Vinko (74): Srce mi je puklo kad su mi uzeli unuke, psiholog mi ne može pomoći’

Nakon gotovo 43 godine radnog staža, gospodin Vinko se prije 11 godina umirovio. Iza njega je zavidna karijera i ispunjen život. “Radio sam najprije kao tajnik, a potom 15 godina i direktor jednog velikog poduzeća gdje sam vodio 360 djelatnika. Nakon toga sam još 20 godina radio kao kao profesor i ravnatelj u srednjoj školi”, opisuje nam svoj karijerni put ovaj naš visoko obrazovani čitatelj.

Potom je otkrio da zbog obiteljskih neprilika već dugo ne uživa u životu, baš kao ni njegova supruga. “Živim u svojoj kući sa suprugom, imamo stan na katu, dok smo stan u prizemlju dali sinu, snahi i unucima. Punih 14 godina molimo sina i snahu da počnu plaćati svoj dio režija, ali odbijaju”, opisuje nam i otkriva u kom smjeru idu njegovi problemi.

“A znate zašto neće plaćati? Zato, jer im nisam, a niti namjeravam prepisati stan na njih. Dobili su ga na uživanje, sve im je na volju i mislim da je i to velika pomoć. Ne mogu to napraviti iz razloga što imam još jednog sina koji ima obitelj, a želim zaštiti i suprugu i sebe”, napisao je.

Pet najljepših godina

Unatoč tome što mladi rade i ne plaćaju čak ni režije, gospodin Vinko i supruga dali su sve od sebe u brizi za unuke. “Prvih pet godina smo čuvali naizmjenično sa snahinim roditeljima, treperili smo nad unukom. Snahin je otac deset godina do prijevremene živio od socijalne pomoći, a majka radila slabo plaćen posao te žive u minijaturnom stanu. Kod njih djeci nije bolje nego kod nas, ali eto, uzeli su nam ih“, piše nam.

Kako napominje, tijekom pet godina koliko su čuvali, borili su se sa snahinim pravilima. “Po snahinom strogom upozorenju naša unuka ni unuk nikad nisu puzali po podu. Morali smo ih čuvati u njihovom stanu. Skrivećki smo ih nosili na naš kat kako bi skakali po krevetu, igrali se konjića, crtali, kartali. To je bio preveliki grijeh pa su nam ih uzeli. Unuka se ni nismo stigli nauživati”, objasnio je i dodao da se snaha boji i 40 kvadrata trave ispred kuće i da im da idu van, zbog mogućeg ugriza mrava, pauka ili kakve bube.

Danas zbog toga on i supruga žive na tabletama. “Naša bol rezultirala je time da više ne možemo bez tableta. To je posljedica nezamislivog nepoštivanja koje nam daju snaha, a donekle i sin. Sada ću vam opisati jedan njihov dan. Dakle, ujutro izlaze u 07 i 30, kad bi snaha već trebala biti za radnim stolom. Nitko neće ni pogledati gore prema našem balkonu jer djeca to ne smiju. Ponekad to naprave slučajno, ako ih ja nešto pitam ili pozdravim.”

Unuke gleda izdaleka

“Djeca idu u vrtić i školu, a poslije škole unuka ide u stan drugih none i nonića, a po unuka u vrtić odlazi taj nono. U moju kuću odnosno njihov stan vraćaju se između 18 i 19 sati, tiho preko dvorišta tako da ih čujemo tek kada su unutra pa ne uspijevamo uvijek vidjeti svoje unuke”, objašnjava koliko daleko seže snahina netrpeljivost.

Kod njih, priznaje, dolaze nekoliko puta godišnje. “Na kat dođu formalno čestitati blagdane i naše rođendane. Ravno pet puta godišnje. No dobro. Mene više boli što me snaha nikada nije zazvala sa Vinko, ili nono, već mi viče: Ej! Ni unuke nije naučila da nam govore nona i nono. Toliko mi je teško zbog svega da sam išao na psihoterapije. Rezime seansi bio je: Ako ne možete utjecati na okolnosti, pomirite se s njima i sačuvajte zdravlje”, piše iskreno i dodaje da se ne umije do kraja pomiriti s tim.

Ne daj Bože nikome

Jedino što je uspio, piše gospodin Vinko, je to da je snahinim roditeljima, nakon što su mu uzeli unuke, lijepo poručio da mogu dolaziti kod svoje kćeri bez šetnje po njegovom dvorištu. “Ne bih podnio da se oni vani igraju s unucima, a mi ne smijemo”, objašnjava.

“Želim vjerovati da nitko nema ovakvo iskustvo jer je to teško izdržljivo. Nikada nisam smio sa svojim unucima ponosno prošetati gradom, kako mi ne bi srce pucalo?! Puno je boli i nesreće koju živim, teško je o svemu i pisati”, zaključuje svoje pismo duboko povrijeđen djed Vinko.

Svjedočite li i vi nekoj ovako tužnoj životnoj priči? Ili imate sreće i uživate s unucima do mile volje?