Otuđenje: Što kad vam vlastito dijete okrene leđa, kako si pomoći?

Često nam se javljaju čitatelji, češće čitateljice, koji se žale da su ih njihova djeca – napustila. Ne javljaju im se, ne zovu, ne pitaju treba li starim roditeljima nešto. Iako razlozi za otuđenje odraslog djeteta mogu biti različiti, a krivci mogu biti na obje pa i na trećoj strani, ovakva situacija rezultira trajnom boli koju odbačeni roditelji osjećaju.

Ta bol im može definirati ostatak života, no ako si sami pomognu, godine pred njima mogu biti lijepe i ispunjene. Svjedoči to na vlastitom primjeru terapeutkinja Michelle Hill koja je za portal Sixty and me opisala četiri strategije koje su njoj pomogle nositi se s odraslom djecom koja su se otuđila. Njen tekst prenosimo u cijelosti.

Bio je Majčin dan, a moja djeca, sin i kći, tada u svojim kasnim dvadesetima, bili su ovisnici o drogi i alkoholu. Čekala sam i čekala njihov poziv. Cijeli dan. Ništa.

Sjećam se kako sam stajala pod tušem te večeri. Glava mi je bila prislonjena uz mokre pločice, grčevito sam jecala. Bilo je tako bolno. Toliko bolno. Osjećala sam čvor u utrobi. Osjećala sam se napušteno. Prepušteno. Postavljala sam pitanja. Jesam li zaista bila tako loša majka? Mrze li me baš toliko? Što sam pogrešno učinila?

Kad mi se razum vratio, osvijestila sam da sam bila savjesna majka; brižna i uključena u njihov život. Nisam bila savršena, ali sam uvjerena u činjenicu da sam im pružila sve što sam mogla; ljubav i skrb.

Sljedeće godine se sve ponovilo. Nisam više plakala tako jako kao prve godine, ali ipak je boljelo. Pokušala sam se radovati zbog drugih majki oko mene, a koje su odrasla djeca obasipala pažnjom i darovima. No to je bio mač s dvije oštrice između iskrene želje da se radujem zbog njih i istovremenog osjećaja tuge i napuštenosti u vlastitom srcu. S vremenom se to pretvorilo u nešto što niti jedna majka ne bi trebala iskusiti; postalo je normalno.

Pomirenje sa sinom, kći je i dalje otuđena

Kasnije, sin mi je jedne uskrsne večeri rekao da je u jednom trenutku osjećao kao da ima srčani udar zbog upotrebe metamfetamina. Nakon toga je prestao koristiti droge. Vratio se u crkvu i promijenio svoj život. Njegova djevojka u to vrijeme bila je dugogodišnja ovisnica o heroinu, ali i ona je promijenila život. Sada su u braku i imaju sina. Moj sin ima 39 godina i imamo dobar odnos. Zove me redovito.

Međutim, moja kći je ostala otuđena. Ponekad odgovara na moje poruke (kad ne postavljam previše pitanja) i čini se vrlo nespremnom reći “volim te” kao odgovor na moje često izražavanje ljubavi prema njoj. To me boli, ali neću joj prestati govoriti da je volim.

Imala sam toksičan odnos s vlastitom majkom i očajnički sam željela uživati u bliskom, zabavnom odnosu sa svojom kćeri koja sada ima 42 godine. No, nažalost, priča još nije gotova. Još uvijek gajim nadu da će se jednog dana to dogoditi. Kroz sve te godine naučila sam četiri načina kako si pomoći u slučaju kad se djeca otuđe od roditelja.

1. Nema tugovanja i samosažaljevanja

Kroz godine udaljenosti od moje kćeri, unatoč mojim naporima da razvijemo odnos, shvatila sam da je utapanje u tuzi besmisleno i da ne služi nikakvoj pozitivnoj svrsi u mom životu. Da, naravno, moramo potpuno odtugovati te odnose kojima smo se u srcu nadali. Ali tugovanje iz godine u godinu nije korisno ni vama ni vašem odraslom djetetu. Oni nastavljaju svoj život, a i vi trebate činiti isto.

