To što neki gostima ne daju ući u cipelama, ne znači da im je kuća čista

Jutros mi je u gostima bila draga prijateljica. Došla je tramvajem, prošetala nekoliko ulica asfaltiranim pločnikom i prehodala pedesetak koraka betonskog prilaza do mog stana. Potplate svojih cipela žustro je mehanički očistila na otiraču i ušla u moj životni prostor. Nije se izula nego je prošla hodnikom preko dnevnog boravka do mog balkona na kojem smo popile kavu. Poslije smo se družile u kuhinji dok sam pripremala ručak.

Putem do mojeg stana nije stala u izmet, jer je razumno ljudsko biće koje uspješno zaobilazi takve prepreke, ako naiđe na njih. Da je i slučajno stala, ne bi ni pomislila ući u stan u takvim cipelama jer ni inače ne nalazi zadovoljstvo u razvlačenju izmeta po tuđim kućama. U suprotnom ne bismo ni bile prijateljice niti bi imala prilike ući u moj dom.

Moja prijateljica nije skakala cipelama po mom krevetu, nije hodala po spavaćoj sobi, nije ostavljala otiske đonova na stolu i kuhinjskim radnim površinama. Ja sam bila u kućnim papučama jer kao svako normalno ljudsko biće težim udobnosti u svom domu.

Smijale smo se, čitale blesave komentare na Facebooku koje su pisali komentatori razjareni tekstom “Evo zašto se neću izuvati u vašem domu”. Posebno su nas nasmijali pokušaji traženja poštovanja u nečijem izuvanju cipela. “Oh, ti mene uopće ne poštuješ. Drugi put nećeš ući u moj stan”, rekla sam joj. “Izbacit ćeš me naglavačke preko balkona, jer sam prljava nevjernica”, parafrazirala je primitivne komentare s Facebooka kroz hihot.

Par riječi o mojoj baki

Moja baka je bila profesorica klavira. Goste je uvijek dočekivala dotjerana u cipelama. Kada bi dolazili neki važniji gosti, ujutro bi se “dala očešljati” u frizerskom salonu. Dočekati nekoga u kućnima papučama bilo bi neukusno, nepristojno, nedostojno nje i ravno društvenom samoubojstvu. Isto vrijedi i za natjeravanje gostiju da bosi ulaze u stan. To je za nju bilo pitanje klase i građanskog odgoja. Gostima je dugovala biti čista, uredna i pristojno odjevena. Dnevna soba je bila soba za primanje gostiju koji su se u njoj morali osjećati uvaženo. Nikako boso i ogoljeno.

Pred stanom se izuvala jedino djevojka koja je ujutro donosila mlijeko, ma kako baka negodovala protiv toga. I njena navika je imala smisla jer u istim cipelama nije mogla gacati blatnjavim dvorištem punim stoke i po kući. S njene strane to je bio dobar odgoj temeljen na njenim okolnostima. Baš kao što je baki dijelom njene građanske kulture bilo ne hodati u papučama pred gostima.

Baku je to strahovito nerviralo. Govorila je da ljude koji se sa sela doseljavaju u grad možeš prepoznati po tome što hodaju po tuđim stanovima u čarapama. I pri tome nije mislila ništa loše, iako će mnogi zbog kompleksa vezanih uz porijeklo tražiti zlo u tim riječima. Nepotrebno.

Par riječi o vremenima koja se mijenjaju

Ono što želim reći jest da su se vremena promijenila i za bilo kakvo pretjerivanje nema više razloga. Bakina navika obuvanja cipela i friziranja prije dolaska gostiju smiješna je u današnjem vremenu u kojem je prihvatljivo doći u trenirci na gala večeru. Isto tako je smiješno zbog higijene inzistirati na izuvanju cipela kad si u gostima, jer čak ni na selu više nema ni blata ni izmeta domaćih životinja po dvorištima, a čišćenje doma je lakše nego ikad.

“Ali zašto Šveđani, jedan od najciviliziranijih naroda u Europi, skidaju cipele?” uskliknut će sada mnoga čitateljica koja je vidjela bijelog svijeta. Zato što je također riječ o još jednom ostatku prošlosti. Naime, Šveđani nisu uvijek bili tako civilizirani pa im je zakonom prije devedeset godina, zbog katastrofalne kulture stanovanja, nametnuto da se izuvaju pred domovima i da, pazite sad, provjetravaju prostorije u kojima žive. Postojala je i inspekcija koje je kontrolirala provedbu te mjere.

Švedska je danas čista zemlja s dobrom građanskom kulturom i uvjetima stanovanja. Bolesti koje su tad harale liječnici u 21. stoljeću nisu nikada vidjeli, a zakonska mjera se zadržala kao običaj, iako za njom nema više realne potrebe. Kao što nema potrebe za mjerom nošenja maske u javnim prostorima i prijevozu. Isto tako, običaj izuvanja cipela pred vratima doma zadržao se u kulturama koje su jele s ekstremno niskih stolova, sjedile na podu i spavale na prostirkama na istom tom podu. Od tada se sve promijenilo, osim običaja.

