Facebook ne želi da budete pametni i dobri, a političari to koriste

Sjećate li se vremena kada su se na Facebook stranicama medija mogli pročitati pametni komentari, ideje o kojima se raspravljalo strastveno i dugo, ponekad danima, ali bez uvreda? Mi se sjećamo. Kao da je bilo prije stotinu, a ne prije desetak godina, zar ne?

Izvorna ideja društvenih mreža bila je upravo to; prostor slobode razmišljanja, otvorene razmjene ideja i jačanja demokracije. No u praksi, stvar je propala. Osobito tijekom izbornih kampanja kada se društvene mreže pretvaraju u ratišta na kojima ne dominiraju sukobi ideja, već osobni napadi. Stvarne rasprave su nestale, a njihovo mjesto zauzeli su cinizam, posramljivanje, ismijavanje, sarkazam i osobna diskreditacija.

Algoritmi hrane ono najgore u ljudima

Već smo nekoliko puta pisali; algoritmi društvenih mreža danas potiču najgore u korisnicima. Nije im u interesu da vi budete pametni, argumentirani, obrazovani. One funkcioniraju po pravilu: ono što izaziva najviše reakcija, najviše se prikazuje. A najviše reakcija izazivaju bijes, uvrede i ismijavanje.

Provokativan komentar, podrugljiv meme, zlobna doskočica? Sve to zadržava korisnike na Facebooku koji im tako može plasirati sve više i više reklama. Algoritmi prepoznaju te obrasce i počinju ih nagrađivati većim dosegom. Tako se najglasniji i najagresivniji glasovi nameću kao dominantni, dok se oni umjereni i promišljeni gube u buci.

Pametnima se lijepi digitalni flaster na usta

Sigurno ste primijetili da se na vrhu rasprave pojavljuju najlajkaniji komentari koji su često toksični po svom karakteru, dok su pametni, argumentirani i civilizirani upisi sakriveni negdje na dnu liste. Nažalost, to oblikuje i način na koji razmišljamo. Viralnost nadjačava istinu, a brzina istiskuje pristojnost, kontekstualizaciju i znanje.

Intelektualna lijenost iza ekrana

Ne treba zaboraviti da se iza toksičnog komentiranja nerijetko krije nešto mnogo dublje; intelektualna lijenost i nesposobnost da se razumije kompleksnost svijeta oko nas. Lakše je nalijepiti hahača nego razmišljati.

Raspravljati o idejama zahtijeva trud. Za to treba razumjeti kontekst, analizirati pozitivne ishode, izazove i prilike. Treba postavljati dobroćudna pitanja. A to znači odreći se oholosti i priznati da nešto ne znamo te da smo voljni učiti. Za to su potrebni i vrijeme i intelektualno poštenje i otvorenost. To su osobine koje online komunikacija rijetko potiče.

Mnogo je lakše obrušiti se na osobu nego razumjeti proces. Lakše je ismijati, nego razmisliti. Lakše je reći da je netko “glup”, “nesposoban” ili “korumpiran”, nego proučiti o čemu zaista govori. Sve što ne razumijemo, napadamo. Sve što se ne uklapa u naš svjetonazor, proglašavamo prijetnjom. Sve što “naše oči” ne vide, omalovažavamo, ismijavamo i odbacujemo. To je obrambeni mehanizam lijenog uma.

I političari to znaju

Zato su nerijetko poruke političara toksične, ismijavaju svoje oponente, nude brzopotezne fore koje se lako dijele na društvenim mrežama. Dapače, sami aktivno produciraju takve sadržaje i plasiraju ga kroz sve kanale kako bi potaknuli “plemenske” podjele među biračima.

Zašto bi oni išli od vrata do vrata i razgovarali s biračima, kada će to učiniti neformalni i besplatni aktivisti koji će se svađati od jutra do mraka na društvenim mrežama? Zašto bi napisali stručan i suvisao program, kada znaju da će vas “zapaliti” na Facebooku ili Twitteru?

Takav političar koji ne nudi viziju i ideje o kojima se može otvoreno raspravljati, već birače aktivira na primitivnoj razini, vrijeđa sve one koji bi ga mogli zaokružiti. On im poručuje: “Znam da niste baš najpametniji, ali spreman sam to iskoristiti.”

Posljedica je društvo koje ne sluša

Komu u konačnici škodimo? Sami sebi. Kada rasprave prestanu biti prostor susreta ideja, a postanu natjecanje u doskočicama, cinizmu i uvredama, gubi se ono što čini temelje zdravog demokratskog društva; međusobno poštovanje, otvorenost prema drugačijem mišljenju, i volja da se čuje i ono što ne potvrđuje našu istinu.

U takvom društvu povjerenje u institucije slabi, osjećaj zajedništva nestaje, a rasprave se sve više vode u eho-špiljama, gdje se čuju samo glasovi koji misle isto što i mi. Istodobno raste ravnodušnost jer kad sve zvuči kao vika, najlakše je staviti slušalice i isključiti se. Tko će u tomu profitirati? Što mislite?