Dr. John Delony, voditelj emisije “The Dr. John Delony Show”, potiče slušatelje da kupe betonski blok u trgovini građevinskog materijala. Kaže im da napišu na komadu papira stvari koje ih dugo muče i da taj papir zalijepe na betonski blok. Upućuje ih da nose taj betonski blok oko kuće koliko god mogu, a zatim neka potrgaju papir s njega i ostave ga u najudaljenijem kutu vrta ili dvorišta. I neka ga više nikad ne podignu. Njegov savjet je vrijedan. Nosimo svoju tugu dok ne postane tako teška da je više ne možemo nositi. Odložite je.

2. Postavite si nove ciljeve

Umjesto da se potpuno usredotočite na svoje otuđeno odraslo dijete, postavite si dva do tri nova cilja. To može biti odluka da ćete volontirati nekoliko sati tjedno u omiljenoj lokalnoj udruzi. Žene koje imaju 60 i više godina posjeduju mnoštvo vještina i talenata koje su stekle i usavršile kroz godine.

Svirate li klavir? Darujte svoje vrijeme i podučavajte mlade sviranju. Jeste li umirovljeni učitelj? Pružite instrukcije. Znate li nešto o slikanju? Preuzmite mladog umjetnika pod svoju zaštitu. Jeste li pisac? Pomozite nekome koncipirati knjigu. Bit je da izađete iz sebe i da sebe investirate u nekoga drugoga. To stvarno pomože ispuniti prazninu koja nastaje kad se odraslo dijete otuđi.

3. Ubijte čudovište zvano bijes

Prirodno je osjećati ljutnju kao dio procesa tuge. Vaše odraslo dijete još uvijek živi, ali osjećate kao da je umrlo. Prijatelji i obitelj mogu vam pokušati biti podrška, ali često će nesvjesno potaknuti osjećaj izdaje i napuštanja. Umjesto toga, napravite mentalni korak unatrag i pokušajte razumjeti što je dovelo do otuđenja.

Je li vaša obitelj bazično nefuncionalna? Jeste li u obitelji skloni toksičnoj komunikaciji? Možda smatrate svoju obitelj cjelovitom i zdravom. Promatranje vaše obiteljske dinamike s nekog objektivnijeg stajališta može učiniti otuđenje manje osobnim. Razlog je, u konačnici, manje važan. Važna je volja da se ugasi bijes i da se situaciji pristupi otvornije bez zatvaranja vrata zauvijek.

4. Korak prema prihvaćanju

Čini se da je banalno reći “tako je kako je”, ali prihvaćanje okolnosti onakvima kakve zaista jesu dio je vlastitog procesa ozdravljenja. Umjesto da strahujete od toga što budućnost nosi, udahnite duboko nekoliko puta, slegnite ramenima i jednostavno prihvatite da je upravo to vaša priča… barem za sada.

Znam ponešto o onim mislima koje uporno kruže glavom dok pokušavate zaspati. Te misli muče vas dok se prevrćete po krevetu pitajući se gdje je vaše odraslo dijete, što radi i hoće li ikada shvatiti koliko vas je povrijedilo. Sanjate o danu kad će utrčati natrag u vaš život, zagrliti vas, ispričati se zbog svog zastranjenja i priznati vam svoju vječnu ljubav. Snovi su dobri. I održavanje nade u pomirenje je plemenito, ali prihvaćanje sadašnjosti je nužno.

Razumijem tu bol. Znam da stvara prazninu tijekom svakog blagdana… zapravo, svakog dana. Međutim, primjena ove četiri strategije samopomoći pomoći će vam da krenete dalje sa svojim životom dok se nadate da će jednog dana doći do pomirenja. A ako se to ne dogodi? Nastavit ćete graditi život pun smisla i svrhe!

Jeste li i vi roditelj od kojeg su se otuđila odrasla djeca. Kako se nosite s tim? Vidite li da će se u budućnosti stvari popraviti? Ili su se stvari već popravile? Podijelite svoje iskustvo s nama.