Povjerljivo
Ilka (91): ‘Žena treba držati do sebe, još mi frizerka dolazi dvaput mjesečno’
Gotovo cijelu zimu, priča nam gospođa Ilka iz Zagreba, nije izašla čak ni na klupicu ispred zgrade. Ta je klupica jedini njezin doticaj s vanjskim svijetom, uz još tri žene koje je povremeno posjećuju. Iako živi sama, teško hoda i slabije vidi, ne želi još, kaže, u starački dom.
Gospođa Ilka ima 91 godinu i živi na trećem katu bez lifta. “Uvijek sam govorila bit će kako Bog da i nakon smrti supruga prije 14 godina nikad nisam pomislila prodati stan i kupiti nešto manje u prizemlju. Nedavno mi je umrla i kći jedinica, teško nosim tu tugu na srcu, ali ne u smislu da se bojim života.”
“Možda mi tu sigurnost daje dobra penzija, ali uvijek sam bila takva da nisam strepila nad onim što će biti kad će biti. Zato se ne bojim ni sada. Kad ne budem mogla brinuti za sebe, plaćat ću si dom. Ne vidim problem”, govori nam mirnim glasom.
Uredna i njegovana
Nisam mogla ne pohvaliti joj frizuru. “Kosa mi se ne masti, dovoljno je da mi frizerka dođe dvaput u mjesecu. Jednom me pofarba i ako treba malo me ošiša, drugi put mi samo opere kosu i malo me frizira. Dolazi mi već gotovo 20 godina, isto kao i žena koja mi svaki drugi tjedan čisti. To je eto sav moj luksuz u starosti”, govori.
Hranu i kućne potrepštine također joj donosi žena koja joj čisti, ali i unuka. “Unuka mi je baš na radost, kupi mi ona i kremu, zna da se volim lickati, a i da mi treba nešto specijalno za vene. Sad mi je kupila i B vitamin za kožu, kosu i nokte. Ne treba se zapustiti u starosti. Bila sam direktorica s 44 godine staža i uvijek sam pazila na izgled”, govori.
Nikad ne kuka
Na pitanje dolazi li često na klupicu ispred zgrade, baš nas je rastužila: “Ovo mi je drugi put još od početka zime da sam vani. Ne mogu više sama ići po stepenicama. Popuštaju mi noge, ne vidim dobro, a znam imati i vrtoglavice. Izađem samo ako se taj dan osjećam jakom i ako je taj dan netko kod mene da me primi pod ruku i izvede, a onda me vrati u stan.”
“Nisam od onih koji kukaju”, kaže za kraj. “Stan mi je okrenut na istok i na zapad. Rano se dižem pa ujutro gledam izlaske sunca, a navečer zalaske. Toliko još vidim. Volim čitati, ali sada mi je sve nezgodnije pomicati povećalo, zato češće nego prije palim televizor. Jednom dnevno si nešto malo skuham, izmolim koju krunicu i prođe dan. Ne žalim se, stvarnost koju ne možete promijeniti morate prihvatiti i amen”, rekla je pogledavajući u smjeru iz kojeg bi po nju svaki čas trebala doći unuka.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
