Presretni su: Umjesto u domu, šestero prijatelja živi u zajedničkoj kući na selu

Mnogi sanjare o ugodnoj starosti, kućici na selu i prijateljima s kojima u miru provode najmudrije godine života. No malo se tko to usudi provesti u djelo jer realizacija uglavnom zahtjeva hrabrost i izlazak iz zone komfora.

Ipak, učinila je to još prije dvadesetak godina australska majstorica joge Eve Grzibowsky (76), koja je sa suprugom i još dva bračna para, napravila kućicu iz snova, kako bi u njoj, okružena prijateljima, provela najbolju moguću starost. Iako su skupina jakih individualaca, o sebi razmišljaju kao o maloj zajednici koja djeluje u interesu zajedničkog dobra. Svoje iskustvo opisala je za Tonic magazine, a mi ga prenosimo u cijelosti.

Mi smo tri para koji su se u mirovini, odlučili na zajednički život. Riječ “umirovljenje” je slobodan opis jer smo mi, poput mnogih starijih osoba, nevjerojatno zaposleni i izvlačimo koliko god možemo iz onoga što je, najvjerojatnije, posljednja četvrt naših života.

Nas šestero htjeli smo mirovinu dočekati na poseban način tako da naše zrenje do duboke starosti bude obogaćeno druženjem. Naša misija je doprinositi društvu, nastavljati učiti, brinuti o zdravlju i istraživati našu kreativnost. Naše društvo se sastoji od Michaela i Judy, koje sam upoznala kroz jogu u kasnim 70-ima te Heather i Ricka, koje sam upoznala kroz seminare, a tu smo i moj suprug Daniel i ja.

Davne 2000. godine otkrili smo da uživamo u zajedničkim druženjima pa smo počeli provoditi božićne i novogodišnje praznike zajedno. Kada smo razgovarali o našoj budućnosti, činilo se da je kuća na selu primamljivija opcija od umirovljeničkog naselja pa smo krenuli u tom smjeru.

Odabrali smo lokaciju

U početku smo bili krajnje naivni i zapravo smo gledali veliko imanje od 80 hektara. Nije nam trebalo dugo da dođemo k sebi pa smo odlučili kupiti zemljište od 1,6 hektara na otoku Mitchells. Michael je smislio ime naše grupe – Šupci, budući da je na posjedu bila velika zelena limena šupa u kojoj smo prvih godina boravili.

Otkrili smo otok

Otok je postao naša nova destinacija za odmor. Kad god bismo mogli pobjeći iz grada, vozili bismo se četiri sata pacifičkom autocestom od Sydneya do naše šupe, naše limenke od 72 kvadratna metra. Tih nam je dana bila tijesna. Dva para spavala su u onome što smo zvali spavaćim sobama, a treći par je spavao na madracu u boravku. Izvanredno smo se dobro slagali s obzirom na mali prostor. Srećom, naš otok je zanimljiv; mogli smo se rekreirati na rijeci, posjetiti oceansku plažu, kafić i trgovinu mješovitom robom.

Isprobavanje suživota

Kako bismo provjerili možemo li to, započeli smo zajedno živjeti u unajmljenoj kući u Sydneyu. Nije nas trebalo iznenaditi, ali potencijalni iznajmljivači nisu bili oduševljeni činjenicom da kuću za najam traže tri starija para. Možda su mislili da smo hipiji ili svingeri? Imali smo sreće. Judy je pronašla kuću na tri etaže u zaljevu Tambourine. Morali smo se riješiti dijela imovine kako bismo zajedno živjeli. Zamislite samo koliko smo stvari morali baciti da bismo mogli spojiti tri kućanstva u jedno!

Imali smo teških trenutaka, ali kaže se da morski valovi poliraju kamen. Dvije godine smo živjeli uglavnom u slozi. Počela sam pisati blog na početku tog našeg suživota.

Izgradili smo kuću

Ovo je bila faza u kojoj je trebalo otvoriti novčanik i konačno realizirati ono o čemu smo govorili. Bilo je puno planiranja i sastanaka na kojima su naše različite i jake osobnosti dolazile u sukob. Izabrali smo arhitekta. Nakon bistrenja ideja, mogli smo mu dati kratak popis želja koje smo morali fino podešavati, budući da nismo plivali u novcu. Božica sreće dala nam je sjajnog građevinara i gradnja je počela u veljači 2009. godine.

Heather i Rick bili su prvi Šupci jer su otišli u mirovinu prvi. Živjeli su u toj limenoj šupi dvije godine. Tako su nadgledali izgradnju kuće i donijeli bezbroj sitnih odluka nužnih za uređenje interijera i eksterijera. U studenom 2009. godine naša velika kuća s tri spavaonice bila je useljiva i u njoj sada živimo, kako se kaže, sretno do kraja života.

Rezultat

Iskreno mogu reći, puno je bolje nego što je itko od nas očekivao. Petkom ujutro svi čistimo kuću. Unaprijed planiramo zajedničke obroke i raspored kuhanja. Održavamo mjesečne kućne sastanke kako bismo riješili pitanja održavanja, financija, kapitalnih ulaganja i uobičajenih stvari. Zapravo, budući da stvari teku glatko, ne sastančimo tako često.

I svijet je saznao za nas. Prvi nas je intervjuirao ABC Radio National 2010. Pročula se vijest o tim pionirima koji rade ono o čemu su mnogi razmišljali, ali se nikad nisu usudili: dijele život u mirovini s prijateljima. Od tada smo se pojavljivali u časopisima, novinama i televizijskim emisijama. Postoji čak i “naša priča” – potaknula sam Heather da napiše knjigu o našem iskustvu. Može se nabaviti na Amazonu.

Dugoročno smo se obvezali jedni prema drugima i za mene život u našoj kući predstavlja obiteljsko iscjeljenje. Iako nismo u biološkom srodstvu, jedni drugima čuvamo leđa na način na koji to čini funkcionalna obitelj. Prije mnogo godina, kad smo stvorili našu viziju zajedničke budućnosti, željela sam otkriti “najbolju sebe” u odnosu s bliskim prijateljima. Ponekad je bilo teško, ponekad blaženstvo. Sve u svemu, rekla bih da je bilo uspješnije nego što sam zamišljala.

Parafrazirat ću filozofa i pjesnika, Petera Bollanda, kad opisuje proces zrelog povezivanja. Nijedan kamen ne počinje glatko i okruglo. Pijesak, voda i drugo kamenje bruse mu rubove dok ne ostane samo glatka okrugla sredina. Sve nebitno je nestalo. Pjesme, stihovi, ljudi i ideje počinju na isti način. Zatim dolazi brušenje. Bez trvenja i sukoba i neprestanog brušenja, ljepota posljednje faze nikada se ne otkriva, ostaje zauvijek zaogrnuta vanjskim mutnim slojevima i nečistoćama. Tajna života je naučiti voljeti brušenje.