Rad u mirovini mnogima zvuči kao nužno zlo, no za iskusne i cijenjene profesionalce on često znači nešto posve drugo; potvrdu vrijednosti, pripadnosti i kontinuiteta. Jedan od takvih je i naš čitatelj Ivan koji i u svojoj 67. godini, svakodnevno putuje na posao s osmijehom i jasno postavljenim uvjetima pod kojima mu rad ima smisla. Njegovu ispovijest, uz manje uredničke intervencije, prenosimo u cijelosti.
Imam 66 i pol godina i još uvijek radim. Zapravo, samo sam nastavio raditi na istom radnom mjestu. Posao nije ni težak ni dosadan, a važno mi je i to što sam stalno uz računalo i internet. Radim u smjenama, uključujući i noćne cikluse od po 12 sati, praznicima i nedjeljom. Tu se nakupi i prekovremenih sati. Samostalan sam u radu i nemam nad glavom šefove ni poslovođe koji me zivkaju ili nadziru.
Zapravo sam na ovom poslu uvijek bio zadovoljan, iako sam, kao i većina, znao imati zamjerki na politiku firme i ponašanje nadređenih. No pustimo to; bitno je da sam ja, u svom kutku, zadovoljan. Živim u Zagrebu, a radim 25 kilometara izvan grada. Putujem autom s kolegama, u suprotnom smjeru od gužvi, pa taj put ne doživljavam kao problem. Potrebno nam je pola sata, a uvijek raspravimo neku temu, pa vrijeme brzo proleti.
Zašto još radim? Dok radim, osjećam se korisno. Ostao sam u starom okruženju i mnogi ni ne znaju da sam već godinu i pol mogao biti u mirovini. Produženi rad negdje drugdje nikada ne bih prihvatio; mislim da tamo ljudi često izgube dostojanstvo. Moja ekipa mi je važna. Tu imam određeni autoritet i iskustvo koje kolege poštuju. To mi je najvažnije i zapravo jedini uvjet da nastavim raditi.
Zarađujem dobro i, ako zdravlje posluži, planiram raditi do 68. godine. Imam i neke planove oko uređenja vikendice, kamo bih se kasnije povukao. Primanja su mi uvijek bila nešto iznad prosjeka, a dodatne tri godine rada donose mi 16,2 posto bonusa, čime bi mi mirovina odmah na početku bila znatno viša. Nakupilo bi se i 47 godina staža i, prema mojoj računici, to bi značilo najmanje 1.000 eura mirovine. Ne očekujem da mi ministar nešto “daruje”. Znam da ne možemo svi imati dostojne mirovine; osobito ako smo kratko radili i bili slabo plaćeni. Kod mene to nije slučaj. Sve što sam zaradio, zaradio sam pošteno.
Mirovina mi je važna i zato što supruga nema svoju. Sretan sam što sam s poslodavcem mogao dogovoriti da ostanem koliko želim i što mi ne stvaraju nikakve probleme jer ih ne stvaram ni ja njima. U 25 godina rada kod iste firme nisam bio na bolovanju ni jedan jedini dan, dok sam ja mijenjao druge stotinama puta.
Ako Bog da, radit ću do 68. godine jer sam zadovoljan, poštovan i ostajem iz vlastitog izbora. Radim u industriji, nisam uhljebljen ni doveden preko veze. Zaposlen sam jer im stvarno trebam. Cijenim svoj odabir jer me ispunjava i omogućuje mi da s oko 2.000 eura mjesečno mogu osigurati pristojan život sebi i obitelji. I društvo od toga ima koristi. No da moram raditi neki drugi posao, ne bih mogao. Izgubio bih svoj integritet, a on za mene nema cijenu.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
