Povjerljivo
Ana (67): ‘Želim u dom da me djeca pamte ovakvu kakva sam sada’
Potaknuta razmišljanjima naših sugovornika na temu odlaska u starački dom, javila nam se i umirovljenica Ana (67) koja je s nama iskreno podijelila svoje strepnje. Zabrinuta je, piše nam, jer njezin suprug ne želi ni čuti za dom, dok bi ona rado otišla prije nego što onemoćaju.
Mnogi se ljudi u poznijoj dobi, kad se počnu suočavati sa zdravstvenim problemima, počnu baviti mišlju je li vrijeme za upis u starački dom. Ondje bi, ako jednog dana onemoćaju, dobili prijeko potrebnu njegu i medicinsku skrb. Unatoč toj činjenici, neki toliko zaziru od pomisli na napuštanju svoje kuće ili stana da se tome odupiru svim silama, pa što bude.
Tako nam umirovljenica Ana (67) piše da se ona i suprug uoće ne slažu u tom pogledu. Njoj je starački dom velika želja, a on se izbezumi na sam spomen te institucije. “Silna mi je želja otići u dom, ali moj suprug ni u ludilu ne bi napustio svoju kuću. Iako je veći dio naše kuće prepustio kćeri, zetu i njihovoj djeci, odnosno našim unucima, neće ni izdaleka čuti za ovu ideju”, piše nam u uvodu pisma koje je naslovila na našu rubriku Povjerljivo.
Nema mira uz supruga
Potom je objasnila da su ona i suprug preselili u dvorišni stan, tako da i mladi i stariji imaju svoj mir, no ta promjena njega nije nimalo približila ideji o preseljenju u starački dom. Kako piše, on ima 77 godina, a ona je deset godina mlađa od njega i kako godine idu, sve je tvrdoglaviji te mu je narav sve teže podnošljiva, što ju brine.
“Preselili smo u dvorišni stan kako bi imali svoj mir, ali mir traje samo dok moj suprug ne počne divljati i vikati, vrijeđati prije svega mene, a što je najgore počne sipati uvrede i prema našoj odrasloj djeci i unucima. Onda zbogom mir svima nama”, opisuje nam i naglašava ponovo da bi dom i tamošnja skrb bili najbolje rješenje kako za njih, tako i za širu obitelj.
Brinula o četiri starije osobe
“Želim se na vrijeme zapisati u starački dom jer sam iskusila što znači polako umirati uz razne bolesti. Brinula sam se, naime, o četiri starije osobe koje su polako umirale uz razne bolesti i vjerujte mi da nije lako gledati roditelje kako nestaju. Ni oni se nisu bili zapisali u starački dom i sve i da su, jednom kad su onemoćali, htjeli otići, nisu mogli jer se na mjesto u domu kod nas čeka godinama”, upozorava i druge gospođa Ana.
“Baš zato što sam se svega nagledala, rado bih otišla tako da me moji najdraži pamte ovakvu kakva sam sada, a ne da podsvjesno žele da umrem, posebno ako se teško razbolim. Ali, eto, to je samo moje razmišljanje, drugi se ne moraju složiti s tim da je to najbolje rješenje”, zaključuje svoje promišljanje naša umirovljena čitateljica Ana.
A kakva su razmišljanja o odlasku u starački dom?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
