Povjerljivo
Elizabeta (59): ‘Podstanarka sam još od razvoda, čeka li me u penziji ulica?’
Gospođa Elizabeta (59) živi u strahu, piše nam, jer je razvedena, živi sama, podstanarka je, a djeca su joj raseljena po svijetu i ne želi računati na njihovu pomoć u mirovini. Već neko vrijeme ne spava od same pomisli da s mirovinom neće moći plaćati najam stana.
Pišu nam mnogi podstanari da se u mirovini nađu u vrlo nezahvalnoj situaciji, jer im primanja naglo i drastično padnu, a mirovine s vremenom ne rastu u skladu s rastom stanarine. Gospođa Elizabeta zato je u strahu za svoju budućnost. Ima 59 godina, još uvijek radi i ne prođe dan da ne uvidi da uz penziju kakve su danas, neće moći opstati.
“Poput vaše čitateljice Nadice, i sama sam u takvom scenariju. Roditelja nemam odavno da mi barem budu moralna podrška i utočište, djeca su mi u potrazi za boljim životom otišla u bijeli svijet, a ja sam ostala sama sa malim primanjima i još u podstanarstvu”, povjerava nam.
Umorna nakon 20 godina podstanarstva
Stan unajmljuje, otkriva nam, već punih 20 godina. “Od razvoda do danas sam podstanarka i samo gledam kako država nema nikakve kriterije niti je pronašla načine da pomogne samcima. Sada još uvijek radim, ali za šest godina imat ću 65 i ne znam što ću i kuda ću s penzijom kakva mi se piše”, iznosi nam svoje strepnje.
Zebe ju oko srca jer i sada jedva krpa kraj s krajem, u mirovini to, uviđa, neće biti izvedivo i morat će potražiti neko drugo rješenje. Zna da udovice i udovci imaju pravo na dio obiteljske mirovine po pokojnom supružniku, a ona kao razvedeni samac nema nikakva prava odnosno olakšice za samce koje smatra nužnima.
S kojim novcima u dom?
“Ne želim biti na teret svojoj djeci. Puno se razglaba o tome da je starački dom najbolje rješenje za stare i nemoćne, ali ja vas pitam kakav to dom meni dolazi u obzir, s kojim novcima da ga platim? Nema šanse, ima nas jako puno koji smo godinama prihvaćali bilo kakav posao samo da možemo preživjeti bez tuđe pomoći, ali i podrške”, objašnjava svoju nezahvalnu poziciju naša čitateljica.
“Čovjek tada misli samo o poslu i preživljavanju i ne stigne se baviti mislima što će biti s njim ako doživi starost i ako mu mirovina bude mala i nedostatna za preživjeti. No, godine idu i dođu i te misli, a mnogi koji se približavamo mirovini zbog siromaštva gledamo u tamu i ne vidimo izlaz, doista ne vidim ništa lijepo pred sobom”, misli su koje već dugo proganjaju gospođu Elizabetu koja kroz ove retke izražava bojazan da bi se u mirovini mogla naći na ulici, umjesto u (njoj preskupom) staračkom domu.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
