‘Pravo na pomoć u kući je spas za starije Gorane, ne moraju u starački dom’

Rijetki su mladi, poput Eleonore Piščević (28) iz Čabra, koji se nakon diplome na fakultetu čvrsto odluče vratiti u svoj rodni Gorski kotar, nepokolebljivi u namjeri da tu ostanu pa makar u početku radili poslove za koje su prekvalificirani. I ne samo to, Eleonora je otišla i korak dalje pa je i volontirala dok joj se nije ukazala bolja poslovna prilika.

“Nakon što sam završila studij Sigurnost na radu na Veleučilištu u Rijeci, dugo sam tražila stručno osposobljavanje na području grada Čabra. Potraga je bila bezuspješna pa sam se, na prijedlog savjetnice sa zavoda za zapošljavanje, javila u gradsku upravu sa zamolbom da to odradim sa srednjom stručnom spremom te sam tako uspjela steći prvo radno iskustvo. U isto vrijeme otvorila mi se prilika volontirati u Gradskom društvu Crvenog križa gdje sam se lani u ožujku i zaposlila, i to na mjestu ravnateljice”, rekla nam je o svom putu do posla koji danas radi s puno žara.

Život u zabačenim zasocima

Priča nam potom zašto postoji tolika potreba za njihovim projektom “Pomoć u kući”, koji joj je osobito prirastao srcu. “Čabar prema podacima zadnjeg popisa stanovništva broji 3.226 stanovnika od kojih je 882 starije od 65 godina, dok ukupno imamo preko 1.200 umirovljenika. Dakle, čak je 27 posto populacije u zbiljnim godinama i mnogi od njih žive s iznimno malim mirovinama u čak 42 raštrkana naselja.”

“Ti su zaseoci udaljeni od svih bitnih institucija, a zbog loše povezanosti javnim prijevozom do njih se može jedino autom. Mnogi više nisu u snazi i ne mogu sami daleko po lijekove i u trgovinu, niti mogu cijepati drva ili kositi oko kuće. To nam ukazuje na činjenicu da je program pomoći u kući iznimno važan za Čabarski kraj”, rekla je Eleonora.

Na pitanje kako je došlo do toga da je sve više starijih koji ovise o njihovim uslugama, odgovara: “Mladih nema. Odlaze na školovanje u veće gradove gdje najčešće pronalaze i posao. Ostali su stariji koji ni ne pomišljaju napustiti svoj dom, a u tome ih u potpunosti razumijem. Zato je glavni cilj našeg programa omogućiti što većem broju starijih osoba da što duže ostanu u svojoj kući ili stanu, izvan institucija. Pomažemo im zadovoljiti osnovne životne potrebe kao što su odlazak po namirnice i lijekove, posjeta liječniku, podizanje mirovine, plaćanje režija, a iznimno im puno znači i moralna podrška naših gerontodomaćica i gerontodomaćina”, rekla je Eleonora.

Važnost gorontodomaćica i gerontodomaćina

U okviru programa “Pomoć u kući” zapošljavaju tri gerontodomaćice i jednog gerontodomaćina. “Svi imaju jednako odgovoran posao, a to je briga za naše korisnike. Od 2014. godine licencirani smo za pružanje pomoći u kući – kućni poslovi, osobna higijena, uređenje okućnice i drugi tehnički poslovi, a od 2017. godine dobili smo licencu i za uslugu organiziranja prehrane gdje pa tako dostavljamo gotove obroke iz Caritasove kuhinje Kruh Sv. Ante. Kroz svoje projekte i socijalne programe u stalnom smo kontaktu s korisnicima na terenu, kao i s ranjivim skupinama”, ističe ravnateljica Piščević.

Problema na koje nailaze u radu, svakako ima, a najveći je što postoji prihodovni cenzus. Ako ljudima mirovina prelazi 265 eura, ove usluge moraju doplaćivati, ili bi trebali plaćati privatnu pomoć u kući, a to je s kojim eurom više od tog praga nemoguće.

“Najveći problem je što Zakon o socijalnoj skrbi definira uvjete koji na terenu nisu realni. Smatram da puno više ljudi zaslužuje ovaj oblik pomoći. Sa svim drugim izazovima se snalazimo, no s ovim ćemo teško ako se nešto ne promijeni. Voljela bih stoga da se program proširi na veći broj starijih osoba kako bi o njima, dok god je moguće, skrbili u lokalnoj zajednici, umjesto da moraju daleko u neku instituciju”, kaže Piščević.

Štićeni se iznimno vežu za svoju gerontodomaćicu i gerontodomaćina, ali i oni za njih. “Ljubav je uzajamna. Toga smo najviše svjesni kad dođe vrijeme godišnjih odmora. Čak i kada dođe zamjena, uvijek pitaju gdje je moja Zorica, Renata, Judita ili Željko. Svi oni imaju veliko srce i razvijenu empatiju i zato su nam štićenici tako zadovoljni s njima”, doznajemo od ravnateljice.

Korisnici imaju minimalne mirovine

Zasad, kaže, brinu o 45 korisnika pomoći u kući i 30 korisnika pučke kuhinje. “Naši korisnici su uglavnom osobe koje imaju minimalne prihode, a uz umirovljenike imamo i nekoliko korisnika koji nisu u mirovini već su korisnici zajamčene minimalne naknade od 132,72 eura s obzirom na to da ostvaruju pravo na pomoć u kući temeljem Zavoda za socijalni rad i Odluke Grada Čabra. I napominjem da smo mi ovdje za situacije kad pojedincima olakšavamo život u fazi dok još mogu samostalno brinuti o sebi, ali im je potrebna tuđa pomoć kako bi lakše savladali svakodnevne obaveze”, objasnila je.

Na pitanje kako se financiraju, rekla je: “Svake godine potpisujemo ugovor s Ministarstvom rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne skrbi o sufinanciranju usluga pomoći u kući te time naš Zavod za socijalni rad, na zahtjev korisnika, izdaje rješenje na temelju kojeg radimo posao na terenu. Ovdje uvelike pomaže Grad Čabar koji sufinancira 50 posto cijene usluge kada je to potrebno, a s Gradom potpisujemo ugovor o sufinanciraju ovog programa te za redovan rad Crvenog križa.”

Poneka angdota

“Svakodnevno bude u najmanju ruku – svega. No veseli nas činjenica da tko god od našeg vrijednog tima dođe u nečiju kuću, donese radost. Sjećam se kada smo socijalna radnica i ja obišle jednu gospođu na terenu kako bi joj omogućile, za nju besplatnu, dostavu gotovih obroka te je dva sata odbijala potpisati zapisnik jer se bojala da će to morati plaćati, a mirovina joj je mala. Iz tog razloga, sa starijim osobama treba znati raditi. Potrebno je puno strpljenja, razumijevanja i empatije”, kaže ravnateljica.

“Inače, nemamo loših iskustava, što ne znači da ne bude loših dana, ali razumijemo da usamljenost, starost, lošije zdravstveno stanje utječe na njih te se trudimo im olakšati najviše što možemo”, naglasila je.

Poruka za boljitak kraja

S obzirom na to da je Čabar kraj s pretežito starijom populacijom, trebalo bi se fokusirati na stvaranje uvjeta za ostanak mladih što je jedino moguće na način da se otvore radna mjesta. S druge strane treba razvijati institucionalne i izvaninstitucionalne oblike pomoći i integracije za starije građane koji polako čine većinu u našem kraju

Ovaj prilog je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.