S 93 godine, Fay Pacchioli iz Pennsylvanije i dalje radi kao knjigovotkinja u obiteljskom poduzeću koje je osnovala prije više od 50 godina. Suprug joj je preminuo prije šest godina, a ušteđevina joj nije velika. Ipak, uživa u poslu i vodi živahan društveni život.
“Još nisam spremna prestati raditi. U novinama stalno čitam o ljudima koji su doživjeli više od sto godina. Nisam sigurna hoću li ja dogurati do te dobi, ali dobro se osjećam. Nisam bogata i ostajem bez riječi kad pročitam koliko novca imaju neki ljudi. Ipak, imam dovoljno da mogu živjeti udobno”, navodi.
“Uštedjela sam za vlastiti sprovod i neke druge troškove, a nešto novca odvojila sam za svako dijete i unuke. No, nemam puno”, ispričala je za Business Insider.
Odrasla je u siromašnoj obitelji za vrijeme Velike depresije. “Otac mi je bio bolestan od mog rođenja i nije radio, a majka je imala četvero djece. Kad sam stigla do drugog srednje, našla sam prvi posao i to je bilo prvi put da sam imala vlastiti novac.”
Najprije prodavala iz auta
“Prije nego što sam osnovala svoju tvrtku, radila sam razne poslove. Još kao srednjoškolka radila sam u izdavačkoj kući na uređivanju časopisa. Radila sam i na radijskoj postaji. To sam obožavala. Poslije sam radila u u novinama. U to vrijeme jako sam se zainteresirala za izložbe pasa pa sam iz auta počela prodavati opremu za njegu pasa, kao i pseću hranu. Učila sam ljude kako postupati sa psima i nabavljala im potrebnu opremu”, otkrila je 93-godišnjakinja.
Na kraju je otvorila i samostalnu trgovinu s potrepštinama za kućne ljubimce i uslugom uređivanja pasa. “To radim već više od 50 godina. Nazvala sam je Sandy King’s i još uvijek posluje. Upisala sam i poslovnu školu kako bih mogla pratiti promjene u vođenju papira. S godinama smo suprug i ja prodali kuću i kupili veću u kojoj se sada nalazi trgovina. Stan je na gornjoj etaži, a u dućan vodi poseban stražnji ulaz do kojeg vodi usko stubište”, objašnjava.
Poslovni uspjeh
“Četiri mjeseca nakon otvaranja došao je moj prvi prodajni predstavnik. Rekao mi je da nikad neću uspjeti s ulazom na stražnjoj strani i uskim stubištem. To me navelo na razmišljanje pa smo godinu dana kasnije, kad smo se oporavili od početnih troškova, postavili veliki svjetleći znak. Budući da smo na glavnoj cesti, to je upalilo”, govori Pacchioli
“Poduzeće sam prodala 2016. kad sam imala 85 godina. No, nikad nisam prestala voditi knjige. Kći je preuzela poslovanje, ima svoje zaposlenike i radi po svome, a ja pomažem kad zatreba. Majka je u 82. godini zalegla u krevet i njegovala sam je četiri godine. Nije voljela televiziju pa je redovito posuđivala knjige u knjižnici i stalno čitala. Znala sam da ću, kad ostarim, morati imati nešto što će me držati aktivnom jer su četiri godine u krevetu duge i mučne.”
Posao ju i dalje motivira da i danas ujutro rano ustaje. “Svjesno se trudim biti u formi. Još sam i u svojim osamdesetima sudjelovala na izložbama pasa, što me dodatno držalo vitalnom. Mirovina je divna stvar jer ne moram raditi nijedan dan ako to ne želim i sama si određujem raspored. Ako završim s papirologijom, mogu uzeti više dana odmora. Obično radim nekoliko sati dnevno, ali ako preskočim dan, sutradan radim i po šest sati. Noćna sam ptica pa često radim do ponoći ili jedan ujutro, a onda duže spavam.”
Televizija je ne zanima
Da ne radi, kaže, ne znam što bi sama sa sobom. “Kad je produženi vikend i zatvorimo od petka do nedjelje, do subote sve obavim, a onda mi je dosadno. Tada gledam puno televizije, a znam da to nije dobro za mene. U slobodno vrijeme idem na terapije i brinem se o svom psu. Zahtjevna je i razmažena. Malo pospremam po kući jer živim sama, iako jednom mjesečno dolazi žena koja mi počisti””
“Ponavljam, najvažnije je ostati aktivan. Često izlazim i nedavno sam bila na proslavi mature – svi smo imali 93 ili 94 godine! Osim godišnjih okupljanja sastajemo se još i jednom mjesečno. Povremeno izlazim na večere, igram bridž”, ističe.
Što god radite, održat će vas na nogama!
“Imam troje djece koja su prekrasna prema meni. Dođu kad god mi nešto treba. U kolovozu sam imala manji moždani udar (TIA), pa neko vrijeme nisam smjela voziti i oni su tada sve obavljali za mene. Nadam se da ću uskoro opet sjesti za volan.”
“Ljeti pak odlazim u vikendicu na jezeru jer se tamo puno više hodam nego kod kuće. Ono što bih poručila svima jest: ostanite aktivni. Ako treba, volontirajte u bolnici, pomozite nekome jer što god da radite, održat će vas na nogama”, poruka je ove iznimne 93-godišnjakinje.
Pišite nam i vi što vas najviše tjera da ostanete aktivni i motivirani u mirovini – unuci, vrt, cvijeće, društvo, kućni ljubimci ili možda formalni posao?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
