sve obaveze biti malo i s djecom”, još je jedna sugestija naše čitateljice.

Nemar oca, nedostatak vremena i stiska s financijama doveli su do problema, povjerava nam, sa zdravljem i gospođe Tajane i njezine kćeri.

“S ocem moje kćeri šest sam se godina morala suditi, kad je imala 16 godina prestao je plaćati alimentaciju. Napominjem da to nije bilo prvi put da jednostavno ne plaća. Tada mu je bilo dosuđeno vraćanje samo godinu dana neplaćenih alimentacija, te povećanje od 200 kuna mjesečno.”

“Zanemarili su sve psihičke tegobe koje je kći imala zbog očeve nebrige i cijele te naše borbe. Njoj je nebrigom uništio psihu, a ja sam pak ostala bez imovine te završila polupokretna i više se nemam snage boriti. Pitam se čemu fakultet, rad i poštenje”, tužno je pismo završila gospođa Tajana.