Povjerljivo
Zora: ‘Sve bih dala da mogu u starački dom, ali ne mogu si ga platiti’
Iz vlastite kože ne može se van, pa je umirovljenica Zora, piše nam, prigrlila svoju bol i samoću. Dane provodi u kući, jedini spas vidi u ono malo zraka što da ga udahne kad izađe u invalidskim kolicima.
Umirovljenica Zora svojim pismom prepunim bola dira u srce svaku empatičnu dušu. Teško je zdravome i zamisliti da zimske dane, kada mrak pada već iza 16 sati, netko provodi u samoći. Žudi, piše nam ova umirovljenica, za društvom, ali vezana je uglavnom za svoja četiri zida gdje se ograničeno kreće uz pomoć štaka.
Ceste su zimi skliske, no gospođa Zora ipak odvažno sjeda u invalidska kolica ne bi li malo razbila svakodnevicu. “Srećom imam invalidska kolica na električni motorni pogon. Stopostotni sam invalid i jedino me to spašava, ne bih mogla podnijeti da ne izađem bar malo van”, povjerila nam je gospođa Zora u emotivnom pismu.
Samoća ubija
Samoća ju, kaže, ubija. “Živim sama i teško je. Imam kćer, ali ona vodi svoj život”, povjerila nam je, no nije napisala živi li joj kći u istome mjestu, posjećuje li je i koliko često.
Napisala je još samo da žudi za društvom, njezine su rečenice kratke, ali teške: “Tako bih voljela otići u starački dom! Iako sam stopostotni invalid, pokretna sam uz pomoć štaka. Sve svoje potrebe mogu obavljati sama. Mogu se sama okupati i odjenuti. Kad bih samo mogla dobiti dom, imala bih društvo!”, napisala je.
Završne riječi njenog pisma paraju srce. “Na žalost, male mirovine poput moje, nisu dostatne da si platim starački dom. I što možemo, mi ranjeni bijednici s ovakvim penzijama? Ništa drugo nego tugovati i nositi u sebi i dalje svoj bol. I podnositi samoću”, riječi su koje mnogo govore o stanju nacije.
Terezija: I ja želim u dom!
I umirovljenica Terezija piše nam da joj je velika želja ostatak života provesti u staračkom domu. “Već sam se zapisala, ali me ne zovu jer još pet godina moram otplaćivati kredit za kuću. Živim sama i imam djecu, ali ne želim im biti na teret. U domu se ljudi druže i nikad nisi sam, a mogu reći da je samoća jako teška i otužna. Biti ću istinski sretna ako mi se jednog dana ostvari san. Žudim za veselim okruženjem kakvo vlada u staračkim domovima”, iskreno nam piše gospođa Terezija.
Biste li i vi rado u starački dom? Jeste li se već zapisali?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
