Odnosi koji se temelje na jednostranom davanju i emocionalnoj distanci, teško mogu donijeti dugotrajnu sreću. Partnerstvo zahtijeva uzajamnu podršku, razumijevanje i suosjećanje, osobito kad život donese neizbježne izazove poput gubitaka i bolesti.
Kada te vrijednosti izostanu, potrebno je preispitati daljnji smjer veze i odabrati put koji vodi prema osobnom ispunjenju, čak i ako to znači odlazak. Šest godina za ljubav se uzalud borila i gospođa Gabrijela, koja nam o tome svjedoči u povjerljivom pismu.
“Upoznali smo se kao zreli ljudi, on udovac, ja rastavljena. Dugo sam živjela sama. Upoznala sam ga šest mjeseci nakon što mu je umrla žena. Trebalo mu je žensko društvo. Dolazio bi nenajavljen kod mene, spavao, tuširao se, jeo. Nikad ništa nije donio, ni ružu, ni čokoladu, ni išta slično. Naposljetku smo počeli živjeti zajedno”, piše u uvodu.
Slijepa ljubav
Od početka, opisuje, nisu joj cvjetale ruže kod njega. “Bio je jako eksplozivan ako samo mu rekla bilo što što ne odobrava ili o čemu ne želi razgovarati. Pa ipak, zavoljela sam ga. On je s druge strane ispred mene postavio nogomet, zbog kojeg je izbivao iz kuće. Nije mi to smetalo, ali mi je smetala usamljenost budući da sam se preselila kod njega u malo mjesto gdje nikoga nisam poznavala.”
“Kad sam došla kod njega imala sam 52 godine, a on je bio pet godina stariji. Vrijeme je prolazilo, bilo mi je sve teže jer sam većinu vremena šutjela i povlačila se u sebe. Srećom, imala sam posao, nastavila sam voditi vlastiti biznis. Dolazila sam s posla, kuhala ručak, spremala stan, svaki dan. Od kućanskih poslova on nije radio ništa. I dalje sam ga slijepo voljela”, doznajemo iz pisma.
A onda, veliki životni udarac. “Jednog dana sam saznala da mi se razboljela majka koja je živjela 400 kilometara od mene. Imala je karcinom. Nije htjela prihvatiti niti jednu opciju oko skrbi koju sam joj ponudila. Morala sam zatvoriti i prodati svoj posao, otpustiti radnicu, odjaviti sve i preseliti se kod majke kako bi je njegovala i bila uz nju. Živjele smo od njezine penzije i moje ušteđevine. On bi me posjetio možda dva puta mjesečno i opet se vratio svom nogometu, bio je pomoćni trener. Strašno sam patila”, iznosi iskreno.
Izostala svaka podrška
Mama nije dugo poživjela. “Držala sam je za ruku dok je umirala, to je nešto prebolno za doživjeti. Sama sam organizirala sprovod i sve što ide uz to. Moj partner mi nije ponudio nikakvu pomoć. Osjećala sam se usamljeno i bez podrške. Kad sam zatvorila maminu kuću, vratila sam se kod njega”, doznajemo.
Bez posla, prihvatila je prvo što joj se ponudilo. “Počela sam raditi teški fizički posao, samo da ne mislim na ono što sam prošla s mamom. Tada sam već bila duboko razočarana partnerom. Očekivala sam više od njega, ali se ništa nije mijenjalo nabolje. Prestala sam raditi nakon dva mjeseca, kad je završila sezona, uzela sam slobodno kako bi se odmorila i napokon došla k sebi od svega. Bila sam tužna i patila, kako zbog mame, tako i zbog izgubljenog posla, a i nesretne ljubavi.”
U vezi je doživjela, napominje potom, i nekoliko lijepih trenutaka. “Odveo me na putovanje, ali je bilo jasno da se jako udaljio od mene, možda mu nisu odgovarali moja tuga i žalovanje. Mislila sam ipak da sve to ide u nekom kakvom takvom smjeru, a onda mi razboljela kći koju sam dobila u braku. Živi sat i pol od mene i odlučila sam da ću biti uz nju dok se ne oporavi. Moj me partner ni u tim trenucima nije zagrlio, nije mi uputio lijepu ni utješnu riječ, nije mi pomogao niti bio uz mene.”
Bolan odlazak
“Umjesto toga, kad sam se vratila, dočekale su me samo uvrede i deranje, jer po njegovom, on u svojoj kući može raditi što hoće. Užasna situacija, poniženje, ranjeno srce i duša. Nisam više znala što mi je činiti, nisam imala snage ni za što. Pokupila sam svoje stvari u unajmljeni kombi i preselila u grad gdje mi živi kći. Iznajmila sam stančić i zaposlila se na teškom fizičkom poslu, eto, s 58 godina. Činilo mi se kao da sam ostala bez svega”, opisuje tužan kraj ljubavi.
Boljelo ju je, piše, i kad je vidjela da si je u tjednu prije njezinog odlaska kupio novi auto. “Bilo je strašno što misli samo na sebe i što mi u niti jednom trenutku nije rekao neka ne idem i da ćemo pokušati riješiti probleme. Očigledno moja ljubav nije bila dovoljna.”
“Prošlo je pet mjeseci otkako sam otišla i jako patim. Sve mi nedostaje – moj život otprije, moj posao, moj partner na kojeg sam navikla. Ipak smo šest godina proveli zajedno. Sada sam u drugom gradu, tu je kći, ali nemam prijateljicu, nemam nikoga. S 58 godina trebam izgraditi neki novi život i ostati pozitivna. Svaki se dan borim sama sa sobom i tjeram se naprijed, da ne padnem. Teško je u ovim godinama. Gdje sam pogriješila?”, pitanje je koje stoji na kraju pisma naše vjerne čitateljice. Što biste joj savjetovali?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