S druge strane, sudeći po broju komentara u kojima se spominju izmeti po ulicama, turberkulozni ispljuvci i muškarci koji uriniraju, jako sam zabrinuta za neke dijelove naše regije i uvjete u kojima naši komentatori žive. Ako i postoje u znanosti utemeljeni razlozi za izuvanje cipela u gostima, oni su sasvim drugačiji od imaginarnih hrpa izmeta i ispljuvaka po kojima gacaju neki naši komentatori na putu do svojih prijatelja. Recimo, u slučaju nepoznatih pandemija za koje ne znamo kako se šire. No dopustite da vam kažem nekoliko činjenica o skidanju cipela i higijeni stanovanja.

Više nitko ne jede na podu

S poda se ne jede. Ono što padne na pod ili se opere prije nego se stavi u usta ili se baci. Svi imamo stolove s kojih jedemo, radne površine na kojima kuhamo. Nadam se. Gosti dođu, sjednu, popiju kavu i odu. Nisu mikrobiološka bomba koja će eksplodirati i zagaditi svaki kutak doma. Osim ako nisu šmrcavi, kašljavi i slinavi. To je opasnije od njihovih cipela u smislu mikrobiologije. A i nije pristojno takav ići u goste. Ali ni primati goste.

Pod će biti čist samo ako ga redovito čistite, sve ostalo je privid

Sjećam se jedne poslovne epizode s terena. Domaćica je inzistirala da se izujemo, iako je to bilo posve neprilično za tu situaciju. A onda je kuhinjskom krpom obrisala usta dok je spremala kavu. To što gostima ne dopušta da ulaze u cipelama, ne znači da je čista osoba niti da je njen dom čist. Pogotovo ako na podu ima tepihe ili neke druge krpe.

Tepisi su prljaviji od cipela. Nitko komu je baš jako stalo do higijene neće imati tepihe u kući. U tepihu je sigurno više nečisti nego što gost može jednokratno unijeti na svojim cipelama i nemoguće ga je higijenski očistiti. Srećom, i tu su se vremena promijenila.

Možete imati lijep, higijenski lako održiv i topao pod bez tepiha. Ako želite higijensku čistoću, uz to postoje razne jeftine parilice koje dezinficiraju pod u tri minute, mopovi od mikrofibre, HEPA usisavači, rumbe i zumbe. Svatko, ma kako bio zaposlen, može izdvojiti pet minuta dnevno da pobriše pod u kuhinji i dnevnom boravku. Ako mu je baš jako stalo do higijene u koju se kune, to će činiti čak i ako mu gosti ne ulaze u cipelama u stan.

Ostavite djecu na miru

Prestanite koristiti djecu da biste dokazivali svoje uvrnute ideje. Djeca se igraju i na cesti i na komunalnim igralištima, u školama i trgovačkim centrima i na livadama sa psima, mačkama, divljim životinjama. Stavljaju prljave ruke u usta. Živa su i zdrava. Ako ih to nije ubilo, sigurno ih neće ubiti to što vam jednom tjedno prijateljica u cipelama uđe u stan. Ne znate niti za jedan slučaj djeteta koje je tako stradalo, a nema potrebe ni da ga izmišljate da biste nekog izuli.

Kad smo kod male djece, postoje strojno perivi tepisi i gumene podne obloge koje se stavljaju na pod tamo gdje se djeca igraju ili pužu. Osim što su ugodna za djecu, funkcionalno im pomažu u puzanju i igri te predstavljaju i psihološku ogradu. Sigurna sam da ne postoji gost koji će ući u kuću i namjerno gaziti po tom dijelu baš kao što ga ni što ukućani neće gaziti, čak ni u papučama.

Prestanite od djece raditi božanstva. Držanje djece pod staklenim zvonom je štetno i jedan od većih problema zapadnjačke civilizacije, iako dio naših istočnijih komentatora ideološki izvikuje kako su cipele pred njihovim vratima brana “zapadnjačkoj nehigijeni”. U realnosti, djeca trebaju bakterije i viruse da bi izgradila imunitet. Djeca moraju doći u kontakt s bakterijama i virusima da bi bila zdrava. Dramatičan porast alergija, astme i autoimunih bolesti je posljedica upravo toga što u zapadnjačkoj kulturi djeca imaju sve manje kontakta s blatom, prašinom i mikroorganizmima, pokazala su istraživanja.

Strogo NE papučama za goste

Nikad, ali baš nikada ne bih na svoje noge stavila tuđe razvaljene papuče koje je nosio tko zna tko. Da mi netko to ponudi, ne bih se osjećala ugodno stiješnjena između želje da ne uvrijedim domaćina i gađenja. I sigurno u tu kuću, sa svim poštovanjem prema domaćinu, ne bih ušla. Dobro meni, dobro domaćinu ili domaćici.

I ono najvažnije, ako je vaše uvjerenje o izuvanju kulturološke, vjerske ili tradicijske prirode, o tome ni ne treba raspravljati. Tako je, kako je. Normalno je da će se vaši gosti izuti ili vam neće doći. Samo nemojte za svoju argumentaciju koristiti djecu, mikrobiologiju i epidemiologiju. I nemojte tvrditi da ste zbog toga bolji od onih koji ne slijede vaše običaje, vjeru ili kulturu.