Živim sam, nemam prijatelja i brat me otkantao. Ima li mi spasa?

“Imam 70 godina i već dugo živim kao samac. Otišao sam u prijevremenu mirovinu i potom sam nekoliko godina volontirao u dobrotvorne svrhe, na puno radno vrijeme. Povukao sam se 2019. jer mi zgadilo tamo raditi”, objašnjava čitatelj TheGuardiana psihologinji.

Potom nastavlja: “Nikad nisam imao baš puno prijatelja, a u posljednjih pet godina baš se osjećam odbačeno od gotovo svih koje sam smatrao bliskima, uključujući nekoliko mojih školskih prijatelja, i mog jedinog brata”, požalio se.

“Lockdown je bio pakao”

Dodao je da ga je lockdown u vrijeme pandemije bolesti Covid-19 doveo do ruba ponora. “To zatvaranje je bilo pravi pakao za mene. Spao sam na to da većinu vremena provodim igrajući pasijans na laptopu, gledajući TV i slušajući radio. Nakon pandemije sam samo nastavio na isti način tratiti dane. Živim tako izolirano već zadnje četiri godine, osjećam se kao zombi i ne vidim kako bih to mogao promijeniti”, traži savjet očajni umirovljenik.

Pokušao je, piše, s večernjim tečajevima, čak je izašao na nekoliko spojeva. “Čini mi se da moji problemi sežu još u gimnazijske dane kad sam odustao od učenja stranih jezika, koje sam volio i u kojima sam bio najbolji, te sam se prebacio na prirodoslovne predmete A-razine. Dobio sam trećerazrednu diplomu iz kemije i to je označilo početak mog osjećaja da sam izgubljen slučaj”, objašnjava.

Potom nastavlja: “Osjećam se kao da sam protratio život. Ne vidim izlaz i bojim se da ću podleći demenciji, kao moj otac, nakon čega će uslijediti grozan kraj”, stoji na kraju vapaja upućenog psihologinji.

“Možda niste imali slobodu izbora u životu”

Psihologinja Philippa Perry odgovorila mu je javno na portalu TheGuardian: “Osjećala sam se tužno čitajući vaše pismo i zbunjena sam kad razmišljam što vam se zapravo dogodilo.”

“Čini se da se svađate sa svima, a opet ste napisali ovo toplo pismo koje to ne odaje. Kažete da ste s gađenjem izašli iz dobrotvorne organizacije u kojoj ste nekoliko godina volontirali. Iako niste napisali kakvom ste užasnom ponašanju tamo svjedočili, čini se da je to povezano s prekidima koji su uslijedili u gotovo svim vašim vezama. Kao da je ono što vam se tamo dogodilo na neki način nastavilo kvariti vašu ljubav prema ljudima. Pitajte se je li možda baš to promijenilo način na koji pristupate životu i ljudima.”

“Pretpostavljam da je vjerojatno upravo to oživjelo osjećaje iz vaše prošlosti koje možda nikada niste pretočili u riječi. Zvuči da ste kao student dugo razmišljali o tome da li da se odreknete učenja jezika te ste na neki način bili prisiljeni studirati znanost. Kad ste bili dijete, vjerojatno niste imali potpunu slobodu izbora u životu – drugi su ljudi donosili odluke umjesto vas, možda roditelji. Čini se da je ovaj nedostatak slobode izbora nekako zaglavio u vama, kao da ne znate sami sebi omogućiti da vam se u odnosima i životu dogode lijepe stvari za kojima žudite.”

Svi moramo otkriti što volimo

“Svi trebamo otkriti što je to što volimo i onda to moramo učiniti. Vi, primjerice, možete čitati na nekom od stranih jezika koji najviše volite! Ne zbog nekog budućeg sebe, već to učinite zato što vam to izaziva ugodu, tako ćete izvući najbolje iz sadašnjeg trenutka. Možda vam se jezici čine kao izgubljena ljubav, pa dobro, zapalite ponovo tu ljubav i ne tugujte pritom za izgubljenim godinama.” 

“Ne bojte se ako vas, dok čitate, preplavi i tuga. Iznenađujuće je koliko teško može biti prepuštanje nečemu što nam je važno – naše želje, nade i snovi čine da se osjećamo ranjivo. Možemo nesvjesno zazirati od njih jer nekako postoji osjećaj da ćemo, ako ne uspijemo u stvarima koje su nam najvažnije, biti uistinu izgubljeni. Ponavljam, ne bojte se, učinite to”, savjetuje.

“Hrabrost koja nam je potrebna za neuspjeh ista je ona hrabrost koja će nam pomoći da uspijemo. A ono u čemu trenutno trebate uspjeti je pronaći nešto što vaš život danas čini smislenim. Poslušajte me i osvijestite iskreno što točno osjećate; iz toga zaključite što je to što želite i odatle krenite. Da, putem možete malo zaglaviti, zaustaviti se sa ‘što-ako’ koje potiče strah od neuspjeha. Ali, ipak nastavite.”

Nemamo kontrolu nad životom, ali imamo nad sobom

“Spominjete demenciju. Moguće je i da su se dogodile neke promjene u vašem mozgu koje su dovele do svih ovih neslaganja s okolinom. Nisam liječnik, ali možda biste se mogli testirati. Ako je u pitanju zdravstveni problem, a stvarno se nadam da nije, pronađite na internetu grupe u kojima ljudi s ovim problemima razmjenjuju iskustva i savjete.”

“Nemamo kontrolu nad svim životnim okolnostima, ali ono nad čime imamo moć je naš odnos sa samim sobom i način na koji se brinemo za svoje tijelo. Možemo kontrolirati i naš unutarnji dijalog i način na koji se ponašamo prema drugima. Koliko god odnosi bili teški, svi ih mi trebamo i stoga moramo naučiti kako se nositi s različitostima”, zaključila je svoj odgovor psihologinja.