Umirovljenica Vilma u invalidskoj je mirovini. “Kako preživjeti teško bolesna s mirovinom od samo dvjestotinjak eura? Nisam se nadala da će me život dovesti do tolikih bolesti, niti da ću kuću morati prepustiti sinu jer je više nisam mogla održavati. To je bila greška, ali tada sam vjerovala da je to najbolje rješenje. Iza sebe imam 18 godina radnog staža, većinom na minimalcu, jer sam zbog raznih bolesti često bila na bolovanju. Na kraju sam oboljela i od karcinoma.”
Tijekom rada je, otkriva, često bila po bolnicama. “Godinama sam imala svakakve nuspojave, a nejasne dijagnoze za niz zdravstvenih poremećaja. Sve je to bio niz užasa je mi bez točne dijagnoze liječnici nisu mogli pomoći. Na to je došao i rat i razne teške situacije pa se cijeli moj život pretvorio u borbu za preživljavanje. Teško bolesna sada više ne mogu popraviti svoj status, a sustav me ne prepoznaje ni kao bolesnu ni kao umirovljenicu s dodatnim potrebama”, napominje.
Danas živi u Zagrebu kao podstanarka. “Sin mi plaća stanarinu i režije, a ja se snalazim za lijekove i hranu, iako jedva hodam. Ljudi mi često kažu neka mi sin dodatno pomogne, ali ni on nema od čega. Stalno trebam hitnu pomoć i ne mogu se vratiti na selo. Ovo je tragedija mog života”, svjedoči čitateljica Vilma.
Ivan: 35 godina staža i 403 eura invalidske
“U mirovinu sam otišao nakon 35 godina radnog staža. Obolio sam od karcinoma s metastazama na limfnim čvorovima, a zbog bolesti sam bio prisiljen prestati raditi. Privatni poduzetnik mi je dao otkaz, bolovanje su mi ubrzo prekinuli i završio sam u prijevremenoj mirovini. Radio sam kao građevinski poslovođa i imao dobra primanja, a sada, za sve te godine rada, primam mirovinu od svega 403 eura. Je li to dostojanstveno za čovjeka s tolikim stažem i teškom dijagnozom?” pita javno ovaj umirovljenik.
“Kao onkološki bolesnik, moram sam plaćati dio troškova za kontrole i putovanja od Sinja do Splita jer HZZO ne pokriva sve. Uz to, dijabetičar sam i neki lijekovi mi nisu besplatni. Često nemam novca ni za osnovno, a kamoli za privatne preglede poput CT-a i magnetske, koje u bolnicama čekam mjesecima dok mi se bolest širi na kosti i druge organe”, otkriva gospodin Ivan.
“Siromašni umiru, a preživljavaju oni koji imaju dostojne mirovine. Zar je to pravda? Isplati li se raditi? U kakvoj mi to državi živimo? Tužno je i žalosno da mi koji se borimo s teškom bolešću gubimo zadnju mrvu dostojanstva zbog neimaštine”, ističe.
Marijan: Mirovina 420 eura, lijekovi 110
“Zbog teške nesreće i stopostotne invalidnosti morao sam umiroviti nakon samo 21 godine staža”, opisuje nam gospodin Marijan. “Danas imam mirovinu od svega 420 eura, a neke lijekove HZZO ne pokriva, pa ih sam plaćam mjesečno oko 110 eura”, otkriva nadalje.
“Želim ukazati na to da su invalidske mirovine najmanje, a nitko ne govori javno o našoj situaciji. Gdje smo na listi prioriteta onih koji se zaklinju da zastupaju umirovljenike? Uskrsnica je jednom godišnje, a dalje opet jedno veliko ništa. Iznimno me ljuti i što brojim svaki eurocent, a moram plaćati RTV pristojbu iako ne gledam HRT i ne zanima me. Invalidima treba ukinuti plaćanje tog nameta, jer nemamo ni za kruh”, smatra umirovljenik Marijan.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
