Dok neki stariji koriste humor kako bi se lakše nosili s odlaskom ‘na onaj svijet’, drugi se, zbog prihvaćanja fizičkog propadanja, suočavaju s tugom i depresijom. Način na koji percipiraju smrt često je oblikovan osobnim, kulturnim i religijskim faktorima. O tome su na platformi Reddit mnogi svjedočili osobno, dok su drugi pisali o iskustvima s ljudima iz svoje okoline.
“Smrti sam se više bojao s 12 godina, nego sada, kad sam u devedesetima. Proživio sam dobar život, ne žalim ni za čim i dosta mi je”, napisao je jedan 91-godišnjak.
Iz iskustva s umirućima iz svoje obitelji potom je svjedočio jedan mlađi sudionik rasprave. “Većina starijih koje sam poznavao, zapravo je bila spremna umrijeti. Moja baka umrla je u 83. godini, moja pratetka u 90., drugi praujaci i pratetke također su prešli 80. Neki od njih imali su zdravstvenih problema pa mi je razumljivo da su se željeli osloboditi patnje, ali čak i oni koji nisu bili bolesni, govorili su da mirno čekaju smrt dok Bog ne odluči kad je trenutak.”
Um hoće, tijelo ne da
Potom se oglasio i unuk koji je ustvrdio da je njegov djed tek sa 86 godina prihvatio starost. “Postao je jako depresivan. Mislim da je to najvećim dijelom posljedica prihvaćanja. Još uvijek je vrlo lucidan i mlad u srcu, ali njegovo tijelo naočigled propada. Svakim danom sve manje može raditi ono na što je navikao. Jako je tužno vidjeti ga takvog kad znam kakav je nekad bio. Ali, to je ciklus života, nije li?”
Potom praunuka piše: “Moja mi je prabaka, koja sada ima 89 godina, nedavno rekla: ‘Dosta mi je dana na ovoj Zemlji’. Ne čini se depresivnom niti nešto slično tome, i živi najbolje što može odnosno koliko joj dopušta njezino tijelo. Nikada ničim nije pokazala da se boji smrti. Mirno čeka da je uzme.”
Znakovito je i da se više ljudi uključilo u temu s istim svjedočenjem koje ide u smjeru toga da se njihovi stari nisu bojali smrti, ali da su iskazali strah od odlaska u pakao.
Crni humor iz duše
Bilo je svjedočenja i o šaljivim precima: “Moja prateta, koja je imala 95 godina i koja je umrla prije nekoliko tjedana, znala mi se svaki put pritužiti da ju je Bog zaboravio uzeti! Bila je katolkinja i nije se bojala smrti”. Druga se osoba nadovezala: “Svaki put kad djeda (89) pitam kako je, šali se sa mnom i odgovara da je još živ. Neki se tako zezaju i zapravo ih ne more teške misli o smrti.”
Iskustvo jednog sina bilo je bolno: “Moj tata je obolio je od demencije. Prije nego što je potpuno izgubio sjećanje, imao je trenutke potpune lucidnosti. Znao je mnogo o ovoj bolesti. U jednom od tih trenutaka shvatio je točno što se događa s njegovim zdravljem. Rekao je: ‘Sine, to je sada to. Znam da polako odlazim.’ Znao je i prihvatio. Srce mi se steglo. Živio je još oko 9 mjeseci i na kraju me više nije poznavao. Imao je 84 godine kada je umro.”
Više je svjedočenja ukazivalo i na to da starije udovice i udovci govore kako bi voljeli otići za svojim supružnikom, gdje će se susresti u vječnosti. “Imala sam brak za poželjeti koji je trajao 63 godine. Otkako mi je suprug umro, samo se molim Bogu da me što prije spoji s njim na onom svijetu. Gotovo žudim za tim”, osobno je svjedočanstvo jedne sudionice rasprave.
Bojite li se smrti? Napišite nam svoje razmišljanje o tome.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
