Odluka mladih da neće imati djecu sve je češća pojava u današnjem društvu, no postoje i oni koji, poput gospođe Ane (70) i njezinog supruga, nisu imali izbora. Kako nam je napisala nakon što je pročitala priču gospođe Marije ‘Nismo mogli imati djecu, napustili su nas svi prijatelji’, oni ne žale zbog svoje sudbine jer su na drugačiji način pronašli sreću. Svu ljubav su, otkriva nam, nesebično podarili najprije nećacima, a potom i njihovoj djeci, i to im se višestruko vraća.
“Iako nam je život donio drugačiji put od onog kojem smo se na početku braka nadali, pronašli smo sreću i ispunjenje u obitelji koja nas cijeli život okružuje. Zbilja je sretna okolnost to što svi živimo blizu pa su naši nećaci odrastali uz nas. Sada imaju vlastite obitelji, a mi smo im uvijek na raspolaganju. Znaju koliko ljubavi možemo pružiti, pa nam svako malo svoje mališane dovedu na čuvanje. Ta dječica nas toliko vole da nas zovu baka i djed”, piše Ana.
Frustracije u mladosti
Znajući koliku ulogu imaju u životima nećaka i njihove djece, kaže da ne osjećaju nikakvu prazninu što se nisu ostvarili kao biološki roditelji. No, nije uvijek bilo tako.
“Suprug i ja smo se ranije u životu često osjećali poput vaše čitateljice Marije, koja je rekla da se zbog reakcija okoline desetljećima osjeća manje vrijednom jer nema djecu. Zašto smo takvo društvo? Koliko su nam samo puta znanci sažaljivo rekli: Oh, jadni vi, sami. Moja vlastita majka plakala je nada mnom. Posljednje riječi bile su joj da ne umire mirna jer ja neću imati nikoga na svojoj samrtnoj postelji. Kako ne bih bila frustrirana? No, srećom sam uspjela prerasti te frustracije”, priznaje nam.
“Roditeljstvo ne definira našu vrijednost”
Frustracije su nestale, opisuje, kad su s vremenom osvijestili da to što nisu roditelji ne definira njihovu vrijednost, ali i da se svaka ljubav ljubavlju vraća. “Kad smo si to posložili u glavama više nam nitko nije mogao kvariti ushit koji smo osjećali kad smo bili s nećacima, voljeli smo ih kao da su nam biološka djeca. Sada to isto osjećamo prema njihovim potomcima. Na neugodne opaske oko roditeljstva davno smo oguglali”, napisala je.
Pismo je zaključila riječima zahvalnosti. “Iako nismo prošli klasičan put roditeljstva, naša su srca ispunjena. Uživamo i djeca nas pomlađuju, gotovo svaki dan netko navrati. Smatram da u ničemu nismo zakinuti, puno dajemo i još više primamo.”
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
